Hier ein gelungener Artikel aus unserem Archiv. Viktoria Wagner hat ihn für das Novi Glas 1/2015 verfasst.
U Austriji živi šest autohtonih narodnih grup. Uz Gradišćanske Hrvate su to Čehi i Slovaki u Beču, Slovenci u Koruškoj i Štajerskoj, Gradišćanski Ugri i Romi. Nažalost ova činjenica austrijskoj većini nije tako poznata.
Večina Austrijancev kod autohtonih manjin misli na Koruške Slovence, ki su poznati za konflikt okolo seoskih tablov i političarov, ki držu govore u parlamentu na slovenskom jeziku ili se na drugi način prezentiraju u medija. Ali i Romi su poznati kao autohtona manjina – tragičan uzrok za tu popularnost su atentati Franza Fuchsa 1995. ljeta. Da su još svenek tako poznati, to je i zasluga pokojnoga predsjednika društva Romov u Austriji, Rudija Sarközija. Kroz njegovo djelovanje u javnosti su Romi dobili mjesta i prezentnost i u najveći austrijski mediji.
Gradišćanskohrvatski promi-narod
Dokle su Norbert Darabos i Nikolaus Berlakovich bili ministri, su novine ponekad tematizirale njevu gradišćanskohrvatsku pozadinu. Ali i brati Rešetarić ili Terezija Stojšić su ponekad dostignuli, da austrijska većina opazi egzistenciju Gradišćanskih Hrvatov.
Ada, dobre teme, ke polariziraju, katastrofe ili popularni ljudi u kombinaciji s dobrim PR-om su ključ, da dojdeš u masovne medije. To nije nikakova novina. Da je za manjine važno, da se tematiziraju i u masovni medija, su znanstveniki jur otkrli u istraživanju medijov pred svim u vezi s migranti. Publicist Roland Burkart, profesor na bečanskom sveučilišću, piše, da masovne medije moraju informirati o manjina i je tako reprezentirati. Tako moru fungirati kao pomoćniki pri integraciji, pri stvaranju identiteta, ali i u borbi za manjinska prava.
Mediji pomažu viditi dobitak
Purkarthofer, Rainer i Rappl pišu, da je važno za manjine, da većina vidi manjine već kao dobitak a ne kao pogibel. To se more dostignuti, ako većina upozna kulturu, narodne običaje i životni stil – tako bi vidila, da kultura većine zbog manjine nije ugrožena, nego da se dopunjava. Ako većina akceptira, da postoju u Austriji uz nimški i drugi materinski jeziki, je učinjen velik korak na putu k toleranciji.
Tri funkcije medijev
Burkart razlikuje tri glavne funkcije masovnih medijev: političnu, socijalnu i ekonomsku funkciju. Socijalna funkcija medijev znači, da mediji pomažu pri socijalizaciji, orijentaciji i integraciji. Mediji tradiraju norme, vridnosti i uzore, kot i pute mišljenja i ponašanja, a tako omogućuju, da društvo funkcionira i se razvija. Da bi društvo zaista funkcioniralo, se moraju sve partije integrirati. Masovni mediji moru agirati kot posredniki med partijami. To je integrativni proces polag Burkarta: gajenje mirnoga zajedničkoga žitka u modernom, multikulturalnom društvu.
Politička funkcija polag Burkarta znači, da mediji stvaraju javnost, mogućnost artikuliranja, političkoga obrazovanja, kritike i kontrole političkoga sistema.
Med segregacijom i asimilacijom
I nimški publicisti Pöttker i Geißler su stavili fokus svojega istraživanja na ulogu masovnih medijev kod integracije etničkih manjin. Oni vidu medijalnu integraciju kot ljudski put med segregacijom i asimilacijom. Njev koncept bazira na tri principi: prvič, većina i manjina živu skupa na bazi zajedničkoga jezika, zajedničkih pravil i vridnosti. One se medjusobno respektiraju i akceptiraju socijalne i kulturalne posebnosti drugoga, tako dugo dokle te posebnosti ne kolidiraju sa skupnim.
Drugo je, da sve etničke grupe imaju iste šance. Svi imaju mogućnost sudjelivati u važni sektori društva i njevi institucija, znači i u javnosti i u medija. One su ada različne, ali iste – different but equal.
Treta točka je, da većina akceptira migraciju i integraciju. Iako pripadniki autohtonih manjin u Austriji u tom smislu nisu migranti, se ov koncept ipak more dobro prihvatiti, ar su autohtone manjine isto manjine s vlašćim jezikom i kulturom. One se moraju tematizirati u javnosti, zato što se svenek boru za svoja prava i su ugrožene od gubitka.
O stari i novi manjina
Gradišćanskohrvatska publicistkinja Petra Herczeg je u odnosu na ovo pisala o „stari“ i „novi“ manjina. Ona se je bavila s problematikom „većina – manjina“ iz pogleda komunikacijske znanosti. Na primjeru Gradišćanskih Hrvatov je opisala stvaranje identiteta autohtonih manjin pomoću masovnih medijev. Za Herczeg je razlika med migranti kao „novom manjinom“ i autohtonimi manjinami kao „starom manjinom“, da su stare akceptirane i priznate od većine, dokle nove još svenek nisu akceptirane, a u medija prevlada agresivno izvješćavanje. Polag Herczeg je izvješćavanje o obadvi manjina stereotipno. To znači da – s iznimkom Koruških Slovencev (a od 1993. vjerojatno i Romov) – masovni mediji u vezi s autohtonimi manjinami pišu samo o kulturi i folkloru. Herczeg ali i ističe, da ova teza nije znanstveno potvrdjena. Zbog ovoga jednodimenzionalnoga pogleda dibok medijalni diskurs o narodni grupa nij moguć. Ako autohtone manjine, tako Herczeg, ne prestanu komunicirati samo unutar manjine i ne počnu komunikaciju izvan svojega okvira, ne moru preživiti, ar ne moru obdržati svoj etnički identitet niti se moru razvijati.
ORF-zakon potribuje, da svaka autohtona narodna grupa ima misečno nekoliko minut programa. Od manjine do manjine je to drugačije uredjeno. Tako manjine moru konzumirati barem nekoliko minut programa u manjinskom jeziku u javnoj televiziji. Ali i to more biti jedna mogućnost, kako se prezentirati većini. Pomoću podtitulov bi i nimškogovoreća publika mogla slijediti što se dogadja u manjinskoj sceni. Romi, Čehi, Ugri i Slovaki to i nudjaju.
Apel
Gradišćanski Hrvati imaju čuda časopisov na vlašćem jeziku. Imaju dva tajednike (HN i Crikveni glasnik), TV-emisiju svaku nedilju i dnevne radio-emisije. To je dobro i važno. Ali nije dost. Ako mi kao autohtona manjina kanimo, da politika priznaje naša prava, ako ne kanimo, da nas javnost vidi samo kot folklornu grupu, ako ne kanimo, da nam mediji daju negativan pečat stereotipov ili ako kanimo, da nas uopće upamet zamu, bi se morali i već trsiti za medijsko djelovanje izvan narodne grupe, u javnosti, u većini.
Literatura:
Burkart, Roland (2002): Kommunikationswissenschaft. Grundlagen und Problemfelder. Umrisse einer interdisziplinären Sozialwissenschaft. 4. predjelano i aktualizirano izdanje, naklada UTB, Beč, Köln.
Geißler, Rainer/Pöttker, Horst (2009): Massenmedien und die Integration ethnischer Minderheiten in Deutschland. Naklada transcript, Bielefeld.
Herczeg, Petra (1992): Mehrheiten – Minderheitenverhältnis – ein kommunikatives Mißverhältnis? Kommunikationswissenschaftliche Überlegungen zu einem komplexen Problem am Beispiel der Kroaten im Burgenland, Medien und Zeit Lj. 7, str. 12-17.
Purkarthofer, Judith/ Rainer, Maria/ Rappl, Anita: Medienlandschaft der autochthonen Minderheiten in Österreich. U: Wiener Linguistische Gazette, Institut für Sprachwissenschaft, Universität Wien, 72 (2005): 1-66
Potpuno se slažem. Petra Herczeg u ovom članku upozorava na važan nedostatak hrvatskih medijev: ako se izvješćava samo na hrvatskom jeziku, ostajemo u geto situaciji. Ada bila bi stara dob da se u televiziji djela i s podtitulami.
Podtitule su bile i nekad tema u Savjetu. Ako se zaista najdu financijska sredstva za to, predlažem tehničko rješenje ko nudjaju streaming-platforme: Da se moru aktivirati i deaktivirati. Kod ORF-a bi to išlo putem teletexta 777 (https://der.orf.at/kundendienst/service/untertitelung100.html).
Jezičnoj kompetenciji je na korist, ako podtitule nisu zapržene. Gledam hrvatsku seriju “Novine” na Netflix i aktiviram (nimške) podtitule, samo ako nešto nikako ne razumim. Ako su stalno aktivirani, automatski čitam sve.