Sad je jur pet ljet od nore ideje usrid korona pandemije: slavilo se 20 ljet od postavljenja prvih dvojezičnih tablic u Gradišću, tako pravo se ali nije slavilo jer niti nije bilo Dana mladine, ki je desetljeća dugo bio forum i okvir za aktivizam oko dvojezične topografije, ka nam je bila obećana 1955. ljeta u Državnom ugovoru.
Zapravo je i pravi paradoxon u našoj narodnoj grupi, da se i društva i ljudi, ki djeluju ili živu u Beču, iz grada zalažu za to da ta sva prava budu ispunjena. „Beč“ od toga takorekuć „nima ništ“, jer je izvan regije, ku su neki nekad definirali kao područje u kom živi hrvatska narodna grupa, tzv. gradišćansk:e Hrvatic:e. Činjenica je, da su od početka živil:e pripadnic:e narodne grupe i u Beču. Mislujući na govor Nikija Berlakovića pri proslavi u Velikom Borištofu i malo provokantno bi se i moglo pitati, je li kroz prošlost i u povijesnom pogledu nije bio Beč intelektualni i kulturni centar gradišćanskih Hrvat:ic? Ali nećemo tako. Dihotomija i konkurencija selo vs. grad, ku nek:e tako volu koristiti i instrumentalizirati me ne zanima, je potpuno uzalud i nije u ničiju korist, nego čisto suprotno. Stvar je u tom da je Beč (barem od pandiljka do petka) mjesto u kom živi najveć gradišćanskih Hrvat:ic (je li ih je ipak u Čikagu već tribali bi provjeriti) ali pravo na većjezičnu topografiju ovde nimamo. To bi imali znamda samo kao turisti.
I ljetos se pri proslava čudakrat spomenula i ta važna simbolika dvojezičnih tablic i kako važna je vidljivost jezika. Za simboliku i simbolične akte ne tribamo vladajuće snage, to znamo i sami, i tako se – barem onda za Uličnu feštu – otkrila dvojezična tabla BEČ – WIEN (nap.: obratan redosljed u natpisu je punom namirom, to se nije stalo nehoteć), s jedne strane kao znak spominka na tadašnju 20. obljetnicu, i s druge strane kao simbol da smo i mi kao narodna grupa i naš jezik dio ovoga velegrada, ki je jur svenek bio većjezičan i multikulturan.
Uz simboliku je tabla BEČ – WIEN i izraz neke utopije, u čijem jezgru sidi čežnja i borba za većjezično školstvo u Beču. I gdo zna, ponekad se i utopije ostvaruju. Izgleda da smo na dobrom – iako još grombavom – putu. Utopija o pravoj većjezičnoj tabli – i to ne samo za turiste – mi se čini kao utopija, ka se neće tako brzo ostvariti.
Ča se stalo ili minjalo otkad imamo bečke table?
Nažalost ne stoju stalno vidljive u javnosti, nego se čuvaju u škuroj pivnici i čekaju na sljedeću mogućnost za izlazak. Ali: u malom i lipljivom obliku su table BEČ – WIEN proširene kot još nikad. Morebit je to još i veći znak i ima već snage nego table ke stoju svenek na istom mjestu. Svakako proširuju radius u kom nosimo vidljivo našu većjezičnost van u svit. Kot su do 2000. ljeta bile dvojezične seoske table naš simbol za opstanak narodne grupe, su to danas morebit ove nalipnice! Pretiravam, naravno, ali mogućnosti plasirati naš jezik u javnom prostoru imamo već nego mislimo. Dakle, bolje sticker na torbi, nego tabla pred glavom!
Post scriptum: Obljetnice se naravo tribaju dokumentirati slikom, tako i u ovom slučaju. Ako je komu ča falilo na sliki uz tablu Velikoga Borištofa pri nedavnoj svetačnosti, potrudile smo se da stvorimo opet neku ravnotežu. Znamda je to uopće najveća utopija u ovoj cijeloj povidajki – da su žene na sliki ne kao accessoire ili za kvotu, nego jer su na odredjeni peljajući pozicija. Od utopije putem simbolike do stvarnosti? To gluši pre jednostavno. Svakako se isplati pokusiti, za svaku utopiju.
Slike: Alex Wukovits & Lidija Novak
