Gradišćanskohrvatska društva su zaspala digitalizaciju

Krajem 1980ih i početkom 1990ih bila je dob preminjanja na cijelom svitu. Raspali su se istočni blok kao i Jugoslavija, što je i posebno uticalo na (gradišćansko-)hrvatsku zajednicu. Skoro isto vrime (1989.) je Tim Berners-Lee u CERN-u u Švicarskoj razvio osnove World Wide Weba (WWW). Prijelom ove tehnologije je bio prvi web-browser, ki se je predstavio 1993. i je omogućio prikazivanje grafičkih sadržajev WWW-a. Samo kratko potom su Hrvatske novine imale svoju prvu web-stranicu i počele su publicirati različne sadržaje u internetu. Za to odgovoran je bio i moj stric, ki je dostao od Hrvatskoga štamparskoga društva za suradjivanje kompjutor Apple Macintosh. Suradniki su jur onda imali mogućnost, da koristu transfer podatke putem telekomunikacije (iako tehnologija nije bila dost zrela za profesionalno djelovanje). Još i Hrvatsko kulturno društvo je slišilo med prve organizacije, ke su imale u uredu elektronsko obdjelivanje podatkov i vlašću web-stranicu. A danas?

Čekamo na primjer jur predugo na kompletni online-rječnik. Namjesto toga mladina koristi standardnohrvatske alternative. To se najbolje opazi kod jugohrvatskoga upliva u jeziku mladih, kad se trsu obajati germanizme.

Kade su ponude na digitalnom medijskom (zabavnom) sektoru? Pred trimi ljeti sam prebranio investiciju u DVD-verziju crtanih filmov, ke je HKD u 1990i ljeti izdao na VHS-kaseti, ar bi bila zaman: Tribamo prvič bolji materijal u danas običnom kvalitetu (barem HD) i moramo koristiti aktualne pute distribucije putem interneta. Koliko domaćinstav danas još ima mogućnost gledati DVD? Med mladimi, ki bi bila ciljna grupa za takovo izdanje, sigurno malo. A ta broj će nastati sve manji. Na iPad-u se ne more koristiti DVD!

Slično valja za USB-stick-verziju CD-ROM-ov, ke HKD prodaje u okviru školske akcije. USB-stick smo jur propustili, zato sada moramo veljek jedan veliki korak napraviti.

Što se je stalo, da danas već nisu Gradišćanskohrvatska društva na čelu tehnološkoga napredovanja? Bila su na čelu! Kade se je izgubila inovacija?

Pokušavat ću na ovom mjestu nabrojiti neke moguće uzroke i je diskutirati. Ako bi bili nadalje “up-to-date”, onda bi štiteljice i štitelji ovoga članka mogli peljati diskusiju s manom putem elektronskih medijov.

Financijska sredstva?

Ov potencijalni uzrok navedem prvo, ar se čini očevidan. Ali zapravo je samo djelomično tako, i zato stavljam upitnik u naslov.

Vidim, kako kupi na primjer Hrvatski centar u Beču jako dobre kompjutore i laptope poduzeća Apple, za ke sam kao stručnjak i profi-korisnik vrlo nenavidan. Na prvom mjestu investicijov u tehniku stoji ali Hrvatska sekcija biškupije, ka je po molbi za sredstva za narodne grupe 2019. planirala svotu od oko 16 000 eurov za modernizaciju četvero djelatnih mjest na kompjutoru. Na ponudi stoji sve, što si srce pravoga Apple-fanboy-a želji.

Ovi primjeri kažu, da ne falu sredstva niti pripravnost investicije u tehnologiju. Ali što onda?

Aparati sami nisu inovativni

Nije bitno, je li imam najbolje aparate, nego gdo koristi te aparate i što djela s njimi. Za inovativne projekte još i nije silno potribno, da si društva sama kupu dragu infrastrukturu. Moru se dati i nalogi poduzećem, ka napravu tehničko rješenje sa sadržaji, ki se stavljaju na raspolaganje. Na sektoru učnje jezikov je na primjer dost aplikacijov, ka jur sada nudjaju različne jezike. Ovde ne falu aparati, niti tehnički stručnjaki, nego jezični stručnjaki, ki bi pripravljali sadržaj.

Neka tehnička rješenja, kimi bi lako mogao oblikovati sadržaj nekoliko meni poznatih udžbenikov za gradišćanskohrvatski jezik, su još i slobodno dostupna (npr. Moodle). Prez stroškov!

Ugled tehničke struke u našoj sceni

Jedan važni gonič tehnologije u gradišćanskohrvatskoj sceni je bio Jurica Čenar. Za ko djelovanje (izvan njegovoga posla kao žurnalist) je on poznat? Ne za tehničko, nego za literaturu i pjesmice.

Čini se, da najveći ugled u našoj sceni imaju umjetniki (muzičari, pjesniki, književniki) i slavisti. Vračitelji (u prošlosti i učitelji) još moru s njimi konkurirati, ali ne u medijskom pokrivanju. Ako slučajno nije korona-pandemije, onda i ne čujemo ništ o ljudi kao na primjer matematičaru Štefu Emrichu (vidi intervju u ovom NG-u).

Profesije, ke nisu tako usko povezane s našim kulturnojezičnim identitetom, ne dostanu pažnju i tako zabimo koristiti te kompetencije za djelovanje u narodnoj grupi. Mi za te ljude nimamo mjesta i u pineznom smislu: Prije nego investiramo jednu svotu u inovaciju podupiramo 100. knjigu, ka leži u skladišću. Ili morebit još jedno snimanje CD-e tamburašev, ke momentano poplavu tržišće (i se slušaju u autu, ar je to jedini aparat, ki još igra CD-e). Velik broj mladih sluša muziku u glavnom na svojem mobitelu i tako ne more slušati vlašću tamburašku produkciju (barem ne tako jednostavno, kako su to naučni). To je apsurdno!

Morebit i niski ugled tehničke struke ima uzrok, da se krivi naraštaj zanima za nju. Gdo zna…?

Školstvo i elementarna pedagogija

Gdo bi mogao pripravljati materijal za inovativne aplikacije, posebno za učenje jezika? Uz slaviste sigurno učiteljice i učitelji manjinskoga školskoga sektora! Ovde leži najveći nekorišćeni potencijal za inovaciju. Potriban bi bio konsens med društvi, ka se skrbu za financiranje projektov školstva i elementarne pedagogije iz sredstav za narodne grupe. Ona bi morala biti suglasna, da ćedu se samo podupirati projekti, ki imaju i komponente za digitalni način podučavanja.

Neki aparati, ki su se razvili zadnjih deset ljet i se danas najdu u skoro svi dičji soba, nudjaju nove mogućnosti podučavanja. Ako učiteljice i učitelji odbiju potribnu inovaciju načina podučavanja, onda bi Savjet za narodnu grupu morao kroz odgovarajuće podiljenje sredstav stvoriti poticaj za inovaciju.

Kako dobro bi bilo sada u vrimenu od korone prouzrokovanoga domaćega podučavanja, ako bi imali materijale, ke bi mogli koristiti? Bolno uptimo sada, koliko smo jur zamudili, što u drugi predmeti jur postoji.

Zastarano mišljenje

Nije tako, da Savjet za narodne grupe ne bi imao člane, ki se zalažu za inovaciju, ali ti nimaju čuda političkoga težišća. Sigurno se je u prošlosti predložio i odobrio neki inovativni projekt, ali nažalost se tematika inovacije ne priznaje u tom smislu, u kom bi bilo potribno, ako željimo napredovati u 21. stoljeću.

Odnos prema tehniki nije pitanje starosti. Poznam zrelije aktiviste, ke koristu aktualnu tehnologiju za djelovanje, na primjer Nikolu Benčića ili Brunu Radakovića. Ti ljudi, za ke Petar Tyran povida, da je zbog njih potriban tiskani dnevnik si vjerojatno jur isto gledaju novosti na volksgruppen.orf.at/hrvati (to neka ne znači, da ne bi bile važne tiskane novine, ali nisu tako važne). Ljudi su nekad napredovaniji, nego si to samoproglašeni peljači i “učitelji” našega naroda mislu. Ljudi na selu su pametniji, nego si to u varošu rado jedan drugomu povidaju. Na drugu stran i znam za mlade ljude (neki još i stanuju u Beču!), ki su formalno dobro naobraženi, ali gledaju informacijsku tehnologiju kao vlašću struku, s kom se ne tribaju prečuda baviti, ako su študirali predmet duhovne znanosti.

Morebit je to subjektivni utisak, ali meni se čini, da je gradišćanskohrvatska scena u svakoj državi malo konzervativnija, nego većinski narod. Problemi zastaranoga mišljenja okolice se tako još multipliciraju.

Vidim kroz iskustvo kao učitelj u tehničkoj školi za informatiku, koliko divičic imamo u školi. Za vrime vlašće naobrazbe sam vidio, kako malo kolegic sam imao. Da tehničko zanimanje i tehnička zvanja med ženami nisu tako proširena kao med muži je za Gradišćanske Hrvate posebni problem, ar žene dominiraju personal manjinskoga školstva.

Isto tako je važno, kako mislu ključne osobe scene o tehnologiji. Neki odbijaju tehničke projekte za dicu, ar su mišljenja, da ne bi smili omogućiti krive razvitke općega društva u manjini. Tako sam čuo u vezi s aplikacijom za tablet-kompjutore, da to nije dobro za dicu i da jednostavno neka ne koristu te aparate do odredjene starosti.

Dica i roditelji koristu te aparate, je li su Gradišćanski Hrvati onde zastupani ili ne.  

Po mojem mišljenju nije uloga manjinske politike, da ljudem zapovida, kako neka živu ili kako neka odgajaju svoju dicu. Ako negdo želji sve tako djelati, kako je to prije bilo, kad je još sve bilo bolje i jednostavnije, neka to djela. Moramo ali ipak zadovoljiti potražnju ljudi, ki to vidu drugačije i kim je ipak važno, da dica moru primiti svoje jezično jerbinstvo na drugi način. Dica i roditelji koristu te aparate, je li su Gradišćanski Hrvati onde zastupani ili ne.

Povezivanje i involviranje mladih

Imali bi čuda potencijala kod mladih aktivistov. Tako sam pred kratkim razgovarao s Marcom Blascettom. On je predložio, da se ponudu muzička izdanja gradišćanskohrvatskih sastavov na platforma, ka nudjaju preuzimanje muzike putem interneta. Dobra ideja! U ovom članku sam jur prije pisao, da se napravljaju skoro samo CD-i. Samo pojedine produkcije se moru najti na Apple Music ili Spotify.

Zašto jur prije nismo zašli u razgovor? Gospodin Blascetta je aktivan u KUGi i u Hrvatskom centru, a mene broju k HKD-u i HAK-u. Društva su kroz povijest ideologično pofarbana i čudakrat kuhaju paralelno nekad različne, nekad iste supice. To stoji čuda resursov, od kih tvrdimo, da je imamo premalo.

I tako se je napravio črno-bijeli svit. Stavio se je svitonazor u prvi plan (ki nas nekad razdvaja), a ne skupni cilj (obdržavanje gradišćanskohrvatske zajednice). Neki nažalost kanu ta ideologični ili partijskopolitički raskol prenositi i na iduće generacije. To ne smimo dopustiti!

Kod zadnje redakcijske sjednice, ka je bila dobro poiskana, sam apelirao, da se stvori veliki sajam idejov, kade se sastane interesirana mladina našega naroda za informaciju, upoznavanje, izmjenu i za guranje inovativnih projektov. Sve to neka bude barem prvi put prez referentov i sudionikov iz reda funkcionarov, ki su počeli službu onda, kad neki HAKovci još nisu bili niti na svitu.

Mora se stvoriti nova široka baza, kade nije važno, čije si dite ili unuk ili s kim si zaručen.

Za aktualne ključne funkcionare imam jednu prošnju: Imajte razumivanje, ako se neka društva i neki projekti, ke ste vi pokrenuli (i ki su morebit jur desetljeća bižali), već ne peljaju dalje od nove generacije. Društva, ka podupiraju svoj naraštaj i ne stavljaju vlašću ostavšćinu/legat u prvi plan, nećedu imati problem, da najdu nasljednike. Samo se izbaviti odgovornosti a kontrolu pridržati sebi neće funkcionirati, barem ne dugoročno.

Isto tako se ne more od mladih očekivati, da se angažiraju besplatno, dokle neki drugi ne znaju, kade je moralna granica financijskih potribovanj. I mladi zaslužuju barem skromno pinezno priznanje za nekad vrlo veliki prinos.

Kako sada postupati?

Ja nisam osoba, ka samo kritizira prez da predlaže, kako bi mogli drugačije. Evo, četiri predlogi:

• Savjet neka izjavi dost rano, da se već nećedu podiliti pinezi po momentanom sistemu, nego da želji imati inovativne projekte i da će biti zaista naticanje idejov i projektov. Ako se podupiraju knjige, se mora napraviti i prava e-book verzija, na primjer u epub-formatu, ka se more optimalno prikazati na e-book-readeri i prodati na digitalni platforma.
• Pedagoška visoka škola (PVŠ) Gradišće ima takozvanu “Sprachenwerkstätte” za manjinsko školstvo. Čuo sam, da je onde jur inicijativa digitalizacije u toku. To bi se na svaki način moralo podupirati sa strani Savjeta i gradišćanskohrvatskih društav. Važno je, da se ne samo napravu PDF- ili Word-verzije djelatnih listov, nego na pravo interaktivno rješenje. Za ona društva, ka izdavaju školske knjige i je prodavaju u školskoj akciji je važno, da se čim prije prilagodu ovoj situaciji. Ako su materijali za učnju drugih predmetov i jezikov moderniji, će učnja gradišćanskohrvatskoga jezika nastati još manje atraktivna. Isto valja za dvojezično podučavanje: Ako su nimški materijali čuda bolji nego gradišćanskohrvatski, ćedu se školarice i školari radje na nimškom jeziku učiti. Obrnuto postoji i šansa: Ako bi ovde bili opet korak dalje, bi mogli i nešto dobiti.
• S umirovljenjem glavnoga urednika Hrvatskih novin došla je prilika, da se modernizira medijska opskrba Gradišćanskih Hrvatov i izvan ORF-a. Tribamo pluralitet. U uredničtvu kao i u obliku publiciranja. Ne samo tiskano, nego multimedialno. Tako bi mogao san gradišćanskohrvatskoga “dnevnika” postati realitet. Medijski portal sa stalno aktualnimi prinosi za čitanje, slušanje i za gledanje. Napravljeno od mnogobrojnih dopisnikov i korespondentov.
• Do završetka vojske službe nisam bio skoro nigdje involviran u gradišćanskohrvatski društvi (izvan u seoski). Kao mnogobrojni študentice i študenti tribao sam posao, da se uz študijsku pripomoć sufinanciram. Tako sam dostao prvi mali posao kao sekretar  potpredsjednika HKD-a za južno Gradišće. Ja bi retrospektivno rekao, da je ovo bila win-win-situacija. Razgovori u HAKu kažu, da bi i neki drugi koristili sličnu šansu, ako bi ju imali.