Na članak Sympathy for the Bandić je bilo nekoliko reakcijov. Uz pozitivno je naravno došlo i kritike. To je dobro i važno. Kot velik obožavatelj svake poštene diskusije se kanim ovim prinosom uključiti u debatu.
U jednoj reakciji, ka je dostignula redakciju, kritizirao se je način članka. Razumim, da se je ta način primio kao provokacija. Prije nekoliko dan sam u korespondenciji s jednom osobom (ka se je isto zbog provokacije od moje strani tužila) razložio potrebu provokacije u GH-sceni. Uzrok je, da neki naši velikani jur imaju trvdu kožu. Ako se riči barem malo ne nabrusu, oni bi uopće ništ nebi spoznali. Njevo ponašanje stoji pod poznatim geslom “hrasta ne briga, jeli se svinja na njem riba”.
Granica izmed polemike i satire je nekad teško za definirati i čudakrat odvisi od konteksta. Je portretiranje bivšega ministra kot otrovni patuljak u emisiji Willkommen Österreich polemika ili satira?
Čuda nešto, što se publicira u Novom Glasu (online) stoji pod geslom “satira iz čiste samoobrane” grupe Die 4 da (Scheubing, Steinmaurer). S jedne strani da se dobije pažnja, a s druge da se humor ne zgubi totalno kod djelovanja u narodnoj grupi!
U jednoj reakciji se je tvrdilo, da to o Bandiću “ništ nije novoga, to je sve javno i dugo poznato”. Da. Nije ništ novoga i poznato je. Ali ne u GH-sceni, ar se je Bandić do sada u gradišćanskohrvatski medija portretirao potpuno drugačije. A to zbog toga, ar je jedna osoba u svojoj ulogi kao funkcionar i aktivist sklopila veze sa Bandićem a isto vrime je u ulogi novinara pisala o tomu. Novi Glas nije pisao, da je novinarom zabranjeno imati kakov kontakt s načelnikom Zagreba, nego je upozorio na to, da ta dupla uloga prouzrokuje konflikt interesov. A tomu upozorenju su bili neki štitelji zahvalni. Način izvještivanja o Bandiću u Hrvatski Novina (još i sada, kad već ne postoji redakcijski monopol) je javni dokaz te problematike.
Negativne reakcije je i bilo zbog portreta Hrvatskoga bala u Beču od strani organizacije. Ja kao bivši organizator nekoliko balov bi se čutio čašćen, ako bi moj bal opisali riči “najfiniji event gradišćanskih Hrvatov”. I ostale atribute ne vidim negativno. Da, prosecco svakomu ne odgovara, ali je na balu!
Činjenica je, da je u prispodobi s drugimi “hrvatski bali” najfinija lokacija, najopširniji program, najveći broj grupov i najveć dvoranov. Trudu se, da uključu sve muzičke grane u sceni iz svih krajinov. Nigdo se neka ne ćuti isključen. To sve ali i stoji dost pinez, i tako je i ulaznina najviša od svih hrvatskih balov Gradišćanskih Hrvatov. Automatski se tako do neke mjere isključuju oni, ki nimaju toliko pinez (je li za sebe ili za svoju dicu) i kao alternativu ne kanu biti službeni:ce na balu.
To sve je legitimno i nikako ne potribujem, da se mora preminiti. Neka bude i ponuda u high-society-segmentu. Osvidočen sam, da je i intencija organizatorov Hrvatskoga bala u Beču, da napravu sve “naj-naj-naj”. To mišljenje nije samo prošireno u redakciji Novoga Glasa, nego i kod mnogih gostov te priredbe (ki i djelomično točno zbog toga tamo idu). Tako mi je i čudno, zašto se negdo od organizatorov tuži zbog napomenutoga opisa.
A da se bal od nekoliko ljudi tako vidi a ne drugačije, tomu nije Novi Glas kriv. Tomu su pred svim i doprinesle Hrvatske Novine, ke misece dugo opširno izvještavaju. Morebit ima intervencija kod toga medija već smisla. Čuo sam, da predsjednik organizatorov Hrvatskoga bala ima dobre veze s glavnim urednikom.
