Pjevačica Mira Perusich i ja smo ljetos bili pozvani za umjetnički prinos pri komemoraciji na Peršmanovom dvoru u Željeznoj Kaplji/Bad Eisenkappel u Koruškoj. Muzej Peršmanhof je pozvao ada dv:i umjetni:ce gradišćanskohrvatskoga porijekla, da bi se pridružili manjinskoj aliansi. Kornelia Kogoj, Koruška Slovenka i poslovoditeljica Inicijative manjin, je pri časnom govoru istaknula važnost takove suradnje.
Pomoću Mire loopera, to je posebni stroj za snimanje, smo predstavili tekst, ki se bavi himnami gradišćanskih Hrvat:ic, Gradišća kot i bivšega Nimškoga Rajha. Početak i kraj perfomansa su markirani frazom „Ich wiederhole mich, bis mein Gesagtes zur Hymne wird.” Naš nastup je imao i poseban značaj, pokidob je i bend naših ocev, Bruji, svirao na istom mjestu pred 40 ljeti. Tekst odnosno performans Hymnensuche još nije bio za viditi u Gradišću. „Jutro rano se ja stanem, da bi napisao himnu” je bio cilj teksta. A kot je dokazalo oduševljenje i reakcija publike, smo išli dobrim putem. Iako nova himna na koncu nije pronajdena.
Na svetačnu spomen-priredbu ovoga ljeta je došlo već od 200 ljudi, dobar dio i iz Slovenije, da se spominjaju skupa svojih drugar:ic, zajaču ku-tu narodnu jačku ili da bi si na sinokoši uz stan pofrgunali Kasnudeln/koruške grofleako sam dobro zapamtio i ko-to hladno piće. Mnogimi nosu majice emblemom črljene zvijezde ili imaju naušnice tim simbolom. Posebno ganutljiv trenutak pri svetačnoj priredbi je bio, kad je slovenska partizanka Valeria – ona je bila aktivna u borbi na Saualpe – štala puno emocije svoju pjesmicu. Akt je pratio koruškoslovenski zbor Oktakord divnimi glasi.
O Peršmanhofu
Peršmanhof se zove bivši seljački stan ali i važno mjesto za spominjanje za Koruške Sloven:ke. SS-divizija je umorila par dan pred koncem boja na licu mjesta 11 ljudi, samo četvero dice je djelomično jako ranjeno preživilo masaker. Seljački stan su naciji važgali. Na tom mjestu stvoren muzej – visoko na brigu nedaleko od slovenske granice – nije samo postalo centralno mjesto za komemoraciju umorene obitelji Sadovnik, ka je pomogla partizanom do onoga dana pred koncem Drugoga svitskoga boja, nego isto za druge zločine protiv slovenskih i partizanskih strukturov. Zemljišće i stan je iznajmljen od Društva partizanov za simboličnu arendu.
Na dvoru stana stoji i spomenik trih partizanov (dva muži, jedna žena), ki je zapravo bio postavljen u Velikovcu/Völkermarkt, ali koga su nepoznati počinitelji hitili u zrak bombom početkom 1950-ih ljet. Republika Austrija je tvrdila tada, da se štatua iz bronce ne bi dala reparirati. Čudo: Društvu partizanov, ko je sabralo pojedine dijele toga spomenika, se je ugodalo, ga opet zašvasati. Jakob Holzer, ki se je za muzej Peršmanhof intenzivno bavio sa spomenikom javlja i, da bi se moralo pogledati u povijesti, ki je bio kipar Marjan Matijević, Hrvat i Austrijanac, ki je napravio spomenik i živio u Gradišću (ako imate kakove informacije o njemu, morete rado reagirati na ov članak).
Muzej kot pretkip
Muzej Peršmanhof djeluje pred svim onda, kada je moguće prez problema dojti gori na brig – ada u zimskoj sezoni je muzej par misec zabušen. Ostale misece vodi mladi team oko predsjednika Markusa Gönitzera, Eve Hartmann (moderatorica priredbe i potpredsjednica) ili Daniela Wuttija škole ili druge zainteresirane kroz stalnu izložbu u seljačkom stanu. Izložba je vrlo zanimljiva za povijest slovenske manjine u Koruškoj i se na svaki način more viditi kot pretkip za druge izložbe o manjina (pošaljite povjesničare iz Solunka i Stana povijesti u Beču tamo!). Jedan zaslužak društva muzeja Peršmanhof je, da se je on otvorio prema ljudem, ki nimaju manjinsku pozadinu ali velik interes za sudbinu manjinskih zajednic.
Glavna slika: Konstantin Vlasich i Mira Perusich pred štatuom kipara Marjana Matijevića. Jakob Holzer je snimio himnu. Članak je i otiskan u HN.
