10 ljet seoske tablice – smo dobili bitku, a na putu da zgubimo boj?
U sljedećem komentaru reflektira ondašnja predsjednica HAK-a Silvija Rešetarić o „historični“ dogodjaji i posljedica za Gradišćanske Hrvate. Publicirano u NG 3/2010.
Da, pred desetimi ljeti su u Velikom Borištofu – s velikim tamtam-om – postavili prvu dvojezičnu seosku tablicu. A ja, kao ondašnja predsjednica HAK-a, nisam bila onde. Ne kad sam znamda bila na odmoru ili ča sličnoga – nego namjerno. Nisam se kanila dati instrumentalizirati od ondašnje črno-plave vlade za tu PR-akciju s kom su kanili dokazati internacionalnoj javnosti kako su liberalni i otvoreni i kako podupiraju i cijenu manjine.
Da se spominjamo – početkom 2000. ljeta je došlo u Austriji do prve črno-plave koalicije. U Europi je bilo dosta sumlje na demokratski kvaliteti FPÖ-a (zbog manjkanja distance desnomu ekstremizmu i simpatizacije s nacionalsocializmon itd.) i došlo je do takozvanih sankcijov Europske unije protiv te vlade. Imidž Austrije je u to vrime jako trpio.
Zato je ondašnja vlada koristila svaku mogućnost da prezentira Austriju kao „normalnu“ demokratsku državu ka respektira manjine, strance, itd. i da tim rastereti te europske sumlje i pridržanja. Borištofska „inscenirunga“ je bila dio te strategije. Znači ne u korist i dobrobit Gradišćanskih Hrvatov nego za bolji ugled tadašnje vlade.
Ali ne smimo pozabiti da jedan partner te vlade, ka je u Gradišću konačno postavila dvojezične seoske tablice, u isto vrime i do danas blokira svako spametno rješenje u Koruškoj ko odgovara austrijanskim zakonom. Da spomenem samo neke točke te „farce“, toga koruškoga cirkusa za koga odgovara FPÖ/BZÖ/FPK (ali i koruški SP i VP nisu čuda bolji): „Taferl-verrücken, Taferlverkleinern, Ortstafelentfernungen“ itd. Do dandanas je ova problematika otvorena rana u austrijanskoj sadašnjosti. Isti političari, ki nam povidaju da pravo mora ostati pravo i tim argumentom „deportiraju“ nekrivičnu dicu, cijele familije u neosigoranu budućnost, sami kršu pravo. Kršu Državni ugovor, kršu ustav. I to svaki dan. Ako to nije cinično – onda ne znam.
Da, lipo i dobro je da konačno stoju dvojezične seoske table u Gradišću – ali moramo biti zahvalni? Ne, nikako ne. Jer smo se sami – mi Hakovci i drugi – ljeta dugo zalagali i borili za to naše pravo. Prez pritiska nikada ne bi bilo došlo do ovoga napretka. Političarom i nimškoj javnosti ni ne bi bilo svisno da postoji želja i potriboća za ispunjenje člana 7. Pritisak i sankcije Europske unije su bili sigurno uzroki te „inscenirunge“ sa Schüsselom u Borištofu.
Na drugu stran smo mi Hakovci iz nutra dost velik pritisak načinjali. Upominjam da je još Klima u svoji zadnji dani kao kancelar poslao odredbu za tablice u očevid i tako je počeo ta proces. Schüssel-a vladi je to u ondašnjoj situaciji uprav dobro došlo.
Uvjeti pod kimi je došlo do naših tablic su bili – da formuliram pažljivo – čudni. OK, to nam more biti svejedno, ali mislim da si ipak moramo biti toga svisni da smo opet jednoč bili samo „spielball“ u velikoj politiki. 45 ljet dugo su Gradišćanski Hrvati morali čekati na dvojezične seoske table. 45 ljet po Državnom ugovoru i 24 ljet po Zakonu za narodne grupe je konačno došlo do ovoga – polovičnoga – rješenja. Desetljeća pre dugo smo morali čekati. Moglo bi se argumentirati da nijedna seoska tabla nemore spasiti hrvatski narod. Ali na drugu stran – kakove posljedice bi takovo priznanje naše manjine u javnosti imalo na samosvist Gradišćanskih Hrvatov da bi bili zakoni jur prije ispunjeni? Nezna se. Je vridno o tom spekulirati? Sumljam. Ali čuda se je zamudilo, preveć časa je prošlo.
Uz ostalo ne smimo pozabiti da je ovo rješenje samo polovično ispunjenje našega ustavno garantiranoga prava. Državni ugovor govori o dvojezičnoj topografiji – to je znatno već nek sada postoji – a ne o dvojezični seoski natpisi. Zvana toga u nekoliko hrvatski seli do danas još svenek falu ovi natpisi (npr.: Stinjački Vrh – Hackerberg).
A kade stojimo danas – 10 ljet kašnje? Što se je dogodilo u prošli ljeti na manjinskopolitičkom polju? Čini mi se da sve stagnira. Ništ ne ide dalje, falu akcije i potribovanja, gibanju fali jednostavno „punch“. Aktivnosti se koncentriraju u glavnom na kulturno polje. Da, to je isto važno, ali more to biti sve? Kade je na primjer masivno podupiranje koruških Slovencev – u vezi s njevimi natpisi? Vjerojatno su političari u 2000. ljetu agirali i po – za nje – genijalnim masterplanu: „Ćemo njim dati neke sitnice da bude mira“. Kao izgleda je ova strategija u Gradišću bila dosta uspješna. No, lipo smo se dali za norca.
