Živio, Franjo!

Koordinacija

Već desetljeća dugo imamo mi gradišćanski Hrvati organizacije, koje priznavamo – iako su kulturnoga karaktera – kao reprezentacije hrvatske manjine u Austriji. S tim mislim da priznavamo ako treba negdje zastupati gradišćanske Hrvate, zastupnike naših društava kao naše gradišćansko-hrvatske reprezentante.

Ove naše organizacije u velikom su posljedice i rezultat „gradišćansko-hrvatske rennaissance“, koja je početkom ovoga stoljeća bila impulzirana pretežno od agilnosti Martina Meršića st. i pera Mate Meršić-Miloradića. Gledeći bilanciju naših pojedinih društava sve od njihovoga utemeljenja do danas moramo ustanoviti da su obogatila, intensivirala i peljala naš kulturni život, a stim i pridonesla važan prinos očuvanju naše hrvatske manjine i gajenju našega narodnoga blaga. Ada sasvim pozitivan rezultat.

Kad bliže analiziramo djelovanje i djelokrug naših društava odmah nam padne u oko da su regionalno i sadržajno ograničeni, odnosno različiti.
Tako na priliku djeluje

• Hrvatsko kulturno društvo (HKD) za Hrvate u Gradišću,
• Hrvatsko gradišćansko kulturno društvo u Beču (HGKD) koncentrira svoje djelovanje na u Beču naseljene gradišćanske Hrvate,
• Hrvatsko Štamparsko društvo ( HŠtD) opet odgovorno je za literarna i novinarska izdavanja naše manjine,
• a „least not last“ združava Hrvatski akademski klub (HAK) naše akademičare, djake i apsolvente sridnjih (viših) škola u posebnoj organizaciji.

Ova četira društva djeluju u glavnom svako za sebe i dopunjavaju skupno kulturni život gradišćanskih Hrvata. Njihove predsjednike i odbornike gledamo – kot već početkom ustanovljeno – kao naše hrvatske zastupnike u nepolitičkom javnom životu.

Naše organizacija se ada medjusobno nekako dopunjavaju, a ipak, ili baš zbog toga opaža se u ovome sistemu manko-nedostatak: decentralizam u skupini, opće gradišćansko-hrvatskimi poslovi i pitanji. U ovome pogledu je centralizam ali neophodno potreban! Jer centralno vodstvo i miljenje jet put k slogi, a sloga je moć! Iz njihovih različitih konstitucija je razumljivo da naša društva djeluju separatno, a dobro će biti, ako i u budućnosti nastave svako svoje odgovarajuće djelovanje. Ali držim da odgovara potreboćam današnjega časa i suvremenim prilikam, da naša društva koordiniraju u opće gradišćansko-hrvatskimi pitanji njihovo djelovanje.

Koordinacija može se dostići pomoćom jednoga centralnoga saveza ili odbora, u kojem su sve organizacije zastupane svojim poslanicima. Ovaj centralni odbor – zovimo ga za sada „Hrvatski odbor“ – postojao bi na primjer od 10 odbornika (= 10 delegata naših organizacija). Broj poslanika pojedinih društava trebao bi se pitanjima koja nisu isključivo posao jednoga društva, nego su opće gradišćansko-hrvatska nastojanja, ada spadaju u interes svih naših organizacija, kao na priliku školsko pitanje ili poznati §7 austrijskog državnog ugovora iz 1955. g. ili hrvatske emisije u radiju i televiziji. Isto tako ustanovio bi ovaj odbor skupni stav

naših društava u javnim pitanjima, skrbio bi se za skupne manifestacije i priredbe itd., a ne na zadnje predstavljao bi kao nas najviši gremium – skupnu nepolitičku reprezentaciju gradišćanskih Hrvata. Svakako je potrebno točno definirati kompetencije „Hrvatskoga odbora“. Bez svake sumnje bio bi centralan odbor kroz svoju direktivnu, složnu i konkretno

odredjivajuću funkciju od velike koristi za našu manjinu, jer bi naša pojedina društva u najvažnijim poslovima djelovala po skupnoj, koordiniranoj direktivi i tako u jedinstvenom nastupu puno više dostigla, nego do sada na svoju ruku.

Ideja koordinacije rodila se je već prije nekoliko godina u krugu naših „naprednih“ kulturnih radnika, koji su već u ono vrijeme uvidjeli njezinu potreboću. Slijedeći obligatnoj potrebi predložili su na skupnoj sjednici naših društava 8.2.1964.g. nekoliko mogućnosti za praktičnu

realizaciju koordinacije, izradili su se čak i statuti. Izgledalo je da će ova progresivna ideja probiti, ali na žalost stojimo danas ispred turobne činjenice da pet godina nismo bili u stanju usprkos konkretnomu planu napraviti korak iz teorije u praksu (ali to je – izgleda mi – hrvatska bolest).

Naša društva tuču i bavu se s više ili manje potrebnim malenkostima (što po njihovoj sadašnjoj strukturi i nije drukčije moguće) i djelomično zbog poznatih uzroka medjusobno ignoriraju (jer je to lakše nego suradnja) mjesto da bi u koordiniranom poslovanju „viribus unitis“ pokrenula vidljive akcije, kad ide za temeljite interese gradišćanskih Hrvata. Ali izgleda da je nekim „rodoljubima“ važnije osobno fantenje – a time povezano, žali Bože, i nekim organizacijama – nego skupno konsekventno djelovanje u korist našega naroda. U skromnoj nadi bi predložio ovim našim „narodnim velikanima“ da pri prilici razmišljaju u vezi njihovih odnosa malo i o dužnosti i odgovornosti, koju u svojim funkcijama nose prema svojim biračima i – prema našoj hrvatskoj manjini.

Nevjerojatno je da je ideja koordinacije samo zato stagnirala, kad smo mi Hrvati više teoretski nego praktički nadareni, nego imati će i drugih razloga. Valjda ima u našim organizacijama ljudi, kojima zbog uskogrudnosti, partikularizma i osobnih (ili tudjih) interesa koordinacija ne ide u koncept. Ovako regresivni, pasivni tipovi i elementi ili su pripadnici jučerašnjeg svijeta ili kombiniraju svoj „rodoljubni“ posao tudjim interesama.  I ovi i oni svakako koče i priječe nove ideje i napredak naših društava, i zato se moraju eliminirati, ili ukloniti ako željimo u narodnom poslovanju konačno prosperirati.

Bilo kako bilo, u pogledu koordinacije danas više ne možemo naći superlativa gledeći njezinu potreboću, jer već prije pet godina „više nego ikada prije” potrebna. Neki neuspjesi naših društava u posljedim godinama bi se bili mogli zapriječiti, ako nebi bila pojedina društva sama za sebe, nego sva društva pod jednom direktivom išla na posao. Ali „kad putuče je kasno zvoniti“ kaže stara poslovica. No za nas gradišćanske Hrvate još nije po zadnji put tuklo, ali vrijeda ćemo zaman zvoniti. I zato neka nam budu Miloradićeve riječi „Stanmo gori, dost smo spali!“ opravdan apel gledeći našu narodnu situaciju a i reorganizaciju suradjivanja naših društava, jer …

“… U čaši općeg kolektivizma
i zadrugarstva ne ćeno ni mi Hrvati
u Gradišću zaostati, nego se hoćemo
čim tjesnije povezati i na izvana”.

Franjo Palković