„The Third Man was never written to be read but only to be seen.“ – Graham Green
Kumaj ko filmsko djelo je tako reprezentativno za vrime okupacije Austrije – i dobe kad se raspravljalo oko Državnoga ugovora i Član:ka 7 – i ima takov kultni status kao ov: Film Der dritte Mann ili u originalu The Third Man iz 1949. ljeta, režiran od Carola Reeda po romanu i scenariju Grahama Greena, nije samo vrhunac europskoga filma po Drugom svitskom boju, nego i remek-djelo žanra film noir s jakom austrijskom i bečkom notom. Prem da je britansko-američka produkcija, film se zbog jezika, mjesta snimanja i angažiranih austrijskih glumic i glumcev kao Paul Hörbiger, Hedwig Bleibtreu i Annie Rosar – ka je s majkine strane novoseoskoga porijekla – smatra kao dio austrijske kinematografije.
Naracija slijedi klasičnoj strukturi po Gustavu Freytagovoj „piramidi“: od ekspozicije prik vrhunca do katastrofe. Redateljskom preciznošću nas film pelja u razrušeni Beč pod četverostrukom okupacijom. Američki pisac Holly Martins (Joseph Cotton) dojde u Beč, pozvan od svojega prijatelja Harrya Limea (Orson Welles) – samo da bi doznao da je Lime umro u sumnjivoj nesrići pred vlašćim stanom. Čim već Martins ispitiva Limeove prijatelje i svidoke, tim već otkriva prigovore i dojde do zaključka da je bio još „treti človik“ pri nesrići, koga ali nijedan ne pozna – tako barem velu.
Estetika filma je izvanredna: Vizualna igra svitla i sinje, čudni i nagnuti kuti i perspektive kamere i mračna atmosfera spominjaju na nimški ekspresionizam. Posebno upadljiva je muzika Antona Karasa – zither motiv Harry Limea, ki je nastao simbol filma, iako kontrastira njegovu mračnu i škuru tematiku.
Jedan od vrhuncev filma je scena u bečkom Riesenradu: Lime – spoiler alert: ki je ipak još živ – relativira ljudske živote s visine, gledajući ljude kao točkice – hladan pogled kriminalca, ki prodaje razrijedjen i potanjen penicilin i tim ubija betežnu dicu. Martins se konačno odlučuje za izdaju, a Lime pokušava proteći i je na koncu ubijen u bečkom kanalizacijskom labirintu – ikonično mjesto finala, snimljeno najvećim dijelom na autentični lokacija, ako Orsonu Wellesu nije bilo olfaktorski pre intenzivno.
Film završava na istom mjestu kade i počinje – na Zentralfriedhofu, s elegantnom scenom u koj Anna Schmidt (Alida Valli), ljubavnica Harrya Limea, bez riči hodi mimo Hollya Martinsa. Nje čin odbijanja uloge biti nagrada muškoga lika ima emancipatorni ton, razlikuje se od originalnoga romana i je isto kao Limeovo lice iz škurine i igra sinjov med ruševinami Beča, ikonična slika iz ovoga filma.
The Third Man nije samo kriminalistički film, nego i alegorija jednoga povijesnoga trenutka, varošna slika po boju, moralne sure zone i ljudskih slabosti. Njegov status kao film noir autrichien je i estetski i povijesno opravdan, a njegova aktualnost i šarm traju i već od 70 ljet kašnje. A ne samo to – u ti sedam desetljeća imao je bome uticaj na filmsku umjetnost.
Kultni filmi i ikonične slike čudakrat pozivaju na citate, tako je i The Third Man imao uticaj na hrvatsku kinematografiju. Film redatelja Zorana Tadića, Treća žena iz 1997. ljeta je kao cijeli citat filma The Third Man, i po meni nikako ne valja kao običan remake. Treća žena tematizira nevidljive uloge, potisnute istine i složene odnose u suvrimenom društvu, posebno iz ženske perspektive. Paralela s The Third Man je većslojna: i onde i ovde se istina shranja iza fasadov, u sinji ljudi i zgradov. U obadva filmi protagonisti išću odgovore i istinu – jedan u pobojnom Beču, drugi u postsocijalističkom Zagrebu – i pri tom su konfrontirani s osobnimi sumnjami i moralnimi dilemami. Žene igraju ključnu, iako na prvi pogled tihu ulogu: Anna (Alida Valli) u The Third Man i glavna protagonistica (u ulogi Hele Martinić – Ena Begović) Treće žene kažu snagu u svitu muških odlukov. Grad kao scena, sinj kao simbol dvoličnosti i emocionalna distanca likov povezuju ove dva filme u tonu i strukturi – i svaki na svoj način tumači kako prošlost ostavlja trage u sadašnjosti.
