Đole: Pozdrav panonskomu mornaru

Nekrolog u jačkami. Crtež: Christiana Uikiza.

U predkoronskom času se je mirilo to, kako „p*****o“ je bilo jedno ljeto, i po tom, koliko i ke znamenite osobe su umrle u tom odredjenom ljetu. Bez obzira na pandemiju je i ovo 2021. ljeto jur bilo dost „p*****o“, pred svim ča se tiče slavenskoga prostora na jugu, Balkana, područje bivše Jugoslavije – bilo kako se neka naziva: 20. januara je umrla glumica Mira Furlan, a 19. februara chansonnier Đorđe Balašević.

Rodjena Zagrepčanka Mira Furlan je med ostalim nastupala u filmu Emira Kusturice „Otac na službenom putu“ (odlikovan Zlatnom palmom filmskoga festivala u Cannesu 1985. ljeta), u – za ta čas sigurno – kontroverznom filmu „Lepota poroke“ (1986), ali i u američki televizijski produkcija kao sci-fi serija iz 90ih „Babylon 5“ i mystery serija „Lost“ iz 2000-ih.

Teška definicija

Đorđe „Đole“ Balašević bio je poznat daleko prik svih granic, bile to jugoslavenske, srpske, vojvodjanske, kao jačkar, kantautor, pisac, liričar. Teško ga je definirati i karakterizirati sa samo jednim izrazom. Neki austrijski mediji su ga nazvali jugoslavenskim Bob Dylanom. Iako to 1:1 sigurno ne potpuno odgovara, u smislu interkulturalnoga prevoda je asocijacija s Bobom Dylanom sigurno dobra metoda, komu pokusiti objasniti, kakov značajznačaj-Bedeutung i status imaju Đorđe Balašević i njegov œuvre.

Sigurno do ove točke još nije jasno, ča točno povezuje Miru Furlan i Đorđu Balaševića. I ona i on su se na svoj način borili protiv nacionalizma, ki je krajem osamdesetih i početkom devedesetih nastajao sve jači i je prouzrokovao raspad Jugoslavije i strašan boj, od koga su i dandanas još prezentne posljedice. I ona i on, pacifisti, antinacionalisti i humanisti, i to od glave do pete, i u času kad je vladala druga dikcija. I bome im nije bilo lako. Da je 1998. ljeta – dakle tri ljeta po mirovnom ugovoru u Daytonu – Balašević nastupao u Sarajevu, govori za sebe i njegov stav prema ljudem, ljubavi i ljudskim odnosom iznad geopolitičkih kategorijov. Mora se spomenuti i njegov nastup u bečanskoj Stadthalle 1995. ljeta, u času kad zapravo još haraoharati-wüten boj bivšom Jugoslavijom. Ali na tom koncertu bili su „svi“. I te kategorije, ke su „doma“ bile važne, ovde uopće nisu imale mjesta i nisu bile. (Nažalost sam tada bila premala, da bi bila sama na koncertu, ali moji roditelji su bili i ćutila sam po svemu, ča su mi povidali i onda i ljeta kašnje, kakov poseban dogodjaj je bio ta koncert.)

Ringišpil još nismo čuli na DM-u

Koliko je Đole poznat u „naši“ krugi ne znam, sigurno manje nego Novi fosili, Magazin ili ostale grupe, ke su nekoliko puti nastupale pri različni priredba i fešta širom Gradišća ili i na Danu mladine. Ali zapravo nas s njim sigurno već povezuje, nego s ovimi navedeniminaveden-angeführt bendi: rodjen u Novom Sadu, pravi vojvodjanski dečko, ki je od malih ljet bio okružen različnimi jeziki i narodnosti, od varijacijov slavenskih jezikov do naravno ugarskoga. Za njega je to bilo po sebi razumljivo, kako je i za nas po sebi razumljivo, da ne živimo u monolingualnom svitu odnosno prostoru. Svi smo mi dica Panonije, a i Đole, ki je sebe u nekoj ironiji nazvao „panonskim mornarom“.

A i u mišanju jezikov imamo dost skupnoga s Đoletom, kada naprimjer jači za „moju Ninu“, ka „za pokojnim Strikom šmrkne, a sve brine da me u šparicung natera“. I potpuno razumim, kad veli „Ne volem, kad mi gaće uđu…di već uđu, te što brinu brigu tuđu, košticu u štrudli od višanja.“ A i kod jačke „Ringišpil“ se nijednomu, ki zna samo nimški, ne triba prevoditi naziv.

Gubitak jezika

Gubitak jezika u većjezičnoj sredini – fenomen koga sami poznamo već nego nam je drago – je i Đoletu bilo poznato, jer se je cio život žalio, da od svoje staremajke nije naučio ugarski jezik. A kao pravi poet je i tu činjenicu predjelao na svoj način: „Slabo divanim mađarski, nešto malo, a i to s greškom. Tečno govorim rukama i perfektno se služim smeškom. Ali mađarski ne umem, daj, nauči me, leba ti, nisam mogo da pomislim da će mi tolko trebati.“

Isplati se malo točnije poslušati i se spustiti i njegove jačke i tekste. Niti nije potribno, razumiti svaku pojedinu rič, muzika, melodije i melos povidaju svoje. Iako, njegovi teksti su toliko ćutljivi, duhoviti, lirični, slikoviti, da moru stati i za sebe kao poezija.

Imao je odnosno Đorđe Balašević ima svoju publiku u svi kraji, i uopće nije pitanje, ki jezik ili ku varijantu gdo govori. Pune koncertne dvorane i arene širom Europe govoru o tom. Njegovi nastupi uživo su bili doživljaji za srce i dušu. Najkasnije onda je bilo jasno, zač Đoletova karakterizacija na jedan pojam nije tako jednostavna. Veli se, da nijedan koncert nije bio kraći od 3-4 ure. Zapravo nije bio koncert u smislu interpretacija njegovih jačak, jedne za drugom, nego to je bilo pravo putovanje u Đoletov svit, ki nikako nije bio perfektan u smislu nekakovoga eskapizma. Nije išlo za to, se shranjati od svega ča nam svit i život otežava, ali po putovanju s panonskim mornarom je sve to bilo barem malo laglje za izdržati.

Ostaje samo, se njemu obratiti njegovimi riči: „Daj, okreni taj ringišpil u mojoj glavi. To ne zna niko, samo ti. Bez tebe drveni konjići tužno stoje. Dođi, iz plave boce se pojavi, bar jednu želju ispuni i dodaj svetu malo boje, čudo moje…“

Počivaj u miru, Đole. Pozdravi Miru, i neka vam bude laka zemlja.


Crtež: Christiana Uikiza
Jačke ovoga teksta (publiciran i u NG 1/2021):
– Sin jedinac
– Namćor
– Ringišpil
– Slabo divanim mađarski
– Ako imate lazno i dobru flošu vina kade, preporučimo stream ovog koncerta

Preporučimo ov koncert za ku-tu noć doma

Piši komentar

Your email address will not be published.

Latest from Blog

Riči tajedna. KW17.

Deveto ubojstvo žene. Politika kani reagirati. Gewalt an Frauen nimmt kein Ende. Der Todesfall der Woche.