Prije tridesetak godina sam po prvi put sreo pokojnog književnika u Pinkovcu kamo ga je doveo Hans Göttel. Bila je to prva velika priredba Panonskog instituta nakon utemeljenja naše kulturne udruge u Pinkovcu u novom kulturnom domu. Došao je velik broj zainteresiranih ljudi slušati literata europskog formata.
Dževad Karahasan govorio je o ratu u Jugoslaviji i o strašnim napadama agresora na Sarajevo. Siguran sam da se neki čitaoci ovog teksta (moje starosti) još dobro sjećaju na pale granate na sam centar grada – na Baščaršiju!
Karahasan je između ostalog rekao da je „nepopravljiv Jugoslav“ i da se kao takav ipak namjerava vratiti nakon rata u svoju domovinu pod uvjetom da se nekadašnje tolerantne vrijednosti prema raznim narodima, narodnostima i vjerskim/religioznim skupovima opet budu respektirale.
U diskusiji nakon predavanja pitao ga je Peter Wagner – na malo provokantan način – da li je konflikt u Jugoslaviji samo jednosmjeran!? Htio je znati da li je agresor imao razloga napasti ostale etnije u bivšoj Jugoslaviji. Odgovor našega gosta nisam čuo jer su Peter i Dževad riješili to pitanje u „smalltalk-u“.
Od tajnog sindikata do Sarajeva
Drugi naš sastanak bio je 2013. godine u Grazu na Slavistici sveučilišta gdje je Karahasan predavao o nobelovcu Ivi Andriću. Poslije predavanja išli smo na kavu i pričali o svemu i svačemu s tim da smo se konačno dogovorili o tomu da će Panonski institut publicirati Karahasanovu dvojezičnu pripovijetkupripovijetka – Kurzgeschichte „Sindikat tajnih poštara/Der Geheimbund der Brieträger“.
O toj su knjizi napisali predgovor gradišćanski Hrvat Hans Göttel, Hrvat iz Zadra Tomislav Marijan Bilosnić i Bosanac Adnadin Jašarević.
Hans Göttel završava svoj prikaz i veli otprike ovako (parafraziram i karikiram): „U svojim se tekstovima i pripovijetkama Karahasan udaljuje od nacionalističkih putova i smjerova te opisuje sasvim normalne tipove ljudi kao što su varalice, sanjari odnosno zanesenjaci, luđaci, praznovjerni, iskreno zaljubljeni, ada, svi koji oživljavaju poetski kontinent“.
Adnadin Jašarević, ravnatelj Muzeja u Zenici, pita se na kraju svog predgovora: „Čemu sve to? Kad svakako od svega ništa nisu razumjeli osim da jedna neispjevana sevdalinka=ljubavna pjesma s primjesama orijentalne melodike poljulja ugled austrijske pošte!“
Konačno kaže Tomislav Marijan Bilosnić rezimirajući da svako djelo ovog autora biva značajno za književnu kulturu uopće, tako je slučaj i sa Sindikatom tajnih poštara, pripoviješću u kojoj je spomen na 1914. godinu donijet kao isječak povijesti koja teče u krug i ponavlja se. Povijest je prsten života čije pomicanje samo pobuđuje novi, brži prorok krvi.
Poruka je ove priče, kako se još jednom pokazalo kako o ničemu nema pouzdanoga znanja. Stvarne su samo iluzije, o vremenu koje živimo: Ne može se više provjeriti je li ta priča istinita ili nije, ona je počela kružiti među ljudima, pustila je korijen u njihovoj fantaziji i sjećanjima, tako da će je sada posvjedočiti i oni koji u nju nisu vjerovali, kad su je prvi put čuli.
Ili, kako bi sam Karahasan u svojoj knjizi O jeziku i strahu govoreći o odnosu između čovjeka i čudovišta nekada i sada kazao: ,,Klasična su nas čudovišta ugrožavala, a suvremena nas gutaju!”
Dževad je Karahasan nakon isporuke nagrade „Franz-Nabl-Preis“ (2017.) za roman Utjeha noćnog neba/Der Trost des Nachthimmels dao intervju te kaže u novinama Kleine Zeitung između ostalog: „Ova nagrada ima za mene veliko emocionalno značenje jer sam 1997. stigao u Graz u starosti od četrdesetak godina – za umrijeti prerano, a za novi početak prekasno. Nut, u Grazu sam tako ljubazno primljen kao da sam došao među svoje!“
I sasvim na kraju ovog izlaganja: Kako je naš nezaboravni pokojni bio sretan što je u Pinkovcu na rastoku 1994. dobio porciju salate bez mesa!
P. S. U biblioteci Panonskog institutae-mail-adresa je office@paininstitut.com ima još nekoliko komada (Restbestände) dvojezične brošure „Sindikat tajnih poštara/Der Geheimbund der Briefträger“. Za prinos od euro 10,– rado ćemo ti/vam poslati knjigu.
Meine Frau ist eine Serbin. Ich bin ein Bosniake. Unser Trauzeuge ist ein Kroate, ein Franziskaner. Als wir heirateten, war das für uns alle normal. Denn ich hab keine Serbin geheiratet, sondern die Frau, die ich liebe. Mein Trauzeuge war kein Kroate, es war mein bester Freund. Das war selbstverständlich wie das Leben. Im Krieg während der Belagerung hat sich das ideologisiert. Das ist ein Verlust.
Dževad Karahasan u Oe1-emisiji Diagonal
