Nekad je bilo šmiranje seoskih tablic „naš“ specijalitet, naša domena. Zbog manjkanja obećanoga moral:e su naš:e aktivist:ice dodati ono, ča je falilo na tablica na početku i kraju hrvatskih sel u Gradišću.
Ča je onda bio vidljiv i jasan aktivizam u borbi za manjinska prava je s 2000. ljetom postao vidljiv znak za većjezičnost, kad je austrijska vlada postavila službene dvojezične seoske table. (I to je zapravo manje nego je bilo obećano, ali to je tema za neki drugi izvještaj.)
A sada? 2026. ljeta? Sada se opet šmiraju table. Ali u obratnom smjeru. Sad se briše ono ča očividno komu ne paše. Zapravo i nije čudo. Trenutan Zeitgeist nije tako za večjezičnost i šarolikost. Malo provokantno se usudim reći da to bludi zapravo samo mali dio naše zajednice. Onim ki nisu aktivni u društvi ili se ne angažiraju za prava narodne grupe odn. narodnih grup, je to morebit svejedno. Pesimistička slika, ali vlašće iskustvo govori za to. A čemu je to potribno? Mr znamo ki smo! Nako znamo svi nimški.
Službena reakcija Koordinacijskoga odbora je sljedila još na isti dan kad su se počele širiti slike po whatsappu i socialni mediji. Jasne riči, sve kako triba. Reakcija s političke strane, kako je za očekivati: svi odsudjuju šmiranje, svi se pozivaju na većjezičnost i šarolikost Gradišća. Pardon, naravno ne svi: iz plavoga kuta vlada tišina. Isto kot je bilo za očekivati.
Da ne bude samo pesimistički pogled na ov slučaj: je moguće da ovo daje i takorekuć novo paljenje, nove snage? Morebit. Tako to i gleda znanstvenica Katarina Tyran, i potribuje malo širji pogled u daljnjem pristupu:
NG: Pitanje na tebe kao stručnjakinju za vidljivu većjezičnost, odnosno većjezičnost u javnom prostoru: Ča je tvoja prva reakcija na tu vist da su se pošmirale dvojezične seoske table u Vorištanu i u Štikapronu? Tim da su te dvojezične seoske table de facto jedina vidljiva većjezičnost ku imamo iz službene savezne strane imaju naravno i jako veliku simboliku, jer je bila desetljeća duga borba za te table. KT: Moja prva misao je bila, da se ovakov čin zapravo more samo zato dogoditi, jer imamo samo te table. U čuda seli, a pred svim na Poljanci, je to jedini službeni znak, na kom je hrvatski jezik za viditi. Da bi većjezičnost bila svakidanja i po sebi razumljiva i postojala u već ki konteksti, onda seoske table ne bi bile tako posebne, da bi gdo došao na ideju hrvatski naziv na nji premazati. Pokidob da je jezik ali samo onde jasno vidljiv, samo na jednom mjestu, postane tako posebnim i simboličnim, da uopće gdo dojde na ideju to premoljati ili premazati. Druga misao je bila, da zapravo ne bi smili opet pasti u narativ, ki je u Gradišću i med gradišćanskimi Hrvati dobro poznat: „ovo je iznimka, ionako se samo jednoč stalo“ i „nećemo sada praviti veliku stvar iz toga, to je jedinstven slučaj“. Ja mislim da bi se mogli od drugih manjin i u Austriji i od drugih manjin širom Europe naučiti, da se upravo ovakove dogadjaje zame kao povod da se artikuliraju odredjena potribovanja. NG: Znači i ča konstruktivnoga iz toga artikulirati ne samo to odsuditi ča se stalo, ča je u principu sad jedino ča sam vidila sa službenih strani. KT: Točno. Svi su rekli: „strašno, mi ovo odsudjujemo“. Političari su izjavili, „Ne, u Gradišću tako ča nima mjesta.“ To je sve lipo i dobro, i to na papiru dobro gluši i to se štije jedan dan u medija, ali od toga manjina zapravo nima nikakovu korist. Ja mislim da bi se ovo moglo zeti kao povod artikulirati, da manjinski jeziki u Gradišću - to se naravno tiče hrvatskoga, ali isto tako i drugih manjinskih jezikov kao ugarskoga, romanes - da bi ovi jezik jednostavno morali biti čuda jače zastupani, po sebi razumljiviji. I onda se ovakove stvari zapravo ne stanu tako lako. Ako je jezik svagdir, onda to uopće nima tako jaku simboličnu moć ako ga gdo na jednom mjestu premaže. Bila je još i izjava sa strane politike: „Mi smo svi Hrvati“. Lipo, ali onda neka to bude i jasno vidljivo. NG: Malo provokativno pitanje, ali reakcija drugih izvan naše narodne grupe, reakcija medijev, je ta manja nego kad se to stane u Koruškoj? KT: Ne bi rekla da je manja. Vist je bila na glavnoj stranici ORFa, to znači nije tako da se to uopće ne tematizira, ali je pitanje u koj mjeri. Ako imaš ljude ki su manjinskopolitički jako osvišćeni, a to moguće u već kih medijev, ćedu vjerojatno iz toga činiti čuda veću vist, nego je to bilo kod nas. Ja mislim da se je ili bi se to medijski moglo jače tematizirati, ali to naravno stoji časa. Ako kaniš načiniti pametni medijski izvješćaj, to nećeš djelati veljek drugi dan, nego moraš se malo udubiti u temu. Ja mislim da bi ovo mogao biti i povod da se već ke platforme, kao na primjer sada Novi glas bavu pitanjem, kade mi zapravo stojimo u tom pitanju vidljivosti jezika? Svakako nam u principu i čuda puti falu te konfliktne linije ke imaju druge manjine i ke su očividno potribne, da se ča dalje spravi, da se ča dogadja i da se razmišlja o situaciji. Ako gledamo na primjer sve ča se dogodilo na Peršmanhofu, kako se to medijski popratilo: To je važno za samu manjinu da razumi i tematizira da je ona ugrožena od jedne većine ka ima problem s tim da je njev jezik i njeva povijest prisutna. I to je važno za većinu, da postanu ti problemi i poznati van manjinskoga konteksta. Ja mislim da se to u Gradišću jednostavno svenek čuda premalo stalo. Cijelu „povidajku“ o dvojezični tablica se – pred svim i na van – rado povida dost harmonično. Ali to nije bilo! Izostavlja se toliko toga. Mi imamo isto tako povijest aktivizma ki jednostavno nikad nije bio šire tematiziran, i prema van i prema nutr, a ja mislim da to jednostavno fali. To nam fali da bi si nastali toga svisni, da većjezičnost nažalost nije po sebi razumljiva, ne pojavljuje se zato kad nam je gdo tako dobro naklonjen ili kad nam je politika tako sklona. Za većjezičnost se triba boriti u odredjeni konteksti. NG: Pred svim ako sami nismo vidljivo većjezični kade je to u naši ruka…. KT: Apsolutno, da. NG: Zapravo je – kako se tako lipo veli – ein Armutszeugnis, dvi table su našmirane, a to je sve ča imamo, zač se sad moramo veliko uzrujavat. KT: Da, točno to mislim. Ako bi manjinski jeziki u Gradišću bili vidljivi u svakom ili već kom mogućem kontekstu, onda ta jedan hrvatski naziv nima tu simboličnu moć da bi gdo uopće došao na ideju da ga premolja. Svakako mislim da bi nam mogao biti povod da razmišljamo o tim zač i mi sami i politika i manjinski zastupniki imaju tako ograničeno razumivanje toga, ča značu topografski natpisi – to nisu samo seoske table, to bi zapravo moglo obuhvatiti čuda već. Činjenica je da tim te seoske table uopće dostanu takovu moć, jer su jedino ča imamo.
NG: Si ti bila tako hrabra pa si gledala komentare na socijalni mediji oko ove visti? KT: Ne, ja pratim socijalne medije tako malo kot moguće. NG: Smim ti preštati jedan highlight: „Österreich ist ein westeuropäisches Land und dem römischen und sicher nicht dem slawischen Erbe verpflichtet. Ich mag diese zweisprachigen Ortstafeln nicht.“ KT: Schön, es ist aber keine Frage von Mögen. Ako idemo po tom pitanju i jako daleko najzad u povijesti, onda je za Austriju iz već koga pogleda zapravo važno poštivani slavensko nasljedje. NG: Znam, to je ekstremna strana jednoga spektruma, ča se tote izražava, ali nekako ipak daje odredjenu sliku jednoga Zeitgeista. KT: Sigurno! I moramo biti svisni toga, da se Austrija kroz 20. stoljeće dugo predstavila kao jednojezično nimška. To je činjenica. Znamda ćedu neki reći, „ne, nako se svenek za manjine skrbilo“. Ne! Ja čisto jasno zastupam da je Austrija u svojoj cijeloj jezičnoj politiki bila jednojezično orijentirana. Manjinske jezike se svenek stavilo u jedan kutak, samo u mjesta, kada se znamda ta jezik još koristi. Ali gdo veli da Gradišće smi biti samo onde dvo- ili većjezično, kade su dvojezična sela? Zač se ne more jednu cijelu pokrajinu ili jednu cijelu državu shvatiti kao većjezičnu? Ča govori protiv toga da se Gradišće predstavlja kao većjezična regija u već kom kontekstu? To se stane u neki drugi država i regija. Poznati su manjinski konteksti kade je to moguće, nije tako da je to potpuno utopično. Ali triba se i od zgora i od zdola snage i moći, ljude ki si to moru predstaviti, pak ki to onda i presadu u čine. NG: Ča misliš koliko ljudem unutar narodne grupe je ovo šetsko jedno? KT: To mi je teško ocijeniti. Ja mislim da je čuda komu jezična politika zapravo svejedna, odnosno da to nije tema, o koj čuda ljudi razmišlja na dnevnoj bazi. Moguće da postoji i neki impuls, „dobro, to je na Poljanci, tote se ionako sve manje govori hrvatski“, moguće da postoju i odredjene regionalne tenzije. Ali ipak sam se čudila koliko ljudi je reagiralo. Znamda je ovako ča opet jednoč bilo potribno – to je provokantna rečenica – da se neki ljudi i zbudu i razmišljaju o tom kade zapravo stojimo. NG: Da nije sve lipo, pa dobro, pa harmonično. KT: Točno, da nije sve lipo i harmonično kako se to rado povida. Politika u Gradišču – ili kad su izbori ili kad su bili izbori – redovito izjavljuje, „mi stojimo k našoj većjezičnosti, mi razumimo Gradišće kao većjezično“. Kade je to vidljivo? Kade, kade? Ako su to samo dvojezične table, ako je to jedini znak za većjezičnost, onda je to jadno svidočanstvo, ili kako bi se na nimškom lipo reklo: ein Armutszeugnis. Vidljivost odredjenih jezikov svenek ukažuje na strukture moći, gdo ima moć u tom pogledu ča pokrenuti ili minjati. Mi kao manjina smo se dugo borili za tu moć, morali smo se 45 ljet zato boriti da imamo uopće barem te seoske table, a onda je vjerojatno nestala snaga, misliti i širje. To je potpuno razumljivo, ako imaš politiku „od zgora“ ka tako koči, je to jasno. Mislim da se u Gradišću jako dobro vidi da se tu većjezičnost rado zame kao slogan, ali se ne implementira u praksu. Iz različnih istraživanj je poznato, da je jako čuda moguće po tom pitanju, i da je s proširenom vidljivošću jezika moguće i minjati stav prema jeziku. Ako gdo dojde na ideju črnim sprejom premazati hrvatski naziv je to zapravo čin neprijateljstva. Moguće je ali i da su to bili dva maloljetniki ki su imali ispit hrabrosti. No, ako u tom kontekstu dojdeš na ideju premazati hrvatski naziv, to ča znači. Oni su mogli i nimški naziv premazati. Ili oni su mogli i kakove plakate premazati. Takove stvari se moru samo dogoditi u jednom kontekstu, kade ta jedan naziv, ta jedan jezik nosi (samo) simboliku i je „van norme“. Zato mislim, da bi ovo bio odličan povod potribovati većjezičnost i u čuda većem i širjem kontekstu.
Dva tajedne kašnje još svenek ne znamo, gdo se tako akcionistički izražavao na tabla u Vorištanu i u Štikapronu. Zapravo je skoro svejedno. Ako kao posljedica bude zaistinu tako, da se (opet) zbudi svist, pred svim unutar narodne grupe, o tom ča je uopće sve moguće, ča bi morali sve potribovati i ča je u naši ruka, onda ostaje samo reć: Hvalimo na šmiranju. Bolju kampanju za vlašći aktivizam si nismo mogli izmisliti.
U ufanju da će se to ispuniti. – ly
Post scriptum: Nedavne izjave na nogometnom igrališću potvrduju to, kade stojimo u austrijskom društvu. Ako se sads ne zbudimo je to pravi Eigentor.
