Na Hakovski četvrtak, 17. marca, su HAK i moderatorice večera Tereza Grandić i Marica Zvonarić pozval:e na diskusiju o rodnoćutljivom jeziku. Diskutantice Anna-Maria Jahns Milodanović, Zrinka Reiter-Kinda, kot i Dorothea Zeichmann su dale uvid u tematiku iz različnih perspektivov.
Početak “rodnoćutljivosti”
Ako ste se jur koč pital:e, kako je uopće došlo do tih „dvotočkov“ med riči u Novom glasu – evo slijedi odgovor na to pitanje. Nekoliko dan pred štartanja web-stranice noviglas.online je Marica Zvonarić – čisto nova u redakcijskom timu – pripravila prve članke za noviglas.online. Med njimi su bili prvi teksti feminističke kolumne Mladi Anthropos. U diskusiji je rekla, da je počela tekst s tim, da je imenovala muški i ženski rod. Kad je kanila citirati nebinarne znanstven:ice je upamet zela, da u hrvatskom jeziku ne postoju riči za nje i da su bile nebinarne osobe totalno isključene iz našega jezika, tako Zvonarić. Ona je onda pokusila iskati put uključenja pomoću naslonjena na nimški rodnoćutljiv jezik poznat s znaki „*_:“. Trubavatrubavo – frech akcija bi se moglo reći, ali mlada študentica antropologije je kod svoje lektorice, Tereze Grandić, našla razumivanje.
„S ovim pisanjem ne prikazujemo binarni sustav, nego mi ga dekonstruiramo. Znači mi smo kanile stvoriti oblik, ki uključuje sve ljude isto nebinarne osobe. Zato smo tribale ča, čim moremo prekoraknuti naše jezične granice.“
Tereza Grandić
Iskušena študentica slavistike je rešerširala mogućnosti korišćenja rodnoćutljivoga jezika u slavski jeziki i došla je do trenutnoga rješenja. Tomu je posvetilaposvetiti – widmen i tekst u Novom glasu.
Značenje dvotočke
Dorothea Zeichmann, pjesnikinja i dvojezična autorica, je uvadila, da je ključna rič ćut i ćutljivost u misli i u jeziku. Ada ako se u društvu ča giblje i minja, se tim i korišćeni jezik minja. Ali ta promjena se rasteže u različne smire, jer se još nije našla jedna skupna interdisciplinarna odluka u gradišćanskohrvatskom jeziku.
Zrinka Reiter-Kinda – pedagogica i učiteljica etike i hrvatskoga jezika – misli, da je još dalek put do “jednoga” skupnoga rješenja, ali da u trenutku simpatizira s opcijom “dvotočke”. Upomenula je različne študije, ke kažu, da se s opcijom „dvotočke“ najlaglje čita rodnoćutljivi jezik.
Anna-Maria Jahns Milodanović – tumačica hrvatskoga, bosanskoga i srpskoga jezika – točno u tom vidi problem. Za znake kot dvotočka ili zvijezda jur postoju odredjena značenja. Ča uprav kod pisanja more peljati do nesporazuma, a to da nije cilj teksta. Cilj je, dati čitatelj:ici ili slušatelj:ici jasnu poruku, tako Jahns Milodanović.
„Za mene je važno, prevoditi smisao. Ako si kupiš medikamenat u patiki su važne informacije, koliko od toga smim kada zeti i je li smim to zeti kad imam na primjer cukora. Nije sada onde važno, da se piše ‘pacijent i pacijentica’.“
Anna Maria Jahns Milodanović
Znači, da bi tribal:e konkretni znak za inkluziju u rodu, ki još ne postoji, ali ki bi se mogao u budućnosti kreirati, ki bi nadopunio naše tastature, tako Reiter-Kinda. Na ovom mjestu opomene, da zapravo postoji isti problem u nimškom jeziku.
Usmena pauza
Daljnji nesporazumi se kažu u usmenom jeziku uopće kad se mora sve ljuto, točno i spontano odigrati kot pred sudom, razlaže Jahns Milodanović. Rodnoćutljiv jezik naime gluši usmeno kot ženski rod, samo s jednom pauzom. Pred sudom još nije imala slučaj, da se je k:a tako pomina:la. To si zapravo dosta komplicirano predstavi.
Do nesporazuma bi i moglo dojti, ča se tiče lirike i jačenja. Postajanjepostajanje – Anhalten u tekstu bi se znamda interpretiralo kot umjetnička pauza, a ne rodnoćutljiv rod, tako Zeichmann i Reiter-Kinda. Ili se najde u umjetnostiumjetnost – Kunst druga rješenja?
„U jački bi se to moglo uplesti, ali ne znam, je li bi se to kod jačenja čulo. Ali u tekstu bi dvotočku stavila. Onda će to biti kot ako si jačim jednu englesku jačku i kad si stopr tekst točno pogledam, ću znati ča zapravo to znači i ča jačim. Simbolika bi bila ovde.“
Zrinka Reiter-Kinda
Točka jezične kompetencije
Kod pitanja kada i kako naučiti korišćenje rodnoćutljivoga jezika su sve diskutantice toga mišljenja, da to uopće kod početn:ic “još ne ide”. Jahns-Milodanović opomene, da je kod učenja jezika važno, da se tako jednostavno kot moguće mora oblikovati. To ali ne znači, da se uopće kod študiranja ili školovanja neka ne upotribuje rodnoćutljiv jezik, dodaje Zrinka Reiter-Kinda. Iz nje iskustva, kod govorač:ic C1 to nije problem i ne zaustavlja jezično znanje. Ada odvisi od levela jezične kompetencije. Grandić naglasi, da je zato put “korijen-znak-ženski nastavak”npr. školar:ica jedna laglja mogućnost učnje i korišćenja rodnoćutljivoga jezika. Jer svak:a govorač:ica zna ženske nastavke – znači on:a ima mogućnost koristiti rodnoćutljiv jezik, tako Grandić.
Standard rodnoćutljivoga jezika?
„Odluka korišćenja rodnoćutljivoga jezika leži kod svakoga pojedinoga autora i svake pojedine autorice.“
Dorothea Zeichmann
Med ovimi pro i kontra točkami rodnoćutljivosti se je otvarala diskusija o standardiziranju rodnoćutljivoga jezika. Normiranje je svakako kritična stvar, jer je diskurs jako mlad i upotribljavanje još nesigurno. Zrinka Reiter-Kinda se slaže, da je u hipcu diskurs važniji nego norma. Zvana toga preispitujupreispitavati-hinterfragen moderatorice večera, je li bi se značenje rodnoćutljivoga jezika tako zgubilo – naime ćutljivost u jeziku.
„Cilj ovoga svega je dati mogućnost inkludiranja u gradišćanskohrvatskom jeziku. Ti moraš biti osvidočen:a od toga. Ako te to jada, ako ti je to sve teret, ako se ne moreš s tim identificirati, onda to zgubi smisao. Njied:nu kanimo siliti na korišćenje rodnoćutljivoga jezika.“
Marica Zvonarić
Ali važno je – tako Zeichmann – da bi se medjusobno moral:e za jedan standard odlučiti. Sv:e, k:e rodnoćutljiv jezik kanu koristiti, ali ne znaju kako, moraju imati mogućnost se po čemu orijentirati. Korišćenje neka ipak bude za svaku otprto i dobrovoljno. Ostaje konačno poziv na proširenu interdisciplinarnu diskusiju?
sažetak: Marica Zvonarits, Elisabeth Satovich
sve slike: Konstantin Vlasich
