Prošli tajedan su došli visti iz Koruške, ke po sebi nisu dobre – zapravo čisto suprotno –, ali visti od kih bi kao hrvatska narodna grupa odnosno konkretno u Gradišću mogli samo sanjati: „Već nije dvojezičnih sucev“. Naime, zadnji sudac u Koruškoj, ki zna slovenski ide u mirovinu i već neće biti moguće peljati sudske odnosno pravne rasprave na manjinskom jeziku. To iz „naše“ perspektive naravno vodi k pitanju, kakova je situacija u Gradišću? Sigurno je i sucev, advokatov itd. ki vladaju (gradišćansko)hrvatskim jezikom, ali zapravo ne u službenom smislu.
Ova vist svakako pokazuje direktno i indirektno na različne probleme, ki se vrlo razlikuju za Sloven:ke i za Hrvat:ice. Situacija, ka se trenutno vidi u Koruškoj, kade zbog umirovljenja jedne jedine osobe, već neće biti nijednoga suca ki bi vladao slovenskim jezikom, jasno pokazuje nedostatak pri realizaciji prav narodnih grup u Austriji. Po Državnom ugovoru iz 1955. ljeta, posebno u Član(k)u 7, i po Zakonu za narodne grupe, imaju ali i slovenska i hrvatska manjina ista prava – uključujući pravo na uporabu svojega jezika pred sudom i u javnoj upravi. Ali realnost pokazuje, da ta jednakost postoji većinom samo na papiru.
Kod slovenske narodne grupe je sada situacija eskalirala: po umirovljenju zadnjega suca ki je govorio slovenski, sudstvo je faktično prešlo u „Notbetrieb“ – kako je to pisao ORF u visti – a postupki ćedu se voditi uz pomoć tumačev, ča ali zapravo nima veze s pravim dvojezičnim sustavom. To nije samo tehnički problem, nego temeljito političko i društveno pitanje. Ako sud nije sposoban komunicirati direktno na jeziku narodne grupe, onda to nije prava dvojezičnost, nego samo improvizacija. Svi mi ki se angažiramo u manjinski posli imamo naravno čuda iskustva s improvizacijom, ali uprav na sudu bi moralo funkcionirati bez toga.
Problematika oko ove viste je kod gradišćanskih Hrvat:ic zapravo dvostruka. S jedne strane su vrhunci pravnih raspravov na našem jeziku vjerojatno kaštige u vezi prometnih prekršajev. Mora se ali posebno zaprositi ispostava kaštige na hrvatskom jeziku, ča je ponekad i malo duža procedura, kot je to dokumentirao i sažeo Konstantin Vlašić u svojem članku „How to: službeni jezik.“ Toga je dost malo, a kamoli da smo ikada imali sudske rasprave na (gradišćansko)hrvatskom jeziku. U slučaju da gdo potribuje službena pisma itd. na hrvatskom jeziku, onda to znači da nek:a tumač:ica naredno zaslužuje dobar žeparac, i ako se to većkrat dogadja, to naredno pada pod kategoriju Arbeitsplatzbeschaffung – ako gledamo na problematiku kroz malo ciničnu prizmu. Svakako to kaže sustavni problem i nedostatak u Gradišću.
S druge strane je ča drugoga skoro još problematičnije: reakcija. Odnosno manjkanje te iste. Dokle slovenska narodna grupa – s pravom – glasno upozorava na kršenje Državnoga ugovora i potribuje poboljšanja, kod hrvatske narodne grupe u Gradišću se takova reakcija kumaj čuje. A situacija je pravno gledano ista. I gradišćansk:e Hrvati:ce imaju ista prava. I on:e bi moral:e imati mogućnost, da pred sudom koristu svoj jezik bez zaprekov.
Činjenica da se hrvatska narodna grupa niti ne uzrujava zbog takovih razvojev, je istovrimeno tužno i zabrinjavajuće. Tužno, jer pokazuje odredjeni stupanj rezignacije i naviknutosti na smanjena prava – ili na prava ka nikada nisu bila stvarnost. Kao da se jur prihvatilo, da ono ča je zakonom garantirano, u praksi ne mora biti ostvareno. A zabrinjavajuće je zato, jer bez javnoga pritiska i političke borbe sva prava lako postanu prazna forma.
Povijest pokazuje, da prava narodnih grup u Austriji nikada nisu bila razumljiva sama po sebi. Svako pravo moralo se izboriti i stalno braniti. Ako ta volja nestane, postoji realna opasnost, da se standardi još dalje snižavaju.
Zato je ova situacija i ova vist i nekako reality check stanja hrvatske narodne grupe. Nije samo stvar sucev ili jezika na sudu, nego osnovno pitanje: koliko je zajednica pripravna braniti svoja prava? Ako se ni očividna nejednakost ne tematizira, onda to dugoročno vodi k daljnjoj asimilaciji i gubitku jezične i kulturne prisutnosti u javnom prostoru.
Problem dakle nije samo u nedostatku dvojezičnih sucev. Problem je u nedostatku svisti, političke energije i solidarnosti unutar samih narodnih grup. A to je morebit još veći izazov nego sam pravni okvir – jer bez aktivne zajednice ni najbolji zakoni ništ ne značu ili ništ nisu vridni.
