Suvenir, ki sam doprimio iz odmora, je voda u nosu i u glavi. Već od tajedna je prošlo, da sam se vratio od surfanja, ali u glavi (točno: u paranazalni sinusi) mi je još svenek ta morska voda, ka me je pri putovanju gvišno sto puti pokopala. Ki se takovoj vrsti odmora uopće more razveseliti? Ja ne dostajem dost od toga, odmah bi se opet otpravio u slape. Dajte mi opisati fascinaciju.
Portugal graniči na zapadu i jugu na Atlantik, drugačije je izoliran od Španjolske. Na zapadnoj obali se čudakrat nahadjaju med velikimi visokimi skalinami pješćane plaže. Imena tih plažov imaju lip zvuk – na primjer Arrifana, Rueva, Amado. Na dani s dobrimi slapi je na takovoj plaži oko 50 ljudi na daski, kimi se pokušavaju voziti po vodi. Ja sam postao jedan od njih.
Kad učitelj surfanja, 40-ljetni José, povida o svoji početki surfanja ovde u Arrifani, onda veli, da nije bilo ljudi. Tih par pobludjenih, ki su pokusili na daski surfati, su si dilili plaže s ribari – i njevimi mrižami. Trideset ljet kasnije su mriže maknuli, a surferi su se tako pomnožili, da je nastao iz toga veliki biznis. Za Portugal, odnosno ljude, ki ovde peljaju smještaje i nudjaju na primjer takozvane surfhouse ili surfcampe se je razvila branša turizma, ka je zlata vridna. Najnoviji broji pretpostavljaju, da iznaša gospodarstvena vridnost surfanja širom svita svako ljeto 4 milijarde dollarov. Najveći dio surfer:ic moreš najti u SAD-u, kade se procjenjuje da ih je 2,8 milioni. U Europi ih je najveć u Velikoj Britaniji – onde su datirani i prvi pokusi surfanja u Europi – , kade da iznaša broj oko pol miliona. Kih 400.000 surfer:ic je u Nimškoj. Problem za Nimce kot i za sve regije, ke nimaju dubok ocean i obalu: Oni svi moraju putovati na obalu Atlantika ili u jugoistočnu Aziju, da dojdu do plaže, kade se da surfati. Surfkempe u Portugalu to veseli.
Dodatno im godi: Surfati se ne naučiš u jednom danu. A da ostaneš u formi odnosno opet dojdeš nutra projde ki-ta tajedan. José je prestao brojiti, koliko ljudi (prik tisuć sigurno) je naučio po prvi put stati na daski u vodi. Tako je i meni. Svoje nimškogovoreće učeni:ce obično naziva Šmeterlings, ča da je polag njega mrazna rič za takoča lipoga kot metulja. Šmeterlings stoju u neopren-odijeli u polukrugu oko Portugalca, ki kleči i prsti molja po pijesku, kako vjetar utiče na slape i kako izgleda teorija toga ča se dogadja vani na vodi. Ko smo razumili teoriju i steplili naše mišiće (kot pred nogometom) moremo polako nutra u vodu – ima znamda 16 stupnjev. Ako imaš dobar neopren, ti ne nastane hladno, iako si i tri ure nutri.
U pandemiji su narasle škole za surfanje kot vrganji
Princip toga športa se more ovako opisati: Na špecijelnoj daski pokušavaš otplivati van tamo, kade se slapi počnu „lamati”. Onde kade morje nastaje plitko – to se zove plićak –, se slap prekobaca i tako se otvori mali brižić, na kim se moreš voziti. Preduvjet je, da imaš ti sam isto dost tempoa, da bi mogao u dobrom hipcu skočiti i se s nogami spustitispustiti se – landen na dasku. Onda se najbolje ne voziš ravno prema plaži, nego slijediš smjeru, u ki se lamlje slap. Ako nisi dosta brz, nećeš uloviti slap, ćeš se jadati i čekati na slijedeću mogućnost. Ako si predaleko nutri u njem ali prepolak, će te voda pokopati. Ako imaš sriću, ti se ništ neće stati. Ako ne, ćeš znamda dostati vlašću dasku po glavi. Svakako će te voda dobro pretresti, slap će te povući nekoliko metrov pod vodom, dok si vani iz vrtlogavrtlog-Wirbel. Čim si na zraku, vidiš jur slijedeći slap, ki će se na tebe zrušiti. To će pojti toliko puti, dok je set slapov mimo. Ako imaš sriću, su samo tri slapi. Ako nimaš, znamda i deset. Let metulja na početku nije elegantan.
Kade se polamlje slap, odvisi od toga, kako velik je. Kako velik nastane odvisi od nevrimen i vjetrov, ki vani u Atlantiku šibaju po slapišibati po slapi – die Wellen peitschen. Kako to funkcionira povida José svaki tajedan novoj grupi surf-školar:ic. Vjetar ide svenek od mrzloga prema teplomu zraku. Ada daleko vani na morju se formiraju nevrimena i čvrsti vjetri pred obalom SAD-a, južno od Grönlanda i Islanda i Irlanda… Pokidob vjetar puše prema teplomu – ada na primjer prema Portugalu, kade je svenek teplije nego u Irskoj ili na istočnoj obali SAD-a, tako se giblje i ta swell – ada slapi putuju od centra nevrimena do kopnakopno – Festland. Čim jače zapuše, tim veći slapi nastaju i interval med njimi je veći. Pokidob je u zimi većih nevrimen, su isto slapi u Portugalu od jeseni do protulića za napredne i profi-surfere, a oni u ljetu u juniju, juliju i augustu za početnike. Portugal ima konzekventno dobre uvjete za surfere – jedina zemlja, kade se more prosječno još malo već surfati je Meksiko. Pri svakoj lekciji ponavlja José svoje riči – ja ga još i čujem kad sidim doma na pisaćem stolu – „the second most consistent coast in the world.” Ako se meteorološko traži sjeverno-atlanska struja ili u jeziku globalne surf-zajednice, po englesku, North athlantic current, se bolje razumi, zač su uprav Portugal ili Meksiko takovi paradižomi za divlje na daski.
Točno na nevrime
Moje putovanje u Portugal početkom septembra je ov put tako dobro timeano, da se zrakoplov spusti nedilju u Faro, a pandiljak počinje swell, ki će polag prognoze prik dvih tajedan držati. Prvi tajedan su uvjeti normalni – ada za početni:ce jur izazov. Prik vikenda se zbura pred portugalskimi otoki hurricane. Prognoze velu, da ćedu u Arrifani na toj plaži, na koj se neki uču uloviti svoje prve slape, narasti početkom drugoga tajedna na šest do osam feet – ada to nevrime će doprimiti tri do četire metre visoke slape na sve zapadne plaže Portugala. Ki do sada samo pozna Jadran ili Sredozemno morje, nima pojma, ča za energiju strefi na obalu Atlantika.
Surfanje te nauči razumiti vodu, dostaješ respekta od morja i slapov. Ako ležiš na svojoj daski i rukami veslaš prema tomu mjestu, kade se slapi polamlju, moraš imati dosta moći. Ako ležiš, je isto jedan metar visok slap jur impresivno velik. Ako ne moreš prik njega veslati, moraš roniti poda njega, da te ne sobom zame tamo odakle si došao. Jer tamo ne kaniš, barem ne pod vodom. Ako si kot početnik vani na vodi, i najednoč se pojavlja set sa slapi od dvih metrov, ćeš se skoro u neo. Mokar si ionako jur.
Ja sam u drugom ljetu šmeterling, ada metamorfoza je jur skoro završena. Ki-ta slap, ki sam uspio ljetos zeti, je bio dva metre visok. Ta kick adrenalina, tih neprispodobljivih pet sekundov, znamda deset. 3.000 kilometrov putovati samo za tih par sekundov. Svenek opet. Najradje bi si željio, da dojdu ti portugalski slapi ča do Istre.
Po jednom tajednu lani, sam se tako zaljubio u ta šport – u tu aktivnost, pri koj ne moreš čuda misliti na sve to ča te čeka na kopnu. Posao ili kakov veći ili manji problem ili projekt, sve pozabljeno. Idealan ljetni odmor za sve, kim ne lako spade siditi i dati mira. Ako išćeš o početki surfanja, će te slijed peljati u Havaje. Najstarju dasku za surfanje su onde našli početkom 20. stoljeća – ali ta daska je tristo ljet stara. Slišila je princezi i je – kot su i u Egiptu mrtvacu sobom dali najvažnije dugovanje po smrtu – priložena u grobu. Na mali otočići zapadno od Sjeverne Amerike je ta šport bio stoljeća dugo jako obljubljen. Vjersku konotaciju je imao. Još i bogi i boginje su surfal:e u Havaji. A naravno je princeza imala svoju vlašću plažu, a gledatelji su klicali. U grupi školar:ic Joséa u Arrifani su sve moguće starosne grupe zastupane. Najveći dio su oko 30-ljetni. Ali i 55-ljetna mama i nje 13-ljetni sin. Za njevu vjeru nisam pitao, ali sigurno su neki tokom tečaja konvertirali.
Jedan tajedan dugo izdržati ta šport nije lako, uopće ako nimaš mišiće na odredjeni mjesti – obično ih nimaš. Naravno vidiš i ponekad napumpane surfere, ali ako si gledaš plažu, vidiš sva moguća tijela s daskami, sve moguće starosti. Oni ljudi, ki su u 1960-i ljeti u Portugalu bili pioniri surfanja, su se još u starosti od 60 plus hitili med slape. Mišići nisu sve. Timing i dobra tehnika su važniji od velikih mišićev (a obadva nažalost ne moreš vježbati u Beču).
Čim je narasla ova branša je postalo pogibelno na neki plaža. Ako je čuda surferov se manje moraš bojati, da ćedu te slapi zatopiti, nego da ćeš dostati dasku jednoga od tvojih kolegov po glavi. Obično su one daske za početnike iz neke vrsti spužve – ada ne taaako bolu. Špičast i tvrd profi-board ne bi rado dostao u obraz. Prve lekcije u surf-školi nisu samo, kako se moreš najbolje skočiti na dasku, kad štartaš u slap, nego isto kako neka se ponašaš, ako spadeš. Zaštiti svoju glavu, čim nisi već na daski, ako padeš u vodu, ne s glavom najpr, ali isto ne s nogami, nego tako plitko kot moguće na hrbat. Nećeš imati svenek sriću, da je voda diboka i samo pijesak pod tobom. Zna još i biti, da je kamenja na toj plaži ili grebengreben – Riff. Najvažnije od svih lekcijov, a tu i neće samo José povidati: Ako nij drugih ljudi, neka pojti u vodu. Uopće ako ne poznaš plažu. Ako ne znaš, kamo ide strujastruja – Strömung, kade su shranjeni znamda kameni.
A to je onda opet simpatično na svitu surfer:ic: Čim dojdeš na mjesto, ko ti je novo, moraš komunicirati. Koliko puti sam to doživio u drugom (da, Hurricane-) tajednu. Odvezao sam se rano jutro s kolegicom (uprav se je diglo sunce) iz kempa na plažu, magleno je. Samo čuješ, kako se slapi prekobacaju. Prva borba dana, je svenek si oblići neo – to dura, jer mora dobro siditi. Ključ auta shraniš kade pod kamenom. Bosimi nogami ideš prik cestu, daska pod pazuhom, prik suhoga pijeska dok nastaje mokar. Tvoje noge dotiču hladnu vodu, ali ti ne vidiš druge surfere, jer su zakriveni od magle. Znamda se i nijedan ne vozi. Onda ipak – jedan Englez, nam se skaže iz mokre pare, se prebliži i veli, da su još trimi, četirimi vani. U ruka ima dasku, ka stoji par tisuć eurov i on uopće zgleda kot jako, jako napredan surfer (uz to da je i feš). Ov put se ne ufamo i čekamo dok se magla zrama. Ja se sjedem na dasku na pijesak u magli, grizljam orihe i meditiram.
I to je surfanje – vozi se samo onda, ako uvjeti odgovaraju znanjem i levelu. Drugačije nećeš imati veselja, a u najgorjem slučaju ćedu te drugi morati spasiti. Kad je prošla magla i morje se je povuklo malo dalje van, sam se poufao van u vodu. Kakovo hrvanjehrvanje – Ringen sa vlašćimi granicami, nevjerojatno velike slape sam se poufao zeti (ne bojte se, većkrat sam došao u perilicu – Waschmaschine). Kako lip je ta session ispao zato da je počeo tako demotivirajuće. Kumaj se koncentriraš jako na slape ili se počneš pitati, imaš li još moći dojti van – najednoč panika. Tokom 5 minut, ako uopće, se je opet spustila magla prik cijele plaže i vode. Kolege naokolo sam još vidio, ali kade je sada pijesak i kade su kameni, je jur bilo teže za reći. Sam u sredini plaže ili me je struja odvukla bliže prema skalinam? Kako-tako sam uspio dojti van. Stara dob prekinuti akciju.
Kade svitlo, onde i sinj
U principu su sve ove plaže u portugalskoj Algarvi nacionalni park. Iako je pogled od briga doli na vodu ili uopće sidje na daski i iz vode na obalu fenomenalan, se vidu posljedice toga, da je bilo do pandemije dozvoljeno „divlje kampiranje” u Portugalu. Parkirališća nisu čista, smetlje u grmlju i druge ostatke ljudske „civilizacije” moreš najti svagdir. Nikad još nisam vidio toliko karavanov ili vanov, pregradjenih većih autov, u ki ljudi i prenoćuju. Postao je trend (si sigurno opazi:la na socijalni mriža), da se mladi stalno kanu gibati kroz svit, noć ovde, noć onde, da si na rano jutro blizu plaže. Auto ima minimalističan inventar, kuhaš plinom, u tom mobilu i spavaš. Minimalizam tvoje drugo ime. Znam i usput djelati lipim laptopom u krilu na kom marketing-projektu, najbolje kad uprav nij slapov. Living the dream?
Sigurno je doživljaj drugačiji, kad zapravo ilegalno moreš spavati blizu surfspota u autu. Si posuditi van ili biti u hostelu s posudjenim autom su otprilike isto drage opcije. Iako su kaštige za ilegalno kampiranje i spavanje u autu jur više od kih 300 eurov. Trend k remote djelu, trend k van-lifeu i postati modernim nomadom, a onda općenito da se sve već ljudi interesira za surfanje, su faktori, ki su izazov za regiju kot portugalsku Algarvu – da, oni moru i zničiti regiju.
Do neke mjere štima, surferi su već povezani s okolišem, jer su odvisni od toga, da su slapi lipi (klimatske prognoze) i jer ne kanu konkurirati za dobar spot na slapu s kakovim plastičnim otpatkom. Da smo svi turisti ali i kvar, mora nam biti jasno. Je li je to zbog ugljikovoga dioksida, ki puše moj avion u zrak ili jer bludim domaće surfere sa svojimi amaterskimi surf-kolegi iz kempa. A nadalje, ako ja morem plaćati 600 eurov za tajedan dugo u smještaju ovde, ča to znači za lokalne ljude – za one, ki mene uču surfati? – i ki si ovde moraju cijelo ljeto priuštiti život? José mi je ponudio, da bilo-kad dojdem opet u Portugal, morem i kod njega prenoćevati. Ponekad je teško reći ne surfanju.
Slika na početku: Flora Rajakowitsch
Ostale slike od autora
Tekst je izašao u NG3/2022
