Đole: Pozdrav panonskomu mornaru

Nekrolog u jačkami. Crtež: Christiana Uikiza.

U predkoronskom času se je mirilo to, kako „p*****o“ je bilo jedno ljeto, i po tom, koliko i ke znamenite osobe su umrle u tom odredjenom ljetu. Bez obzira na pandemiju je i ovo 2021. ljeto jur bilo dost „p*****o“, pred svim ča se tiče slavenskoga prostora na jugu, Balkana, područje bivše Jugoslavije – bilo kako se neka naziva: 20. januara je umrla glumica Mira Furlan, a 19. februara chansonnier Đorđe Balašević.

Rodjena Zagrepčanka Mira Furlan je med ostalim nastupala u filmu Emira Kusturice „Otac na službenom putu“ (odlikovan Zlatnom palmom filmskoga festivala u Cannesu 1985. ljeta), u – za ta čas sigurno – kontroverznom filmu „Lepota poroke“ (1986), ali i u američki televizijski produkcija kao sci-fi serija iz 90ih „Babylon 5“ i mystery serija „Lost“ iz 2000-ih.

Teška definicija

Đorđe „Đole“ Balašević bio je poznat daleko prik svih granic, bile to jugoslavenske, srpske, vojvodjanske, kao jačkar, kantautor, pisac, liričar. Teško ga je definirati i karakterizirati sa samo jednim izrazom. Neki austrijski mediji su ga nazvali jugoslavenskim Bob Dylanom. Iako to 1:1 sigurno ne potpuno odgovara, u smislu interkulturalnoga prevoda je asocijacija s Bobom Dylanom sigurno dobra metoda, komu pokusiti objasniti, kakov značajznačaj-Bedeutung i status imaju Đorđe Balašević i njegov œuvre.

Sigurno do ove točke još nije jasno, ča točno povezuje Miru Furlan i Đorđu Balaševića. I ona i on su se na svoj način borili protiv nacionalizma, ki je krajem osamdesetih i početkom devedesetih nastajao sve jači i je prouzrokovao raspad Jugoslavije i strašan boj, od koga su i dandanas još prezentne posljedice. I ona i on, pacifisti, antinacionalisti i humanisti, i to od glave do pete, i u času kad je vladala druga dikcija. I bome im nije bilo lako. Da je 1998. ljeta – dakle tri ljeta po mirovnom ugovoru u Daytonu – Balašević nastupao u Sarajevu, govori za sebe i njegov stav prema ljudem, ljubavi i ljudskim odnosom iznad geopolitičkih kategorijov. Mora se spomenuti i njegov nastup u bečanskoj Stadthalle 1995. ljeta, u času kad zapravo još haraoharati-wüten boj bivšom Jugoslavijom. Ali na tom koncertu bili su „svi“. I te kategorije, ke su „doma“ bile važne, ovde uopće nisu imale mjesta i nisu bile. (Nažalost sam tada bila premala, da bi bila sama na koncertu, ali moji roditelji su bili i ćutila sam po svemu, ča su mi povidali i onda i ljeta kašnje, kakov poseban dogodjaj je bio ta koncert.)

Ringišpil još nismo čuli na DM-u

Koliko je Đole poznat u „naši“ krugi ne znam, sigurno manje nego Novi fosili, Magazin ili ostale grupe, ke su nekoliko puti nastupale pri različni priredba i fešta širom Gradišća ili i na Danu mladine. Ali zapravo nas s njim sigurno već povezuje, nego s ovimi navedeniminaveden-angeführt bendi: rodjen u Novom Sadu, pravi vojvodjanski dečko, ki je od malih ljet bio okružen različnimi jeziki i narodnosti, od varijacijov slavenskih jezikov do naravno ugarskoga. Za njega je to bilo po sebi razumljivo, kako je i za nas po sebi razumljivo, da ne živimo u monolingualnom svitu odnosno prostoru. Svi smo mi dica Panonije, a i Đole, ki je sebe u nekoj ironiji nazvao „panonskim mornarom“.

A i u mišanju jezikov imamo dost skupnoga s Đoletom, kada naprimjer jači za „moju Ninu“, ka „za pokojnim Strikom šmrkne, a sve brine da me u šparicung natera“. I potpuno razumim, kad veli „Ne volem, kad mi gaće uđu…di već uđu, te što brinu brigu tuđu, košticu u štrudli od višanja.“ A i kod jačke „Ringišpil“ se nijednomu, ki zna samo nimški, ne triba prevoditi naziv.

Gubitak jezika

Gubitak jezika u većjezičnoj sredini – fenomen koga sami poznamo već nego nam je drago – je i Đoletu bilo poznato, jer se je cio život žalio, da od svoje staremajke nije naučio ugarski jezik. A kao pravi poet je i tu činjenicu predjelao na svoj način: „Slabo divanim mađarski, nešto malo, a i to s greškom. Tečno govorim rukama i perfektno se služim smeškom. Ali mađarski ne umem, daj, nauči me, leba ti, nisam mogo da pomislim da će mi tolko trebati.“

Isplati se malo točnije poslušati i se spustiti i njegove jačke i tekste. Niti nije potribno, razumiti svaku pojedinu rič, muzika, melodije i melos povidaju svoje. Iako, njegovi teksti su toliko ćutljivi, duhoviti, lirični, slikoviti, da moru stati i za sebe kao poezija.

Imao je odnosno Đorđe Balašević ima svoju publiku u svi kraji, i uopće nije pitanje, ki jezik ili ku varijantu gdo govori. Pune koncertne dvorane i arene širom Europe govoru o tom. Njegovi nastupi uživo su bili doživljaji za srce i dušu. Najkasnije onda je bilo jasno, zač Đoletova karakterizacija na jedan pojam nije tako jednostavna. Veli se, da nijedan koncert nije bio kraći od 3-4 ure. Zapravo nije bio koncert u smislu interpretacija njegovih jačak, jedne za drugom, nego to je bilo pravo putovanje u Đoletov svit, ki nikako nije bio perfektan u smislu nekakovoga eskapizma. Nije išlo za to, se shranjati od svega ča nam svit i život otežava, ali po putovanju s panonskim mornarom je sve to bilo barem malo laglje za izdržati.

Ostaje samo, se njemu obratiti njegovimi riči: „Daj, okreni taj ringišpil u mojoj glavi. To ne zna niko, samo ti. Bez tebe drveni konjići tužno stoje. Dođi, iz plave boce se pojavi, bar jednu želju ispuni i dodaj svetu malo boje, čudo moje…“

Počivaj u miru, Đole. Pozdravi Miru, i neka vam bude laka zemlja.


Crtež: Christiana Uikiza
Jačke ovoga teksta (publiciran i u NG 1/2021):
– Sin jedinac
– Namćor
– Ringišpil
– Slabo divanim mađarski
– Ako imate lazno i dobru flošu vina kade, preporučimo stream ovog koncerta

Preporučimo ov koncert za ku-tu noć doma

Piši komentar

Your email address will not be published.

Latest from Blog