Opet sam bila na putovanju za Čij:a si i gor nisam tribala auta. Moram reći, da sam Bijelosel:kam malo nenavidna, da se vlak direktno u selo vozi – zvanaredna prednost infrastrukture na Hati. Vlakom moru dostignuti čuda mjesta kot Beč, Bratislavu, Željezno, Niuzalj i Pandrof. Ta infrastruktura je isto zlata vridna, kad je očuva od izumiranja sela. Drugačije izgleda to kod korišćenja hrvatskoga jezika.
Na terasi študenta tamburic Mathiasa Salmana je lipo ugodno. Intervju-partner:ice po redu dohadjaju k stanu, ki se nalazi u bližini kolodvora. Mathias je organizirao osobe različne starosti i s različnimi interesi iz Bijeloga Sela, ke su bile pripravne, povidati nam ča o selu.
S Mathiasom se pominamo po nimšku. On je imao u osnovnoj školi hrvatsko podučavanje, ali to je bilo premalo, da bi se mogao tekuće pominati po hrvatsku. Kad ide na tamburica-shopping u Hrvatsku ili Srbiju se s majstori pomina po englesku. Zbog velikoga interesa za tamburicu se je jednoč sam naučio ćirilicu, jer je kanio razumiti stručnu knjigu – “Da hob i mehr krowodisch glernt wie in der Schule,” se nasmije Mathias.
Život u selu
Bijelo Selo, po nimšku Pama, raste. Polag brojev iz ovoga ljeta živi 1.250 stanovn:ic u selu. Zbog dobre povezanosti i dost firmov naokolo, se ovde naseljava čuda ljudi, ki pendljaju svaki dan u djelo. Med njimi i sve već ljudi iz Slovačke, jer je stan ali i kupnja zemljišća lakocjenija na Hati nego u predgradju Bratislave. Selo ima toliko dice, da se more svaki razred separatno podučavati. “U jeseni će dojti toliko dice u prvi razred, da ćemo znamda načiniti dva prve razrede”, tako Vanessa Potz jedna od učiteljic u osnovnoj školi.
Osamdvajsetljetna (28) Vanessa pelja intervju po hrvatsku s nami. Ona je najmladja osoba u Bijelom Selu, ka tako tekuće vlada hrvatskim jezikom. Po intervjuu s njom dojde devetpedesetljetna (59) Michaela Fabsich. Ona je rekla, da razumi, ali da si nije sigurna kod formuliranja hrvatskih rečenic. S njom se pominamo po nimšku. Prije neg u ovom članku dojdemo na jezik, bi rado pokazala dvi teme, ke definiraju selo i su našim intervju-gostom iz različnih uzrokov važne. Jedna je stvar, kade je selo jako napredano – naime ča se tiče produkcije energije i bio-seljačtva – a druga se tiče nogometa.
Viška
Moje audio-snimke prati vjetar. Ta je cijeli dan puhao – ali ta inako svaki dan puše, se smiju Vanessa Potz i Michaela Fabsich. Znamda je vjetar još točniji neg je vlak. Ako je jak vjetar s teškom godinom kombiniran, ga nazivaju “viška”. Svakako dobro mjesto postaviti vjetrenjače.
Ča još uz vjetrenjače u oko padne, kad se šeće po bijeloseoskom hataru, je črljen mak, ki pokujcne na različni lapti uz poljne plode van. Jedan znak za to, da je udio bioloških poduzeć u selu najveći u cijeloj u Austriji. Jive Waldsich (73), učan seljak i dugoljetni biološki seljak, šaca biološki udio oko šestdevedeset procentov (96%).
Krone i talijanska Pama-pasta
Fakt: Bijelo Selo je najveća općina u Austriji s biološkim udjelom.
Počela se je „bio-šina“ u Bijelom Selu 1988. ljeta inicijativom Michaela Dichanda, sina pokojnoga izdavača “Kronen Zeitung” Hansa Dichanda. Obitelj Dichand je naime kupila u 70-i ljeti seoski Csarda-dvor. Pojerbao je dvor ali drugi sin Hansa Dichanda, naime Christoph, ki je naslijedio oca kot izdavača i glavnoga urednika „Krone“. Ta uz izdavački posao nima toliko lazno i peljati biološko poduzeće na čardi, nego upravitelj čarde je jedan od austrijskih pionirov za biološke produkte u supermarketu, Werner Lampert. On je kreirao na primjer Ja, natürlich.
Skupa s nekimi drugimi seljaki Bijeloga Sela je Michael Dichand pokusio na početku producirati biološku hržuljuhržulja – Roggen, tako Jive, ki je isto bio dio ovoga prvoga gibanja. Po neki ljeti se je udruga ali raspala i neke seljačke obitelji su svoja poduzeća dalje peljale. Kvalitet pšenice je morao biti dobar, jer u seoskoj kroniki 2008. piše, da su talijanske Pasta-fabrike duga ljeta kupovale pšenicu iz Bijeloga Sela.
Dupljasto bolje drži?
Fakt: Bijelo Selo ima dvi nogometne momčadi i dvoja separatna nogometna igrališća.
Ča načinja Bijelo Selo preko Gradišća i još dalje poznato, su njegove dvi nogometne momčadi. Tomu mora biti uzroka, da tako malo selo utemelji dvi momčadi, počne Jive Waldisch. Natuknuti kani bivši političar i načelnik na historičnu bližinu SK Pame k socijaldemokratskoj stranki i UFC Pame k narodnoj stranki. Zač je tomu došlo mi je točnije razložila Michaela Fabsich, ka u kantini u jednom od tih športskih klubov rado pomaže:
Ali je to još svenek tako stranačko? – Bei den Jungen ist es nimmer so arg. – Mladini nije stranka važna i to nije već sve tako emocionalno kot prlje, razložu 28-ljetna Vanessa Potz i 23-ljetni Mathias Salman. Isto velu, da ne moreš mladinu samo u dvi stranke razdiliti. Zvana toga se je koč i stalo, da se je jedan „Črni“ kod „Črljenih“ igrao i obrnuto. Ali kako da se je to podiljenje tako dugo držalo? Jednakoga odgovora na to nije, ali ča se zna, je, da manjka u svi dvi momčadi na igrači. Te se iz Slovačke posudu. Situacija, ka je i na mnogi drugi mjesti poznata – samo 2x.
Fuziju si ali skoro nijed:na od intervju-partner:ic ne more predstaviti, iako bi tako znamda mogli formirati momčad isključivo s igrači iz sela. Bivši načelnik Jive Waldsich misli, da bi onda najteža bila odluka, ko od dvih nogometnih igrališć izabrati i ku od dvih kantinov. Riješiti bi se mogao problem, ako se načinji treto nogometno igrališće, misli on.
Jezik: Spas iz Slovačke?
Fakt: Na Hati nije i nije nikada bilo viših škol, u ki bi se mog:la naučiti hrvatski.
Pozitivan ili negativan stavstav – Einstellung k gradišćanskohrvatskom jeziku je isto kod ljudi različit i nima strankom ili političkom orijentacijom posla – ne znam, kako je bilo to prlje. Osamšezdesetljetna (68) Veronika Fiala je rekla, da je jur u nje školskom času bilo tako, da su dica čim su znala i se naučila nimški u školi, prestala govoriti hrvatski – još i doma. Ona je rekla, da se je samo znala po hrvatsku pominati dosle je išla u školu.
Uopće u daljnji viši škola si gledala na to, da ne govoriš hrvatski ili veliš ku-tu hrvatsku rič, jer onda bi se bojala isključenja i kviljenja – „Was wü die Krowodin?“ To je i potvrdila Michaela Fabsich (59). Nje učiteljica u osnovnoj školi je nje majki zapovidala, da se mora s njom po nimšku pominati. I već ki roditelji su jur onda forsirali nimški jezik. Malo drugačije je to još bilo kod Jive Waldsicha (73). On se još dandanas sa svojom suprugomsupruga – Ehefrau i svojim bratom po hrvatsku pomina. S dicom je to bilo drugačije. To je bila falinga, veli Jive. Starji su prestali dici govoriti hrvatski i nakon toga je i svaka daljnja generacija manje govorila.
Iznimka je Vanessa Potz (28), nje mama je iz Hrvatskoga Jandrofa u Slovačkoj i se još svenek sa svojimi kćeri pomina po hrvatsku. Vanessa svojoj mami i po hrvatsku odgovori, nje sestra ne. Kako to? Vanessa mi je povidala, da je kot mlada divojka bila čuda u Jandrofu i je imala onde družice i prijatelje s kimi se je mogla po hrvatsku pominati. Na fešte i na tance je isto s njimi išla. Nje sestra nije bila redovito s njimi furt i morebit je zbog toga malo nesigurna odgovoriti po hrvatsku, misli Vanessa.
U školi u Bijelom Selu se dica isto već ne po hrvatsku pominaju, ali dvojezičnost je akceptirana. Pred svim dici iz Slovačke (ne-hrvatska sela), ka se s obitelji doselu, pade učnja jezika laglje. Izvan škole ima jezik jur teže, na primjer u crikvi. Kod ljetošnjega pričešćanja, ko se je održalo na dan po NG-intervjui i ko je oblikovano tamburicom, je bila želja roditeljev, da se ne igraju hrvatske jačke. No jedna hrvatska jačka se je ipak mogla probiti. “Multilingualnost da, hrvatski ne”, veli Vanessa Potz, ka je srićna, da u nje razredu još nije došlo do takovih diskusijov.
Pokusi revitalizacije
“Irgendwann tut es einem leid”, povida Michaela Fabsich, dugoljetna tamburašica Tamburice Bijelo Selo, “vor 30 Jahren wollten wir dann wieder Kroatisch lernen.” Tečaj je bio u osnovnoj školi i peljala ga je Zlatka Gieler. Nažalost je bilo u drugom bloku (po deseti termini) premalo ljudi, da bi se tečaj dalje peljao. “Aber des war a Gaude”, se spomene Fabsich. Nekoliko ljet kašnje se je kanila Christine (kćer Jive Waldischa), ka je ončas pohodila gimnaziju, učiti uz školu hrvatski i je iskala druge zainteresirane za tečaj. Ali i ov put ih nije mogla dost nabrati. Drugom taktikom pokušava Vanessa Potz. Dvojezična učiteljica je posudila svojoj sestri materijale iz hrvatskoga predmeta.
Kad zaigramo u zori
Fakt: U Bijelom Selu postoju trenutno tri tamburaške grupe.
A hrvatske jačke? Da, tamburicaju jako rado. Branko Kornfeind je 90-ih utemeljio društvo „Tamburica Bijelo Selo“. Nekoliko ljet kašnje je par članov istupilo iz društva i su utemeljili svoju grupu. Ova grupa je ali samo na privatni fešta igrala. Sada fali u svi dvi grupa mladina i Veronika Fiala, ka u toj drugoj grupi igra, je opet s Mathiasom došla najzad u veliku grupu, jer im triba potpora. Veronika i Michaela jako rado idu na probe i rekle su, da radje u nimški seli okolice nastupaju. Onde da je veće cijenjenje (Wertschätzung), nek ako igraju u domaćem selu na fešti.
Seoska teata, ka se je igrala isključivo po hrvatsku, je isto morala prestati, kad jednostavno fali publika, razloži Veronika Fiala. Ovde se isplati natuknuti jednoga jako poznatoga glumca iz Bijeloga Sela, ki je duga ljeta igrao u Burgtheatru u Beču, naime Rudolf Buczolich.
Buczolich, komu su u selu postavili spomenik, je igrao i glavnu ulogu u tv-produkciji Pir na selu / Hochzeit auf dem Lande i je bio peljač ljetnjih igrov u Kobrštofu. – Iako je seoska kazališna grupa igrala po hrvatsku, su i oni kotrigi došli glumiti, ki nisu znali hrvatski. Improvizacija u tekstu je bila teška ali bilo je svenek veselo, se smije Veronika, bivša glumica u seoskom teatru.
U času korone je Mathias Salman s mladimi osnovao novu tamburašku grupu. Već ka osoba se je novo počela učiti, druge su si jur koč igrale. “Jetzt sind wir erst mal beim Üben,” razloži ambicioniran peljač Mathias. U grupi je 16 tamburaš:ic. A jačke poznaju? – “No sicha. Wenn es dann später wird, beginnen wir zu singen.” Jive Waldsich se spominja, da su mnogim još melodije poznate ali tekst ne. U tom slučaju pomore app Pjesmio, ku je Mathias sam programirao. To da uopće kod mladih dobro funkcionira, razlaže Mathias, i mi povida o kasnoj noći pri kakovoj priredbi, kade se postavu mladi, handyjom u ruki, jačući hrvatske jačke.
Titula: Narodna jačka iz Bijeloga Sela
Reportaža: Marica Zvonarits
Slike: Konstantin Vlasich
