Kad sam prvi put bila pri tečaju Jezik prez granic, premda sam i onda jur bila prekoraknula granicu starosti – dakle naslov „prez granic“ valja ovde na više razina –pisala sam onda članak Ča sam se naučila pri “Jeziku prez granic”. Od toga pristupa se ljetos dao inspririrati moj kolega Alex pri svojem članku (Nema na čemu, Alex!), i ja jur dane dugo premišljavam, ki aspekt i kim putem bi opisala moje osobno iskustvo pri ljetošnjem tečaju.
Morebit Ča sam svega novoga vidila pri „Jeziku prez granic“? Ili Moji jpg’s od JPG? Ili ipak ostati pri Ča sam se naučila pri “Jeziku prez granic”?
Slijedi pokus:
Prva točka: Dan po prazniku u Hrvatskoj, znači 6. augusta, bolje ne pojti u supermarket. To je pre-apokaliptično iskustvo. Da citiram Davora, s kim sam bila na toj avanturi: „This is how rebellions start“. Nije bilo bune i došli smo u Pučišće (Je ovako? Nažalost za razliku od Alexa ne znam sigurno, kako se deklinira „Pučišća“…) s kavom, vodom, pivom…
Druga točka: Grad Hvar na otoku Hvar je zaista turistički hotspot. Med šetajućimi turisti je bila i neka nogometna momčad iz druge ili trete engleske lige, toliko se moglo izviditi kroz brzo googlanje imena na njevi majica. Svakako je lip grad, ali pojam „overtourism“ se ipak pojavljajuje u misli.
Treta točka: U Hvaru stoji najstarje javno i gradsko kazališće. Malo mi je neugodno da to priznajem jer sam studirala teatrologiju i sam se zapravo čuda bavila s povijesnim aspektom toga studija, ali to nisam znala. Uglavnom: 1612. ljeta je kazališće bilo širom Europe najvećim dijelom još stvar dvora. (Napomena: Ako se gdo pita – kao ja – kako to more biti jer je Globe theatre u Londonu iz Shakespearove dobe, razlika je u tom da je ono komercijalno a ovo na Hvaru gradska i javna ustanova.)
Pohod je bio svakako vridan: od iz zvana tipične stare kamene zgrade – arsenala, ki potiče iz 12. stoljeća – se onda ulazi u kompletan lom stila i stupi se u kazališće s ložami i Guckkastenbühne kot je tipična za kasno 18. i rano 19. stoljeće. Uza to su naravno vidljive i modernizacije i renovacije iz 20. stoljeća. Jedan originalan relikt iz ranije dobe je slika odnosno freska na pozornici, ka je vjerojatno bila kulisa za igrokaz(e).
Pozdrav kazališnih bogov je pak bio da smo pri izlazu iz kazališća naletili na intendanticu Hrvatskoga narodnoga kazališća u Zagrebu, Ivu Hraste Sočo.
Četvrta točka: Brački kamen ima vene, ne samo ljudsko tijelo. I zvuk kamena veli čuda o njegovom stanju ili kvaliteti. Isto kao ljudsko tijelo: kako glušu zvuki, ki dohadjaju iz ljudskoga tijela, veli ponekad čuda o tom človiku o tom tijelu. Svakako sam imala ćut da atmosfera, ku stvara brački kamen, ima i dobar uticaj na ljudsko stanje i na dušu.
Zaključak: Od JPG-a se dojde domom s čuda jpg’s (neke i iz analognoga izvora), s čuda novih iskustav i s velikom preporukom za one, ki još nisu bili: pojte na „Jezik prez granic“, neće vam biti žao.
