Hrvatski Cikljin: Ki je hrvautski?

Prvi blok Čij:a si je u Bijelom Selu/Pama na sjeveru Gradišća završio. Po logiki mojih seoskih reportažov je sada opet južno Gradišće na redu. Ada sam se odvezla u Vlahiju.

Stoprv kad sam iskala za ov članak kakov “prelaz” od reportaže na sjeveru na reportažu na jug, mi je nastalo svisno, kako zemlja Gradišće infrastrukturno totalno zanemaruje jug. Luksuz  voziti se vlakom u selo, ovde ne postoji – to mi je bilo samo dozvoljeno pri zadnjem putovanju na sjever u Hate. Ali mislim isto na ceste: Zamudila sam u Neumarktu im Tauchental – vozila sam se prik Solunka – skrenuti na pravo u jedan “putić”, ki bi mene direktno otprimio u Hrvautski Cikljin/Spitzzicken. Tako sam se vozila okolo naukolorundherum.

Fakt: Hrvatski Cikljin pripada jezičnomu otoku Vlahije. Skoro sva vlaška sela – ali i štokavsko selo Sabara – pripadaju dvojezičnoj općini Bandol, osim Staroga Hodasa (općina Novi Hodas) i Hrvatskoga Cikljina (općina Verešvar). Kod Vlahov i Štojev se čuje štokavski govor. 

Iseljavanje i (kulturna) infrastruktura

Kad sam konačno došla u Hrvatski Cikljin me je jur dočekala Sophie Hajszan, potpredsjednica HAK-a, i nje obitelj. Sophie i nje mama, Inge Kuktits-Hajszan, ka je iz Hrvatskoga Cikljina, su mene sprohodile u stane različnih intervju-partner:ic ove rešerše. Prva štacija je bila u stanu braće Franza i Marije Stefanits.

Franz: Ovo selo ima mizerabilnu infrastrukturu. Nima načelnika, nima popa, nima škole, nima bojte … .
Ja: A krčme?
Franz: Tamo ćemo još dojti. 

Razgovor s Franzom Stefanitsem (85 ljet).

Problem je uglavnom stanje djelatnoga sajma u južnom Gradišću, to je i uzrok zato, da se čuda ljudi odseljava i malo ostane na selu odnosno se doseljava, mi je u drugom stanu pohoda razložio Josef Stefanics. Voziti se svaki dan iz južnoga Gradišća u Beč je prenaporno. Tako je i Hrvatski Cikljin postao sve manji, a tim i perspektive, tako Josef Stefanics, ki je bio duga ljeta policajac u Beču. 70-ljetnoga penzionista je kot mladoga človika vliklo u Željezno i Beč i on nije mislio, da će se koč opet vratiti u Hrvatski Cikljin. Nekoliko faktorov su ga ali opet dopeljali simo.

Maria: Za Cikljin se nigdor nikada nije borio. 
Franz: Premalo od oficijelne strani i od hrvatske strani su se borili za opstanak. 

Razgovor Marije i Franza Stefanits

Penzionirana učiteljica Maria Stefanits – ona je 75 ljet stara – se je tužila, da ne nek Zemlja Gradišće infrastrukturno zanemaruje jug, nego i da su se nadregionalne gradišćanskohrvatske institucije premalo borile za kulturnu infrastrukturu u selu kot na primjer opstanak dvojezične osnovne škole. Iako zapiranje dvojezičnih škol nije samo fenomen u jugu, se čini, da je imao ta korak teške posljedice za Hrvatski Cikljin. 

“Pupak jezika”

Hrvatski Cikljin, čiji broj stanovničtva iznaša oko 250 ljudi, nima niti jedno hrvatsko susjedsko selo, kade bi dica mogla pohoditi dvojezičnu osnovnu školu. Susjedsko selo Siget/Örisziget ima veliku dvojezičnu (ugarsko-nimško) osnovnu školu, ali pokidob je madjarsko selo, onde ne nudjaju hrvatsku naobrazbu. Druga sela naokolo su sva nimška sela i veliki broj dice ide u osnovnu školu u Verešvar/Rotenturm, ka pripada istoj općini, razložio je Franz Stefanits. Oni roditelji, ki kanu, da se dica uču hrvatski, ju pošalju u osnovnu školu u Bortu, kade je moguće, da se utemelji dvojezičan razred s hrvatskim, ako je dost najavov. Prilično frtalj ure se vozi iz Hrvatskoga Cikljina u Bortu.

Nekoliko tajedan po mojem posjetu u Hrvatskom Cikljinu, me je jedna osoba informirala, da se otvara samo svako četvrto ljeto hrvatski razred u osnovnoj školi u Borti, kad samo jedna razredna učiteljica zna hrvatski. 

Fakt: Općina Verešvar je poznata kot “europska općina”, jer je trojezična: Verešvar je nimško selo, Hrvatski Cikljin je hrvatsko i Siget/Örisziget  je madjarsko selo. 

Sigurno nosi škola važnu kulturnu funkciju u selu ili kot je to 85-ljetni Cikljinac Franz Stefanits izrazio: “Škola je pupak hrvatstva.” Ali mi vidimo isto, da samo dvojezična osnovna škola ne more spasiti situaciju u selu. Da je mlada generacija prestala govoriti hrvatski jur pred dvimi generacija, iako je postojala dvojezična seoska škola, nam kažu primjeri u Bajngrobu i u Bijelom Selu .

Odšetale smo se Sophie, Inge i ja u gornji kraj sela i smo tako išle mimo crikve, krčme i bivših bojtov. Po dvi Štefanićevi stani je u tretom stanu dogovoren intervju sa seoskim predstojnikom i vice-načelnikom. Intervju s 55-ljetnim Reinhardom Kuktitsem iz Cikljina sam peljala tako, da je on odgovorio po nimšku na moja hrvatska pitanja. Prije se je pominao sa svojimi staristarji po hrvatsku, zato i još sve dobro razumi. Dugo se nije s nikim po hrvatsku pominao, dok nije došla jedna ukrajinska familija u selu. 

Za deset ljet je s hrvautskim mimo. Mladi znamda razumua, ali govorit ne. 

Josef Stefanics, 26.02.2023. 

Kuktits kot seoski predstojnik je bio odgovoran za tu obitelj i njemu je hrvatski jezik onda jako pomogao. A počeo je i povidati o školi. Jako žao mu je, da je njegova prva zadaća kot seoski predstojnik pred dvajsetimi ljeti bila ta, da je morao zapriti školu. Organizirao je večer, kade je razložio roditeljem, da je moguće s manje nego sedam dice imati školu, jer je to u dvojezični škola drugačije regulirano. Ali onim roditeljem je bila ova mala seoska škola – kot je to i čuda puti – premalo “vridna”, tako Reinhard Kuktits. I ostali ljudi u selu nisu pružili otpor ovoj akciji, je razložio nadalje Kuktits. 

Fakt: Iz „j“ nastane čuda puti „đ“ u vlaškom i cikljinskom dijalektu. Na primjer đabuka i đisti. Iz “a” nastane nekoliko puti “au” kot hrvautski.

Ki je hrvautski? 

Reinhard Kuktits je rekao, da ne bi poznao nikoga mladoga človika u Hrvatskom Cikljinu, ki da se pomina još po hrvautski. Na to je Inge Kuktits-Hajszan, jedna od mojih kontaktnih peršon u Cikljinu rekla, da to nije čisto istina. Ona da pozna 24-ljetnoga junaka, ki se jako trsi, da se s njom pomina. On da je išao u hrvatski razred u dvojezičnoj gimnaziji u Borti. Nažalost ga nisam mogla intervjuirati, ali jedna druga mlada peršona je bila jedna od mojih intervju-partneric, ka ima kroz mamu Ingu korijene u Hrvatski Cikljin, naime 21-ljetna Sophie Hajszan.

Inge i Sophie stanuju sa svojom obitelji u Borti, ali pominaju se po cikljinsku. Inge Kuktis-Hajszan razložila je, da ditetu škola ne hasni, ako se u obitelji ili u društvu nijedna osoba s njim po hrvautski ne pomina. Bar jedna osoba u obitelji je potribna, ka se konzekventno samo na onom jeziku pomina, je naglasila Sophie Hajszan.

Jedini moj vez Hrvautskomu Cikljinu osim obitelji, je jezik. A to je ta jezik, koga mi je moja mama naučila. A kad si mene pitala, je li bi kad došla kad sam starja i je li bi kanila koč živiti u Hrvautskom Cikljinu, to bi bilo za mene kot da bi bila u stranjskom selu. Kad ovde više nigdor moj jezik ne govori, ako generacije mojih roditeljev više nije ovde. 

Sophie Hajszan (21-ljet), 26.02.2023.

Borba za opstanak jezika je i u povijesti sela bila individualna. U 2000-i ljeti da je trend asimilacije bio veći nek u času socijaldemokratske politike Fritza Robaka. Braća Stefanits se spominjaju, kako se je njev otac u ulogi cikljinskoga načelnika borio kot jedini socijaldemokratski načelnik protiv asimilacijskih tendencijov unutar svoje stranke. Načelnik Franz Stefanits je u Hrvatskom Cikljinu naime bio jedini socijaldemokratski načelnik (od 1950. do 1971.), ki je pri internoj sjednici Prezidija glasovao protiv asimilacijske politike Fritza Robaka, tako mi razlažu Maria i Franz Stefanits (dica onoga bivšega načelnika).  1971. ljeta je Hrvatski Cikljin prestao biti samostalna općina. 

Ki sua oto ljudi? 

Ispostavilo se je isto, da gor nije moguće, koga čuti se po hrvautski pominati, ako ne direktno zabodeš u njega pri šetnji u selu ili na cmitoru. Fali društvo, kade bi se ljudi u selu sastali. Josef Stefanics je razložio, da je bilo prije čuda društav, ali onda da su se medjusobno posvadili ljudi i društva su raspala: “Svaki je kanio biti komandant.” A Reinhard Kuktis je nastavio u drugom intervjuu, da nijedan ne kani više u prvi red i ča inicirati. Pomoćnih ruk da si svenek more najti, ali jednu osobu, ka je organizacijska glava, je teško najti, veli seoski predstojnik i vice-načelnik.

On sam je bio inicijator “Lichterglanza”. Pri tom su dekorira:le u božićnom vrimenu cijelo selo i privatni stani su se tomu priključili. Tako je dostalo selo nekoliko puti nagradu kot “Božićno selo”, ča da je doprimilo i nekoliko turističkih busov u Hrvatski Cikljin u adventu.  

Fakt: Hrvatski Cikljin je u Austriji isto poznat kot “Weihnachtsdorf / Božićno selo”’. A ne samo dekorirana oknaoblok i kristkendlinabožićno drivo su bili vrhunci dekoracije. 

Zvana na punču na adventskom štandu se sastaju ljudi u Cikljinu – iako je to pretežno starja generacija – u crikvi. Djauču hrvautske djaučke i molu po hrvautski. Ali maša se služi po nimšku, ča se je kod nekoliko mojih intervjuov kritiziralo. Ali mora se i reći, da sam se pretežno s onimi seoskimi ljudi pominala, kim leži hrvatski jezik na srcu. Jer polag mojih intervju-partner:ic postoji nekoliko ljudi, kim je to svejedno ili još i pravo, da pop ne po hrvautski prodikuje. Dvi sljedeće točke su meni posebno u oko pale.

Cmitor 

Moram reći, da to nije čudno, da koč ku dušu strefiš na cmitoruFriedhof. Ali meni se još kod nijednoga intervjua nije stalo, da se je naglasilo ono mjesto tako centralnim. Kašnje – po lektoratu ovoga teksta – , mi je moja lektorica uvadila, da je isto u Stinjaki “citir = the place to be”.  Ako kaniš pojti kamo “tročati” ili kaniš doznati kakovu novost, onda moraš pojti na cmitor. Onde se bar ljudi va tebe zabodu i se s tobom pominaju, je rekla 62-ljetna Irene Tallian, ka da je jako rado u Hrvatskom Cikljinu. Malo nju bludi, da su ljudi tako zatvoreni nastali, to da prije nije bilo tako. To je isto naglasio Josef Stefanics. 

Krčma

Krčma je bila zadnja štacija mojega putovanja kroz Hrvatski Cikljin. Onde sam imala zadnji intervju s Irenom Tallian, ka je teta Sophie Hajszan. Irene Tallian je osoba, ka je rado u društvu i dobrovoljno svaki vikend pomaže seoskomu krčmaru, Hannes Graf, ki je koncem 2022. ljeta preuzeo seosku krčmu. Pred kih dvajset ljet u Hrvatskom Cikljinu isto nije bilo krčme. U mirovini su braća Franz i Maria Stefanits onda kupila i prenačinila krčmu. Zbog starosti i betegov su onda morali prestati, a čuda ljet nisu našli arendator:icuPächter:in. 

Da hrvatski još ostane, mi je važno. Ljudi neka skupa dojdu kot prije, da se skupa pomina. 

Irene Tallian, 26.02.2023.

Slijedi druga točka, ka je bila za mene osobno čudna: Kod svih intervjuov su se potužile osobe, da ne ide čuda seoskih ljudi u krčmu zbog neznatnih uzrokov. A moram iskreno reći, da se nimški krčmar trsi, aklimatizirati se na dvojezično selo. Na danu mojega pohoda je bilo predvidjeno tamburaško otpodne s Tamburicom Vlahijom. Zbog komunikacijskih uzrokov s tamburaškom grupom i krčmarom ali nije tomu došlo. Teško bi bilo i načiniti reklamu za ovakove priredbe, je rekla Irene, jer malo od ciljne grupe dojde u krčmu i osobna propaganda nije tako laka, zvana ako ponazivaš ljude – ili ako ideš na cmitor.