Kad 23. aprila svi Juri, Georgi, Juraji, Jurice i Šurli slavu imendan, se u sjevernoj Hrvatskoj – pred svim u Turopolju – svečuje Jurjevo, i čuda ljudi misli na sv. Juraja – viteza, ki ubije strašnoga zmaja i spašava kraljevu kćer. Ali iza ove poznate slike shranja se čuda starija i složenija povidajka.
Motiv „ubojice zmaja“ je jedan od najstarjih u europskoj i svitskoj tradiciji, a njegove korijene najdemo u narodni povidajka, kršćanski legenda i u pretkršćanskoj mitologiji. U znanstvenoj klasifikaciji narodnih povidajkov i bajkov, tkz. Aarne-Thompson-Uther-Indeksu (ATU-Indeks) – ova vrst povidajke pada u tip ATU 300 – „ubojica zmaja“. Ta struktura se pojavljuje u čuda različni kultura: junak se bori protiv nadnaravne sile, čudakrat zmaja, ki ugrožava ljude ili cijelo društvo. U većini verzijov najdemo slične elemente: opasnost, žrtvu, kraljevu kćer, borbu a na kraju pobjedu dobra nad zlom. Ali ča točno znači zmaj – i ča znači njegova smrt – to se minja ovisno o vrimenu i kulturi.
Jedna od jednostavnijih verzijov dohadja iz Palestine i povida o Mar Jiryisu. Iako se to ime prevodi kao sv. Juraj, ova povidajka ima vrlo malo kršćanskih elementov. Zmaj je povezan sa Sotonom odnosno Vragom, ali se ne spominja ni Jezuš ni kršćenje ni mučeničtvo. Junak se pojavljuje skoro kao deus ex machina, spašava divojku i ubije zmaja kopljem. Ova verzija pokazuje kako se osnovni motiv more povidati bez jasnoga religioznoga značenja – kao jednostavna borba protiv zla.
Potpuno drugačiju sliku najdemo u poznatoj kršćanskoj legendi o sv. Jurju, kako je zapisana u sridnjovjekovnoj zbirki Legenda aurea. Ovde zmaj nije samo opasna životinja, nego simbol poganstva i starih vjerovanj. Grad Silena trpi pod zmajem i mora mu davati žrtve, dokle sv. Juraj ne dojde i ponudi spas – ali pod jednim uvjetom: ljudi se moraju krstiti. Kad je ubio zmaja, slijedi masovno kršćavanje. (Win-win-situacija?) Borba sa zmajem tako nastaje metafora za pobjedu kršćanstva nad poganstvom. Sam čin ubijanja zmaja nije u centru povidajke, nego početak Jurjevoga puta prema mučeničtvu i svetosti.
Slavenski Jure
Još jedan sloj ove povidajke se shranja u slavenskoj tradiciji. Prlje nego su Slaveni prihvatili kršćanstvo, poštivali su božanstva povezana s prirodom. Jedno od njih je bio Jarilo, bog plodnosti, vegetacije i protulića. Njegova povidajka nije očuvana u pisanom obliku, nego u narodni jačka i običaji, kako je to danas još prošireno u sjevernoj Hrvatskoj. I Lado (Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske) ima nekoliko jačak za Jurjevo u svojem repertoaru.
Jarilo se vrne iz dalekoga svita, doprimi novo življenje i mora ubiti zmaja da bi se mogao oženiti za Maru. Njevo vjenčanje simbolizira obnovu prirode i početak novoga ciklusa. Ali s dolaskom kršćanstva Jarilo nije jednostavno opet otputovao i nestao. Namjesto toga, njegov lik se preoblikovao – nastao je Juraj Zeleni. U narodni običaji i jačka, osebito na Jurjevo, Juraj dohadja „iz zelene gore“, doprimi plodnost i zaprosi dare. Iako se zmaj u ti jačka rijetko spominje, njegova funkcija ostaje nekako prisutna. Zmaj se more interpretirati kao simbol zime – hladnoće, škurine i smrti. Kad Juraj „nadvlada“ zlo, zapravo dohadja protuliće.
Ova transformacija pokazuje zanimljiv proces, ki znanstveniki nazivaju interpretatio christiana. Stari mitološki elementi nisu nestali, nego su uklopljeni u kršćanski okvir. Tako sv. Juraj nije samo kršćanski svetac, nego i nasljednik puno starijih vjerovanj.
Kad gledamo na još očuvane jurjevske običaje, procesije i jačke, vidu se sloji te povijesti: kršćansku legendu, ali i trage stare mitologije. Juraj Zeleni, nakinčen lišćem i kitami, izgleda već kao neki duh prirode nego kao sridnjovjekovni vitez. Ljudi mu daruju jaja, meso i druge stvari – ne samo iz pobožnosti, nego i kao dio staroga rituala za dobru žetvu i plodno ljeto. Zato Jurjevo nije samo spomen na sveca, nego i slavlje protulića, obnove i žitka. Povidajka o zmaju i njegovom ubojici je kroz stoljeća minjala svoje značenje: od jednostavne borbe dobra i zla, prik mitološkoga prikaza prirodnoga ciklusa do kršćanske alegorije.
Koncem konca kaže da granice med (narodnom) povidajkom, legendom i mitologijom nisu čvrste. One su tečne, stalno se minjaju i prilagodjavaju novim vjerovanjem i potriboćam ljudi. Upravo zato je motiv zmaja i njegovoga ubojice odnosno umornika i danas još živ. Samo se tribamo pitati, gdo je danas zmaj, i gdo bi ga ubio? Ili smo jur prošli u ljubeznu kohabitaciju sa zmajem?
Slika: Ikona iz 1650.
