//

„Man will uns ans Leben“ – Bombe protiv manjin 1993. – 1996.

Izložba. Ausstellung - Bomben gegen Minderheiten.

Med 1993. i 1996. ljetom je ukupno 25 osobov i organizacijov dostalo eksplozivnu poštu – bombe u pismu. U istom vrimenu su u Koruškoj i u Gradišću detonirale tri bombe u civi. Teroristički napadi su prouzrokovali četire mrtvace – nikad pozabljeni: Josef Simon, Karl Horvath, Erwin Horvath i Peter Sarközi iz romskoga naselja u Borti – i trinaest dijelom teško ranjenih. Med ranjeni su bili bečanski načelnik Helmut Zilk ili ORF-moderatorica Silvana Meixner, neke bombe nikada nisu stigle adresirane.

„Das Jahr 1993 war ein seltsames Jahr. Begonnen hat es mit dem großen Lichtermeer und geendet hat es mit der Briefbombenserie.“ 

Josef Haslinger, Autor

Nekim od nas su onda roditelji rekli, da neka ne pobadnemo poštu, policija je bila redovito gost pri manjinski priredba, a zvuk policijskih sirenov kad je načelnik Zilk otvorio pismo s bombom je zapečaćen u glavi. Svakako ljeta za pamćenje – u čemernom smislu – za svak:u pripadni:cu narodnih grup, bilo u koj starosti. 

„Man will uns ans Leben“ – citat ondašnje zastupnice Zelenih u Nacionalnom vijeću i današnje predsjednice Hrvatskoga centra Terezije Stojšić daje naslov izložbi u bečkom Volkskundemuseum o škurom razdoblju austrijske povijesti. Tridesetu obljetnicu ovoga terora protiv manjin si je Inicijativa manjine / Initiative Minderheiten zela kao priliku da priredi ovu izložbu, ka će po prvoj stanici u Beču biti postavljena i u Celovcu i onda u Borti. Kot su rekle kuratorice izložbe – Cornelia Kogoj, Gamze Ongan i Vida Bakondy – pri otvaranju, stoji perspektiva pogodjenih u fokusu izložbe, a ne toliko terorist Franz F.. Je li je on zaista bio počinitelj pojedinac ili je imao pomagače, to za čuda koga još do danas nije riješeno pitanje. Svakako su bili napadi i posljedica odredjene političke klime, ka se ne  razlikuje toliko od današnjega časa, kad su desni ekstremisti, populisti i neo-nacisti sve jači i sve već najdu svoj put u mainstream

“Schlimm sind nicht die physischen Schmerzen.  Am schlimmsten ist, 24 Stunden zu wissen, dass dich jemand so hasst, dass er dich umbringen will.”

Kuratorin Gamze Ongan zitiert die Moderatorin Silvana Meixner

I zato je bila prava dob da se reflektira i spomene ovoga časa i ovih strašnih dogodjajev. Kot prvo,  ov teror protiv manjin – i autohtonih i takozvanih novih – ima jako slabo mjesto u kolektivnom pamćenju Republike Austrije. A i u vlašćoj narodnoj grupi znanje o tom razdoblju sigurno nije tako dobro, kot bi tribalo biti. A kot drugo, nam ova izložba i more služiti kot budnica za sadašnjost. Ne smimo dopustiti da se ljudi ubijaju i napadaju zbog svojega porijekla. Ne smimo dopustiti da se politička i društvena klima tako razvije, da su takovi napadi uopće zamisljivi. 

Dakle, tema izložbe je aktualnija nego nam je drago.

“Wie lange genau die Schlaufe auf der Ortstafel in Oberwart gehangen ist, weiß ich nicht.  Sehr lange jedenfalls.”

Horst Horvath, Roma Volkshochschule Burgenland

Text o izložbi: Lidija Novak
Slike: Konstantin Vlasich

Piši komentar

Your email address will not be published.