Otkad sam školar jur treniram biciklom, ča je i do dana današnjega ostalo dio mojega života. Moj svakidanji trening počnem apsolvirati veljek na putu u djelo, tako si morem svoje slobodno vrime bolje zadiliti, a ča je još važnije: to je jedan mali prinos za spasenje klime. Zvana toga činim još i druge malenkosti, kotno da ne jim mesa ili da kupujem piće u stakleni floša od prodrštofskoga cifonera, ki je pak već puti more upotribiti.
Čini se, da se politika širom svita još ne giblje, ali ako „veliki“ jur ne napreduju kod spasenja klime, onda je važno, da svaki pojedini ča doprinese. Jur oko 50 ljet dugo čujemo o pogibeli, u koj se naš svit nahaja, a sada jur i ćutimo negativne posljedice na vlašćoj koži. Najkašnje sada bi tribali posluhnuti na stručnjake. To smo slijedećim generacijam dužni, jer nam je zdrav svit bio darovan, a mi smo ga jur vrlo uškodili i nismo poštovali ov velik dar!
Moj dan se počne s 35 kilometrov dugim biciklanjem u djelo, a i najzad se vozim, ako je moguće. Čistu lipu pratež si naredim za djelo a i tuširati se smim onde. Ako imam kadakoč neki termin, kamo se ne morem odvesti biciklom (to je otprilike jednoč u tajednu), deponiram si u djelu prik noći auto i svu svoju pratež. Ljeta dugo jur znamo i čujemo za minjanje klime, zato moramo i malenkosti preminiti u našem životu i ne biti prelijeni.
Do sada mi je jako lipo voziti se i gledati kako sunce izlazi ili zalazi. To je meni mrvu kot odmor i lip ritual. A na drugoj strani je lipo voziti se domom i znamda mrvu hektičan dan za manom ostaviti, još mrvu premišljavati i nove ideje probirati. Počeo sam s tim pred trimi ljeti i nastavio sam i u zimskoj dobi u januaru i februaru 2018., kad je bilo mrsko vrime i škuro. Kotači mojega bicikla su uski, ceste fuske a autovozači čuda puti ne pazu i prefriško mimo letu s oko 120 km/h i s premalim razmakom. Ali ja se ne dam tako lako ”ausbremsat”.
Moj tip za sve početnike: Nute se dobro oblići, ne zabite rubac za vrat a i šljem i naprtnjaču ne, a i sviće su važne. Hasnujte pute za biciklanje, ako postoju, i tuš u firmi. To je jako ugodno, ne samo za vas, nego kasnije i za kolege 😉
Ako ide za budućnost klime, je jedna druga točka za mene moj privatni konzum: Pazim da ne preveć kupujem i ništa ča nije neophodno potribno. Važno je i kade se stvari načinjaju – na primjer, da nije sve iz Kine ili da je jilo iz bliže okolice. Svenek s prstom na druge dijele svita kazati, da su oni najvećim dijelom krivi klima-katastrofi i čuda gorji nego mi, ne broji, ako se u Europi kupuje ta cijeli onde produciran “kljumpert”. Jer ako se broji potrošakpotrošak, potrošnja – Verbrauch energije na peršonu su Europejci čuda gorji nego Kinezi, a onde se još čuda čega proizvodi za druge kontinente kot na primjer za Ameriku.
Koč-toč i ja vozim kratke pute autom i kadakoč se i u familiji ne dogovorimo dobro, ča se tiče skupne vožnje, ali trsimo se, da reduciramo kilometre s autom, ki nisu potribni.
Interesantna mi se čini statistika ka pokaže, da su četiri od deset putov, ke vozimo autom, kraći od pet kilometrov. Mislim to nije potribno i da mi svi moremo čuda ča udjelati na našem malom svitu, ča ima posljedice za „veliki svit“. Na primjer ne voziti toliko puti kratke pute autom i ne hititi toliko svega, ča bi se još moglo hasnovati.
Ovde ide za veći kvalitet života u budućnosti, jer se ne more riješiti svaki problem, ki je preminjena klima prouzrokovala, na primjer s inštalacijom nove klimatizacije. To je kao puljitipuljiti-schöpfen vodu loncem iz utlogautao-durchlöchert broda namjesto pametno štupati škulje, kroz ke voda nutardojde.
Da ovo sve bude zaistinu uspješno, morali bi pravoda poglavari minjati velike strukture, namjesto, da se izgovaraju i zataknu njevu „glavu va pijesak“ pak tako dalje živu kot u prošli ljeti. Sigurno ne!
PS: Za firme i gospodarstvo bi isto bilo bolje, ako su djelači kroz šport samo rijetkokrat na bolovanju i su bolje raspoloženi na djelu.
Članak Christiana Pavitschitza je izašao u NG2/2019., koga cijelo izdanje najdeš ovde.
