Svako mjesto ima svoju povijest
Longitolj kot jako mlado i malo selo u Gradišću, ko je utemeljeno oko 1800. ljeta, se čini na prvi oblik neistaknutoneistaknuto – unscheinbar. Ali zapravo je Longitolj bogat poviješću. Ako čitaš seosku kroniku, stare dokumente i bilješke sela, se dostane utisak, da je mjesto, kade se ljudi dobro ćutu i kade se lako najde svoju domovinu. Nek:e Rom:kinje – drugdir socijalno od stanovničtva isključen:e – su u Longitolju našli mjesto susreta i skupno življenje s ostalim većjezičnim stanovničtvom.
“Der Ball, der die Geschichte aufrollen wird, sind wir.“
Alysea Nardai, Romni-Jugendliche bei der Eröffnungsfeier in Langental
Svaka povijest ima svoje rane
U času nacionalsocijalističke diktature se je ta skupni žitak naranio i zničio. Romska dica su se oficijelno isključila od podučavanja u seoskoj školi. Vinzenz Gyöngyös, ki je onde bio učitelj u onom času, je tajno otpodne podučavao onu prognanu dicu. U školskom ljetu 1940/41 su se konačno sve romske familije i njeva dica deportirala u različne logore. Od ukupno 350 longitoljskih Rom:kinj je preživila jedna tretina. I samo kad su imal:e sriću, da su obitelji Nitzky iz Šuševa, Rohonczy iz Gornje Pulje i Kautz iz Maloga Borištofa nekoliko Rom:kinj najelinajeti – aufnehmen/einstellen i njim dali djelo na polju.
„Es sollen Namen sein.“
Worte von Adolf Papai, überlebender Rom aus Langental (1931 – 2012), zitiert bei der Eröffnung
Jedan od njih je bio Longitoljac Adolf Papai. Grof Nitzky je doprimio Papaia s njegovom majkom i sestrom na dvor za pomoć lovcem. Talentiran muzičar i jezično nadaren Papai je po boju prošao najzad u Longitolj. Kot muzičar kod kapele Geza Horvath je putovao skoro po cijeloj Europi. Po boju su preživljen:eÜberlebende sastavil:e listu žrtav. Od 69 Rom:kinj se je moglo dokumentirati smrtni datum i u kom logoru su zgubil:e život. Sudbina ostalih je ostala nepoznata.
Rane moru zaciliti
„Denas moru začeti one rane zaciliti. Ovo mjesto će žrtvam dati identitet.“
Gerlinda Stern-Pauer pri otvaranju
Ideja za mjesto spominka je jur malo starja. Jur pred 30 ljeti je bila ova ideja tema na sjednica općinskoga tanača. Adolf Papai si je željio, da budu imena na spomeniku stala. „Nažalost nije mogao Dolfi ov dan doživiti“, je povidao Joško Vlasich, jedan od inicjator:ic ovoga projekta.
Ljeta su minula i doselilo se je sve već ljudi iz različnih krajin u Longitolj. Starja generacija, ka je doživila one grozne čase, je jur preminula. A mlada generacija izrineizrinuti – verdrängen pripovitkepripovitke – Erzählungen svojih starostarjih. Selo je do sada zakrilo svoje rane – bez znanja da su ovde.
Kad je umjetnik Peter Kedl s drivenimi štajngami pokusio stvoriti jednu probu ili skicu za finalno postavljanje, stanovničtvo nije bilo informirano o tom. Longitolj:ke nisu znal:e, ča se nasred sela dogadja. „To je bila falinga s naše strani, kad smo zabili direktno informirati stanovnike za postavljanje mjesta susreta“, tako Joško Vlasich – ki se je pri otvaranju zato oprostio. Sv:e inicijatori:ce projekta su bil:e srićn:e, da se je velik broj ljudi mogao sprijateljiti s konceptom i timi „šmišno pozicijoniranimi štajngami“ – kot je to sam umjetnik Peter Kedl opisao na otvaranju. Jedan dijel seoskoga stanovničtva je naime pomoglo pozicijonirati štajnge.
Info
Mjesto susreta i spominjanja u Longitolju se more svaku dob pogledati. Jedan QR-Code omogućuje, poslušati si povijest sela i uopće sudbinu longitoljskih Rom:kinj.