NG-urednica Marica Zvonarits, ka se je na putu domom dva pute krivo vozila, je poiskala lipo shranjeno selo Pinkovac, po nimšku Güttenbach. Pokidob se u Pinkovcu pita što, a ne ča, će se i ov članak prilagoditi lokalnoj varijanti.
Prolog
Po godinastom dolasku se moj informant Alex Wukovits i ja odšetamo prik vrta obitelji Wukovits u vrt obitelji Wagner. Za vrime prvih razgovorov se gibljemo u “Dolnjem kraju”, onde i živi Elke Herczeg. Svi odgovori neka vam razložu, čij:e su i kakovu vezu imaju sa selom. Zadnja štacija će biti kod stana Juliana Himmelbauera i njegove obitelji u “Gornjem kraju” – crikva u centru sela je “granica” med dolnjem i gornjem kraju.
Na početku su bil:e moj:e intervju-partneri:ce nesigurne, što se naliže jezika. Pital:e su me, kako neka govoru. Ada ili po pinkovsku ili po gradišćanskohrvatsku. Moram reći, da sam se ovomu pitanju jako čudila i sam si dvi stvari mislila: Prvič, je li će meni biti ta pinkovski dijalekt zaistinu tako težak. Drugič sam bila oduševljena, kako susretljivosusretljivo-entgegenkommend je to od njih, da me to pitaju.
Ova susretljivost more biti rezultat školskoga odgoja Pinkovčan:kov, kade su se moral:e naučiti dvi dodatne hrvatske varijante u viši škola, kade su pinkovske riči i gramatika bile uvijek krive u viši škola. Tomu ali kasnije. Sad ću se trsiti, pominati se po pinkovsku.
Žitak u selu i iseljivanje
Pokidob je bolje plaćeno djelatno mjesto u Beču dostao, se je Vince Wagner, 42 (dva četrdeset) ljet vozio od prvidanapandiljak do petka, svaki dan s linijom G1 u Beč na gradilišće.
Fakt: U Pinkovcu se moru u krčmi kokteli piti. Inkludirano u cijeni su i domaći čipsi.
Razložio je, da je to bilo obično, da se išće izvan sela posao. Ova tradicija jur ide na stare starje najzad, ki su išli na zelenoGrünarbeit dilati u Dolnjoj Austriji. Kasnije su pred svim muži dilali u gradjevinskoj branči u Beču. Hvala Bogu su onda jur Hianzenimški dijalekt čuda bolje razumili, jer su bili jur s nekolikimi, k:e su nimške dijalekte govoril:e, u glavnoj školi u Sv. Mihalju. Hat je već tako, da se cila obitelj, ako roditelji dilaju u Beču, iseli u grad, razlaže Vince Wagner.
Sada je on 64 (četire šezdeset) lit star, njemu je bilo po sebi razumljivo, da u penziji ostane u Pinkovcu. Jako aktivan je u različni društvi i falio bi mu pinkovski društveni žitak u Beču.
Fakt: U Štikapronu postoji dijaspora Pinkovčan:kov. Uzrok tomu je bližina Beču. Pokidob se nisu kanile već ke familije direktno u grad iseliti, su poiskal:e drugo dvojezično selo, što je nastao Štikapron.
Dice je sve manje u selu. Nekoliko obitelji se je u zadnji ljeti simo doselilo, jer dilaju u firmi u bližini. Wagner naglasi, da i ona dica doseljenih razumu gradišćanskohrvatski, ali se nažalost ne pominaju. „Imaju u uhu hrvatsku rič.“ Njemu je važno, da se svakako u društvu integriraju. Na vikende dojde naveći dio iz Beča redovito domu, jer kani sudjelivati na društvenom žitku. Ada seoski žitak je jači na vikende kot skoro u svakom selu u Gradišću.
Fakt: Deponija je svaki vikend otprta. Ako se ne more dočekati se more s općinskimi djelači dogovoriti i onda se more jur dojti pri tajednu. To uopće nije problem.
Društva i skupčina
Ste Vi jur bil:e koč u Pinkovcu na kakovoj fešti ili na koj party? Poznate su Rock-pop fešte u hali ili Party pod vedrim nebom (nimška titula je Freiluftparty). Mislim, da sam jur bila dvakrat u dvorani na fešti ali jedino, što mi je tako u uspomeni ostalo, je duga vožnja domom.
Fakt: Fešte su super u Pinkovcu i pred pandemijom je bila skoro svaki vikend kakova svetačnost u selu. U zimi se sva društva sastaju i planiraju vikende u ljetu i si podilu fešte. Još i skupni lonac svih društav postoji, kim se financira materijal, koga smu onda svi hasnovati. Prilično 13 društav postoji.
Čuda ljudi je u već nego jednom društvu aktivno. Komunikacija med društvi da dobro funkcionira, razlaže petdesetljetna Elka Herczeg, ka je peljačica pinkovske limene glazbe. “A iako hat naprimjer nisi u ognjobranskom društvu, onda ćeš njim ipak pomoći, ako imaju ku veliku feštu.” Tako fajbergeri i pomažu i se skrbu za goste, ako ima naprimjer limena glazba koncerte, objašnjava Elka Herzeg i dodaje: „Ljudi iz okolice su nam najdasti, da moremo ovako velike fešte organizirati. To samo ide, kad svi skupa pomažemo.”
Fakt: Pokopi na pinkovskom cintoru su uvik na vikende.
Navade: Pir i pokop
Zbog uskih vezov, ke naprimjer u društvi sklopu, je ljudem važno, iti na pokope. “To mora biti lipo, ne samo da jaču trimi ili četirmi, nego mora biti čvrst zbor na cintoru. Zbor mora jačiti svakomu, a ne samo onomu, ki je nešto bio, jer kod nas je svaki isti – svejedno bogat ili siromah – a to ide samo, ako društvo živi”, razlaže Wagner. Pokidob ima najveć ljudi na vikende slobodno, je u Pinkovcu obično, da su pokopi na petak i subotu.
Fakt: Pinkovska veselja imaju različne točke na programu, kade su inkludirani navade, jačke i tanci. Zabavni program more prilično durati 24 uri.
Naravno se ne samo na pokopu jaču jačke. Lipši okvir je veselje, kade je moguće imati cili program navadov, ako se kani. Kot sam to razumila, hižni par gor ne bi imao lazno, da projde na klo, ako bi se odlučio za sve navade. Zapravo ih je prečuda za jedno veselje. Jedan običaj, ki stoji još kod čuda veseljev u Pinkovcu na programu je naprikdanje/darovanje darov. Ta točka dura najmanje dvi ure (odvisi od broja gostov), uzato jaču uvik istu jačku. Postoji hijerarhijski red gostov i na bazi toga se pozovu gosti k hižnomu paru na „oltar“ (što je kot podium).
Ditinstvo i mladina u Pinkovcu
Alex Wukovits, 24 (četire dvajset) ljet star, povida, kako je doživio ditinstvo u Pinkovcu. On ćuti, da je sudjelivanje kod nekolikih društav bilo važno, da se hasnuje jezik izvan domaćega stana. Dodatno razloži strastven tamburaš, kako se je naučio igrati bisernicu. Jačku, „Pinkovac u srcu”, ka je i naslov članka, je komponirao Boris Novak (tekst: Boris Novak i Sigi Hajszan), dirigent Tamburaškog orkestra Pinkovac (kratko TOP), i meni je nekoliko ljudi iz Pinkovca reklo, da je jako obljubljena jačka u selu.
Alex tvrdi, da mu je bilo sudjelivanje u društvu važno za svoj razvitak, ali ipak postoji želja, da se mladini već mogućnosti oblikovanja aktivnosti daje. Misli s tim, da bi se morale neke stvari obnoviti, kade se točnije gleda na opstanak jezika, jer izumiranje gradišćanskohrvatskoga jezika je nastala tema i u Pinkovcu.
Fakt: Sve manje hasnuju dica i mladina gradišćanskohrvatski jezik u svakidašnjici.
„Meni se čini, da jedna generacija fali“, razlaže Alexander Wukovits. Kot cezura da je to. Već nije tako, da se automatično po hrvatsku pomina ili da jačiš hrvatske jačke, ako si u krčmi. Nimški jezik da je kod mladine jako dominantan. Iako nek:e znaju barem malo hrvatski, ga ne koristu, kad se boju, da ćedu nešto krivoga reći – to je proširen problem.
Fakt: Dica se u školi uču tri različne hrvatske varijante.
Julian Himmelbauer, učitelj u gimnaziji Kurzwiese u Željeznu, to potvrdjuje i objašnjava, da ta nesigurnost počinje u školi. Baba i dida ili mama i tata te nauču pinkovski dijalekt. U osnovnoj školi imaš već koč (odvisi od učitelj:ice) mogućnost nadalje hasnovati tvoj materinski dijalekt. Sve se premini u daljnji i viši škola. U dolnji razredi si onda prisiljen:a, da govoriš i pišeš gradišćanskohrvatski standardni jezik u čakavskom, razlaže Himmelbauer. U gornji razredi se moraš naučiti standardno hrvatski jezik opet u štokavskom narječju, ali djelomično čisto drugom gramatikom. Ada školar:ice iz Pinkovca se nauču u 10 ljeti tri različne “jezike”.
Uopće ona dica, ka se doma ne samo po hrvatsku pominaju, su jako pobludjena i nesigurna u jeziku. Kroz onu nesigurnost, ne koristu jezik nadalje, razloži 27 (sedam dvajset) -ljetni peljač kazališnoga društva, ki je to tako u svojem vrimenu kao školar doživio. Neznanje gradišćanskohrvatskoga jezika i pogodi kazališno društvo, jer onde je vladanje jezika važno zbog improviziranja, reče Himmelbauer.
Dok čujem ovu epizodu, se dvoja dica mimo vozu na kotači i su nešto po nimšku jedno drugomu zaviknula – gvišno se kanu ritat projtiigrati nogomet. „Ovo mislimo!“ su onda rekli Wukovits i Himmelbauer. Sigurno poznate i vi drug:e ovu situaciju iz vašega sela.
Epilog
Vo nije ozbiljan etnografski tekst o Pinkovcu, nego moj diblji utisak ovoga sela u južnom Gradišću. Sadržaj teksta je samo napunjen s izjavami od onih napomenutih peršon. Nisam imala točna pitanja pripravljeno, jer sam kanila dati Pinkovčan:kam govoriti i poslušati, što mi on:e kanu reći i što njim najprije na misli dojde, kad prosim: „Povite mi što o Pinkovcu!“ Snimala sam razgovore ukupno u dužini od prilično trih uri, ada izbor nije bio lagak. Za vlašće iskustvo preporučujem pojti u Pinkovac, kade je još čuda neotkritih posebnosti.
Na koncu ide hvala onim, k:e su mi dal:e intervjue i k:e su mene tako zvanaredno pogostil:e. Osebujna hvala obitelji Wukovits, ka me je srdačno primila i mojemu informantu Alexu. Drugi put ću dojti na te koktele u krčmu, ali hat jednoč: Idem domu! (Idem domom!)
Jezični glosar
biti najdasti – biti ljubomorni
broji – jedinica dojde pred desetkom
cila – cjela
cintor – cimitor
dilati – djelati
fajbergeri – ognjobranci ili ognjogasci
gornji i dolnji kraj – crikva u centru sela je “granica” med dolnjem i gornjem kraju.
hat – sad
Hianzi – nimški dijalekt
Idem domu! (Idem domom!)
kotači – bicikli
lit – ljeta
na zeleno – Grünarbeit
oltar – mjesto za dare na veselju ali i normalni oltar u crikvi
prečuda – preveć
prvidan – pandiljak
se ritati – se nogomet igrati
uvik – svenek / uvjek
