Kako Hrvatom objasniti Gradišćanske Hrvate

“Kod nas je malo gorja situacija”

Ana Maria: Kako čuvate jezik? Razgovarate li sa svojim prijateljima iz vaše zajednice na gradišćanskohrvatskom jeziku?

Nina: Ja moram reć, da se u obitelji doma samo po hrvatsku pominam, a s prijatelji pokusim, da se pominam. S nekimi nemoreš ali s najvećim djelom, da.

Jurica: S obiteljom, ka je iz Čunova se pominam po hrvatsku. Moja mama i teta su mi Slovakinje, ostali su gradišćanski Hrvati iz Čunova. U glavnom se doma po hrvatsku iako je mama Slovakinja. S prijatelji je malo teže, s nekolikimi ide samo po hrvatsku ali i mišamo. To odvisi od situacije. Ali ipak je u Slovačkoj teže. Ako idemo prik granice i se strefimo na primjer s gradišćanskimi Hrvati u Madjarskoj, onda se s njimi svakako po hrvatsku a ne po englesku ili na kom drugom jeziku.

Marko: Kod nas u Madjarskoj je slična situacija, nije nažalost kot u Austriji. Jako malo se po hrvatsku medjusobno. U obitelji još i u tamburaškom sastavu još tako kako. Ali meni je to jako dobro, da vodim tamburašku grupu u Mjenovu u Austriji, jer onda moram govoriti hrvatski.

Sara: Evo Jurica je uprav spomenuo, kako je njegova majka Slovakinja a otac Hrvat. Kako je situacija kod Marka i Nine?

Nina: Svi dva su rodjeni u Austriji – i ne znam koliko generacijov samo Austrija.

Marko: Kod mene su svi dva rodjeni u Madjarskoj, ali mi smo gradišćanski Hrvati, ada nije mješovit brak.

Nina: Tako i kod mene, ne krivo razumiti – rodjeni u Austriji, ali su gradišćanski Hrvati.

Sara: Gradišćanskohrvatski jezik je star više nego petsto godina i fascinantno je, kako se zapravo držao toliko dugo. Razgovarate s roditeljima na hrvatskom? Ili imate neke posebne škole u kojima možete učiti hrvatski jezik?

Nina: Kod mene u Austriji se s obiteljom samo hrvatski pominam. Imamo dvojezične čuvarnice, škole, više škole. S prijatelji i čuda u društvi govorimo hrvatski. Tako je svenek moguće da se kade-tade po hrvatsku pominaš. Dugo postoji jezik, ali uprav sada se jako asimiliramo. Komunikacija je olakšana s drugimi ljudi. Sada si u toj državi, u toj, putuješ skroz svit. Sve se minja tako i naš jezik.

Marko: Ja mislim da je bilo prlje čuda lakše očuvati jezik, kad smo bili zaprti nekako u malom selu i nismo išli daleko. Sada se je svijet otvorio i sad je puno teže očuvati ta gradišćanski jezik. Pitali ste za škole: U Madjarskoj postoju dvi dvojezične škole u Pečuhu i u Budimpešti. A sad vrijeda i u Sambotelu počinje nova škola, imaju jur  čuvarnicu. I ufamo se, da će bit ta projekt uspješan.

Jurica: I kod nas je bila izolacija, dok se granice nisu otvorile i politička situacija preminila. Kade je kod nas ali sto posto razlika: Mi nimamo škole, kade bi se podučavao gradišćanski jezik. Ali imamo to podupiranje od Hrvatske, da jedan ili dva pute u tajednu dojde native speaker iz Hrvatske podučavati hrvatski. To je lipo ali nije gradišćanski. Ako se pominamo za jezik, imamo hrvatske maše, ali nimamo gradišćanskohrvatskih farnikov. Medjusobno s prijatelji ali i u glavnom se najlakše pominamo kad se svi napiju (se smije). Onda su svi opušteni.

Ana Maria: Jeste li vi išli u hrvatske škole?

Nina: Ja sam išla u dvojezičnu čuvarnicu, osnovnu školu i sridnju školu. U gimnaziji sam imala standardno hrvatski. Mene je jezik pratio do sada jer se i sada još študiram na pedagoškoj visokoj školi, jer kanim i nastati dvojezična učiteljica.

Jurica: Imamo slavsku gimnaziju u Bratislavi. Dobio sam za nju štipendiji. To je privatna škola veleposlanstva Republike Hrvatske u Slovačkoj. Imao sam tu mogućnost ali učio sam onde standardni hrvatski jezik. Nije bio velik interes za školu, jer se drugačije mora platiti. A i općenito dvojezično podučavanje je falilo. Imali smo samo hrvatski kot jezični predmet. Razgovarali smo se o gramatiki ali nije bilo tako razšireno kot u Madjarskoj i u Austriji.

Marko: Da, u Madjarskoj imamo to. U osnovnoj školi u Hrvatskom Židanu imamo hrvatsku uru. To je bio hrvatski a poslije toga sam išao u Budimpešti u hrvatsku gimnaziju zove se „Hošig“. Onde imaju dvojezičan vrtić, dvojezičnu osnovnu školu i gimnaziju. Ja sam na hrvatskom jeziku i maturirao.

Ana Maria: Jeli su velike razlike izmedju hrvatskog i gradišćanskohrvatskog jezika?

Nina: To je dobro pitanje. Ja neznam jeli je veliko dobra rič ali. Već-koč su to posobne riči  ili riči, ke svaki dan hasnujemo, ke su drugačije. Problem je, ako se obadvoje naučiš, onda počneš mišati i kompletno izgubiš pregled, što je pravo i što nije pravo. Vidiš, sada sam uprav „što“ rekla ali ja sam čakavka i bi normalno rekla „ča“. Ja sam malo pomišana.

Jurica: Istinu ima. Znam gradišćanski ali sada sam doznao, da se ipak neke riči razlikuju ili ako se pominamo za gramatiku i padeže… Malo je teško konkretizirati, kad ta jezik nekako nije…

Marko: …nije standardiziran.

Jurica: Hvala, Marko. Mi smo čuda dalje od sredine (sridnje Gradišće), kade se najveć pomina. Imamo i druge riči i malo se drugačije izgovara i naglasak zna biti drugačiji. Isto sam aktivan u muziki. Imam i bend. A slušam kao svi glazbu, ka je hrvatska, ada ne samo narodne pjesme, ke za zabav nisu tako popularne. To je način, kade čuda naučim ali isto mišam. I to je razlog zač se čuda uključi ta književni jezik va gradišćanski. Jako teško mi je, kad – kot sada – se pominam s kim istodobno iz Gradišća i Hrvatske.

Marko: Mene to najveć zbuni, kad dojdu i njemačke i madjarske riči i mi to sve mješamo zapravo. Kad još nisam bio učio standardni jezik i bili smo u Hrvatskoj, sam primjetio da neznam hrvatski, jer nisam rekao granica nego határ – to je madjarski, mi tako kažemo doma. Mislim da ima velike razlike. Bila mi je pomoć, da sam doma pričao gradišćanski jezik. Imao sam u školi kolege, ki nisu na početku uopće znali hrvatski. Naravno od njih sam puno bolje znao.

Ana Maria: A kako vam je sada učiti jezik na seminaru? I što vam je najteže?

Marko: Deklinacija, padeži (se smije). To mi sve mješamo. Ja osobno nisam tako naučio deklinaciju na gradišćanskohrvatskom jeziku. Zbog toga mi je to najteže.

Nina: Ča je kod nas najveći problem je, da mi govorimo hrvatski ali ne čuda pišemo. Ja sam u gradišćanskohrvatskom tečaju. Mi se sada učimo tipične falinge u jeziku i kako bi moralo biti pravilno. A kad se pominaš s prijatelji, nije nikad tako točno – padež pffff – a sad vidimo, ča svi tako velu, je falinga.

Jurica: Ja imam isto mišljenje kot Marko.

Sara: Jurica i Marko, vi ste glazbenici i imate svoje bendove. Morete li više o tome reći?

Marko: Ja se svenek veselim, da imamo još dost publike u Madjarskoj i u Austriji, kade moremo igrati naše gradišćanskohrvatske jačke i pop-rock iz Hrvatske. Ja sam uvijek tu muziku slušao kot dite na kazeta i narodne jačke smo učili u školi. Onda je došao prvi bend, drugi i treti i da. Naraštaj učim u Hrvatskom Mjenovu i Židanu, ali u Židanu imamo još malo dice. Imamo puno nastupov, uglavnom u Austriji, ali ča je jako dobro, imati nastupe i u Madjarskoj na fešta, ke nimaju nikakve veze hrvatskom jeziku i tamo moremo pokazati, da imamo svoju tamburicu i svoje jačke. Ako je melodija ista kot u madjarskom, onda ljudi volu takove jačke isto, oni pjevaju po madjarsku, a mi po hrvatsku.

Jurica: Kod nas se je tako počelo. Prije Čunovskih Bećara – grupa, ku je utemeljio moj tata –  uglavnom je to bilo vezano uz foklor, posebno čunovske jačke. Tjekom časa se je to preminjilo. Ljudi su išli iz sela na faks, študije ili je već nije zanimalo ili društvo nije pasalo. Uvijek kad je bila neka fešta, je bilo nam milo na koncu fešte, da već nije mužike – tako smo osnovali špontano band Čunovskih bećara iako smo prije bili vezani uz folklor, smo od onda počeli igrati modernije pjesme. Tako smo igrali i fešte, rodjendane, svadbe,…sve. I tokom godina napala nas je ideja, da osnujemo s prijateljem Radom Jankovićem iz Hrvatskoga Jandrofa grupu za naraštaj ada dičju grupu. Da i generacija nakon nas igra tamburicu. Sada je ta grupa, mislim, osam ljet stara i jako smo zadovoljni. A nadalje – to malo odvisi od Korone i probanja – bi se moglo reć, da smo još dvi grupe utemeljili.

Ana Maria: A Nina si ti li možda članica jedne folklorne skupine?

Nina: Da, ja tancam kod folklorne grupe Hajdenjaki i igram tamburu kod Zejenjakov – to je tamburaška grupa u mojem selu. Ali nije prva, ja sam i u školskom orkestru, kod Panoncev, igrala tamburu. Ja mislim, da se gradišćanski Hrvati jako identificiraju s mužikom, jer je to najlaglje. Knjige štati, zač? A glazba, skupno jačiti je čuda veselije i čuda već poveže.

Ana Maria: Nina, ranije si mi rekla, da gradišćanskohrvatski jezik izumira medju mladjom populacijom a školaš se za učiteljicu. Imate li možda u svojem selu kakva kulturna društva za tu dicu, da prebližite jezik dici? Ili se radi na tom, da se ne izgubi ta identitet?

Nina: Mi imamo naprimjer tamburaško društvo Zelenjake, kade se i gleda da ima naraštaja. Ali selo izumira i nimamo dice i tako je samo malo toga naraštaja. Drugačije u selu kod nas nije ništ posebnoga za dicu. Ali naprimjer HKD (Hrvatsko kulturno društvo) priredjuje dičje kempe, kade se moraju dica po hrvatsku pominati. Moglo bi biti već, ali je ča-to. Kako bi se vo moglo riješiti je, ako se roditelji jednostavno doma pominaju s dicom po hrvatsku. Mene to jako boli, ako su roditelji obadvi gradišćanski Hrvati i se s dicom po nimšku. Ja ne razumim zač. Dodatan jezik nikoga ne boli – to je jedan dar.

Marko: Kod nas je malo gorja situacija, jer i starji ljudi – znači ne samo dica – ne pričaju hrvatski jezik. Generacija s 40 i 50 godina, već i oni ne znaju hrvatski ili ne jako pričaju i onda ne znaju dicu naučiti. Ali sve to, ča djelamo s plesom, muzikom i kulturom, to djelamo, da budu dica vidila, da postoji takoča. I ko neko dite interesira, neka dojde i bude s nami. Imamo i mi kempove iako su to vjerski kempi, ima i tamo hrvatsku nastavu. Ča mi djelamo, djelamo, da budemo čim duže zdurali, mi Gradišćanci.

Sara: Kakav je odaziv? Ima li puno djece koja su zainteresirana za takove kempove?

Marko: Nažalost nima puno djece. Ali ipak nešto radimo. Možda je ovo samo neki loši period, možda će se poboljšati. To se nikad ne zna, uvijek je bilo loših vrimena, a mi čekamo svenek bolje vrime.

Jurica: Ja bi nek nastavio priču dalje. Kod nas u Slovačkoj je ista situacija. Ništ ne tribam ponavljat. Ja bi nek jedno rekao: Da se ljudi zbudu.