Hrvatska i europska književnost izgubila je 20. junija jednu od svojih najvažnijih autoric. Slavenka Drakulić, književnica, novinarka i esejistica, preminula je 20. junija 2026. ljeta u 77. ljetu svojega žitka. Bila je jedna od najpoznatijih i najprevodenijih hrvatskih autoric, ka je svojim djelom kroz desetljeća oblikovala razumivanje žitka u socijalizmu, tranziciji i postjugoslavenskom društvu, a to konsekventno i kroz žensku i feminističku prizmu.
Dakle, umrla je vjerojatno najpoznatija hrvatska suvrimena autorica. A izgleda da skoro pa nikoga ne zanima. U austrijski mediji ni traga ni slijeda, u mediji u Hrvatskoj slabo do ništ.
Ali zač je to tako? Gdo je uopće bila Slavenka Drakulić?
Rodjena 4. julija 1949. u Rijeki, Slavenka Drakulić je studirala književnost i sociologiju i je od konca 1970-ih djelovala kao novinarka i spisateljica. Svojim stilom i jasnim pogledom na društvene procese istekla je ugled daleko izvan granic Hrvatske. Nje djela prevodjena su na već od dvadeset jezikov, a čitali su ju ljudi po cijelom svitu.
Posebno mjesto u nje djelovanju imala je borba za prava žen. Bila je med prvimi autoricami u nekadašnjoj Jugoslaviji ka je feminističke teme doprimila u javnu raspravu. Pisala je o svakidašnjem životu žen, o nejednakosti, o pritisku društvenih normov i o povezanosti politike i privatnoga žitka. Nje knjiga Kako smo preživjeli komunizam i još se smijali pokazala je kako velike političke ideologije djeluju na običnoga človika i posebno na žene.
Za vrime boja u 1990-i ljeti se Slavenka Drakulić intenzivno bavila pitanji nacionalizma, nasilja i bojnih zločinov. Kao izvjestiteljica pratila je procese pred Medjunarodnim kaznenim sudom u Haagu i pokušavala je razumiti kako obični ljudi postanu sudioniki velikih zločinov. Nje knjiga Oni ne bi ni muhi naudili ostaje jedno od najvažnijih djel o bojni zločini u bivšoj Jugoslaviji.
Uz publicistička djela pisala je i romane. U svoji književni djeli bavila se sudbinami jakih i kompleksnih žen, med kimi su bile i Frida Kahlo i Mileva Einstein. Drakulićevi romani i eseji povezivali su osobne sudbine s velikimi povijesnimi procesi, ča je bilo obilježje nje općega stvaralaštva.
Zač dakle tako malo pažnje oko nje smrti? Mislijući na mladju književnu povijest u Austriji pojavljuje se osebito jedan pojam, ki bi mogao biti i u ovom slučaju uzrok: Nestbeschmutzer:in. Tako su neki zastupniki odredjenih političkih slojev u 80ih i 90ih ljet nazvali Thomasa Bernharda i Elfriedu Jelinek, jer su u njevi djeli i njevimi teksti pokazali na sve ono u našem društvu, ča se zapravo rado taji i na neugodne teme, kimi se ljudi ne kanu baviti – isto kao Slavenka Drakulić. Kritika na vlašćoj državi – ili na domovini, ako kanimo ostati u malo patetičnom melosu – se čudakrat ne prihvaća dobro. Gleda se to kao pticu ka sere u vlašće gnjazdo.
Čitajući neke komentare na socijalni mediji – ča je svenek velika greška – oko smrti Slavenke Drakulić, potrvdjuje dojam, da su ju odredjeni krugi gledali kao osobu ka svojimi teksti i djeli takorekuć „oskrunjuje domovinu“. Se to more i minjati? Bome da. Thomas Bernhard dostao kultni status u Austriji, vjerojatno i kad je jur skoro 40 ljet od njegove smrti (još i nogometaš austrijske nogometne reprezentacije čita Bernharda pri Svitskom prvenstvu), a kod Elfriede Jelinek je najkašnje Nobelova nagrada poticala neki državni ponos, barem dijelom.
Ali Slavenka Drakulić nije pisala samo o Hrvatskoj. Ona je bila europska intelektualka u pravom smislu i je upozoravala na opasnosti nacionalizma, ksenofobije i društvenih podiljenosti. U svoji kasniji djeli reflektirala je o razvoju postkomunističkih društav i o izazovi s kimi se suočava današnja Europa.
Zač se dakle u austrijski odnosno u nimškogovoreći mediji tako malo pisalo o njoj? To bome ne znam. Iz neke ignorancije prema južno-istočnoj Europi? Ne znam. Svakako je sramota. Jer smrt Slavenke Drakulić znači gubitak iznimnoga glasa razuma, empatije i kritičkoga mišljenja. Za sobom je ostavila bogato književno i novinarsko djelo, prevodjeno na nekoliko jezikov, ko će još dugo ostati izvor razumivanja našega vrimena i našega prostora u najširjem smislu. Slavenka Drakulić pokazala je da književnost more biti i svidočanstvo i opomena, a nje riči ostat ćedu trajni dio europske kulturne i literarne baštine.
Neka joj je laka zemlja.
Slika: By De Balie – De Balie, CC BY 3.0
