Urednica Novoga glasa Lidija Novak (vulgo Ly) i profesorica slavistike na Sveučilišću u Helsinkiju Katarina Tyran (vulgo Katica) u razgovoru o semantičkom pitanju. (Da bi ostala ćut i atmosfera razgovora, u transkriptu zanemarena su neka pravila pisanoga jezika kao npr. dužički infinitivi …)
Ly: Kad sam lani povodom 15. maja napisala članak „Zač 15. maj nije svetak?“ postavila sam post scriptum pitanje, „Zač uopće „član 7“? Ne bi moralo biti po hrvatsku „članak 7“? Smo se prilagodili slovenskomu „člen 7“ da budemo složniji ili se to stalo iz kakove nemarnosti ili neznanja? Znamda pitanje za jubilarni članak (ha!) k ljetu.“ Dakle, sad smo u tom jubilarnom ljetu i opet stavljam to pitanje, zač „član 7“ i ne „članak 7“? Se to more znanstveno ili lingvistički kako objasnit?
Katica: I empirički.
Ly: Naravno i empirički, da.
Katica: Pred svim prvo empirički!
Ly: Tako je. Zato sam i pogledala kako se baratalo s tim u naši tiskani mediji, naime, u prvom redu su to Hrvatske novine i onda naravno Novi glas, odnosno još ranije Glas.
Katica: Prlje neg znamda idemo dalje na empiriju, morem dat moj jako osobni input k tomu svemu: Po jezičnoj ćuti bi ja pisala „članak“ kad „član“ ja asociram s „član – das Mitglied“, a ne s nekim dijelom pravnoga teksta. I članak zna biti – kot si uprav rekla, ti si pisala članak – jedan tekst, ali to za mene semantički jače povezano. Isto kao u nimškom – sve dvoje je Artikel. Tako da je za mene po jezičnoj ćuti svenek bilo jasno „članak“, a kad sam vidila ili čula „član“ je to za mene glušalo čudno.
A ča je empirija pokazala?
Ly: U Novom glasu, odnosno u Glasu, ki je počeo 1958. ljeta, se skroz svenek pisalo za „član 7“. Znači, ako ide za javne tekste i za član/ke u smislu „Artikel von Gesetzestexten“, onda se skroz pisalo „član“ do prvoga broja u tretom milenijumu, u 21. stoljeću – znači, prvo izdanje u ljetu 2000. Onda se najednoč pojavljuje „članak 7“. I to kroz tri ljeta, otprilike. K tomu se mora naravno i reć, da se nije u svakom broju Novoga glasa pisalo za članak 7 ili član 7. A onda sa zadnjim izdanjem 2003. ljeta, je opet „član 7“ i to je onda ostalo u Novom glasu do danas. S tim da ljudi, ki su pisali pred 2000. „član“ i onda „članak“, su kasnije opet koristili „član“. To su djelomično isti ljudi.
Katica: Da, to me ne čudi.
Ly: Znači, to nije ovisno od osobe ka je to pisala, je li je bilo „član“ ili „članak“.
Katica: Ako pogledamo u rječnik, onda je u našem online rječniku normirano „član 7 Državnoga ugovora“ kao frazem. To znači, po našem rječniku bi ispravno bilo „član 7“. Ako gledamo u prvi svezak tiskanoga rječnika, kade je prva natuknica nimška rič, tote kod „Artikel“ i „Rechtstext“ piše „član“, a onda „članak“. Znači „član“ je svenek na prvom mjestu. Sad je naravno pitanje, odakle to dohadja, a ja se pitam, zač je meni „član“ tako čudan na ovom mjestu. A s tim ča si ti sad rekla po empiriji, je za mene poprilično jasno da sam se ja počela baviti s tim svim, točno u tom času, kad je u pisani teksti velikim dijelom prevladao „članak 7“. Onda sam se i počela baviti hrvatskim standardnim jezikom, kade je isto „članak“. To je, dakle, moje objašnjenje.
Zač je u našem rječniku „član“ na prvom mjestu, a ne „članak“? Ja mislim zato, jer se normiranje kod nas odvijalo u času kad je još postojalo srpskohrvatski, i dijelom se orijentiralo i na tom rječniku. Znači, mi imamo neke riči ke su u Hrvatskoj danas markirane kao srbizmi, jednostavno kad je to za vrime normiranja još bila već neutralna varijanta, u prispodobi s danas. Sad mi naravno ništ drugoga neće namisli dojt, ali ovo je zapravo dobar primjer…
Ly: Autoput!
Katica: Točno, hvalim! Znači, „autoput“ i „član“ su za mene fantastični primjeri, da se to kod nas normiralo u času kad je to bilo i u Hrvatskoj još ne tako jasno markirana forma i moguća dubleta, a da se to onda preminilo s jezičnom politikom po raspadu Jugoslavije, kada se onda „autocestu“ stavilo jasno na prvo mjesto, a „autoput“ je ispao kao srbizam. U rječniku hrvatskosrpskoga jezika iz 1969. – dakle onom ki se je tiskao u Zagrebu – stoju na primjer još „autocesta“ i „autoput“. Dio zakonskoga teksta je onde ali samo još „član“. Ali danas je u Hrvatskoj sve to, ča mi gledamo kao dio jednoga pravnoga teksta, čisto jasno „članak“. To znači da je razlika med „član“ i „članak“ nastala jedna od diferencijacijov med hrvatskim i srpskim – očividno.
Ly: Znači u srpskom je „član“ u smislu pravnoga teksta?
Katica: Da. A ukoliko sam našla još i pravne tekste iz vrime Jugoslavije, i tote je bilo „član“. Isto tako, ako gledaš u Hrvatski jezični portal, onda ćedu ti pod „članak“ dojt različne mogućnosti značenja. Kod obrazloženja odnosno značenja za dio pravnoga teksta, ti sistem daje mogućnost pogledati etimologiju i da klikneš na „član“. To znači, tote je očividno „član/članak“ još kao dubleta, i „član“ je na prvom mjestu, jer je to natuknica u koj se objašnjava etimologija. Ako gledamo u Hrvatsku enciklopediju, onda vidimo da se kod „član“ uopće ne spominje to značenje. Hrvatski jezični portal je i principijelno jako širok- po tomu kako ga ja ocijenjujem – dokle je Hrvatska enciklopedija već fokusirana na to ča je sad normativno u Hrvatskoj. Tako barem bi ja to objasnila.
Ly: Ne znam je li je to pravi znanstvenik od koga je to došlo, ali nekad je postojala ta teorija da mi nismo gradišćanski Hrvati, nego gradišćanski Srbi, ne bi to potvrdilo tu teoriju? 😀
Katica: (se smije) Ja mislim da bi to išlo malo predaleko. Mi imamo neke srbizme u jeziku, ali i Slovenci imaju ta srpskohrvatski kontekst.
Ly: Su to sad naknadno jasno srpske riči? Sad se to tako tretira, kot da je to jasno srpski, ča ali prlje nije bilo tako…
Katica: Ja još i ne bi rekla da se jasno tako tretira, mislim da imaš u Hrvatskoj tu situaciju da je toliko različnih normov ke vladaju. Dakle ja si ne morem predstavit da bi gdo u Hrvatskoj u oficijelnom kontekstu pisao „član“ za to ča je mišljeno s „članak“. Moramo i to uzet u obzir, da je jezik ki se tiče prava, odredjen dio jezika ki se kreće na jako normativnoj razini. To znači, u tom se nećedu koristit kakove dublete, nego će se jako gledat na to da je to „korektan“ jezik. Moja teorija ili moja hipoteza bi bila, da je rič „članak“ kod nas u pisanom kontekstu došao putem toga preokreta u Hrvatskoj, i da se to onda počelo i kod nas koristit. To se kod nas u neki mediji razvilo kao dubleta do neke mjere, ali normirano je „član 7“. Znači, mi imamo jednu normativnu razinu i jednu kako se koristi. Principijelno je pitanje, gdo stvara jezik, stvara ga gramatika ili stvaraju ga ljudi ki ga koristu?
Ly: Ako idemo sad konkretno na ta „član sedam Državnoga ugovora“, onda je u to bila involvirana i Jugoslavija, a to je onda vjerojatno bio ta terminus, ki se koristio.
Katica: Točno da. Znači član*ak 7 (Tako bi se to moglo pisati, to bi mi se jako dobro vidilo…) dohadja iz časa kad je i Jugoslavija redila, ča je onde nutri pak je sigurno imala i formuliran tekst. Ja ga sad u originalu ne poznam, ali sam sto posto uvjerena da je to bio „Predlog za član 7“, a ne za „članak“. Znači, to je terminologija ka se onda upeljala u sklopu toga da je to bio srpskohrvatski. Ali mislim „član“ i „članak“ sad nisu riči ke su bogzna kako različne. To je samo mali dodatak ki čini razliku.
Ly: Dva slova.
Katica: Da, dva slova, a i etimološki je to sveslavenska rič. To je samo ta dodatni mali morfem „-ak“ ki danas čini razliku med jurističkim jezikom u Hrvatskoj i u Srbiji danas.
Ly: Tvoju teoriju potvrdjuje, ako gledamo kako se koristilo „član“ ili „članak“ u Hrvatski novina: Naime, pred 1955. ljetu se pisalo „član“, još i 1949. ljeta, znači onda kad ide za Državni ugovor i ča bi moglo stat u njem, onda se pisalo „član 7“. Znači, to su formulacije ke su se preuzele jednostavno iz toga diskurza u Jugoslaviji.
Katica: Sigurno, da. Moramo polaziti od toga da su postojale diplomatske note, da su postojali kakovi javni spisi kada je to sto posto svenek bio „član 7“. Tako da me ne čudi da se kod nas onda isto uhodao „član 7“. Ne vjerujem da se onda kod nas imalo bilo kakovu svist za to. Odnosno ja mislim da je ta podjela na „član“ i „članak“ jednostavno došla kašnje, da je došla s raspadom srpskohrvatskoga jezika, kako vidimo po starom rječniku. Morala bi još točnije provjeriti je li se u hrvatskom kontekstu ipak i ranije koristilo „članak“ za ovakov tekst. Ali to na friški na prvi pogled nisam našla. Ti si ča našla?
Ly: U HN sam našla da u 20ih i 30ih da se – kad ide za zakonski kontekst – piše „članak“.
Onda stoprv kad ide za Državni ugovor, se piše „član“.
Katica: Ok! Onda je još jasnije, da je tako. Onda je zapravo moguće da je ta podjela član/članak ipak starija, da se je za odredjen čas izgubila, pak opet pojavila. I da je jednostavno „član 7“ došao k nam kroz ta cijeli javni kontekst i pitanje je, gdo ga je pisao, i da se onda kod nas uzualizirao. To je to. Ako se u jeziku ča novoga upelja je svenek pitanje je li se primi i prihvati i je tim uzualizirano, a onda je do neke mjere i jasno da se more i normirati. Ali to je tok normiranja jezika. U Hrvatskoj se pokusilo bezbroj stvari prominiti ke nisu uspile jer se jednostavno nije primilo, jer je ljudi nisu koristili.
Ly: A sad čisto tojkavo i banalno pitanje, ča sad neka koristimo? Je ča krivo?
Katica: Ne. Teško je svenek reć, ča je krivo ili ne, odnosno pitanje je svenek, gdo definira ča je krivo i ča ne. Ako se držiš našega rječnika, onda moraš pisat „član 7“.
Ly: Ali samo ako ide za 7? Ako ide za druge, onda je dubleta ok?
Katica: Točno, da.
Ly: Znači „član 7“ je nastao jedan brand.
Katica: Zaistinu je to bilo jako dobro pitanje – jer, ako se samo išće „Artikel“ kod nas u rječniku, onda ti dojde na prvom mjestu „članak“, ali isto u smislu novinskoga članka. A barem u online rječniku nije definirano je li imaš ku semantičku razliku. Znači, ako se držiš pravopisa, onda je zapravo „član“ kod nas ispravno, jer se tako kod nas normiralo, za član 7. A ako gledamo u rječnik, onda imaš zapravo mogućnost dublete član/članak za to ča se misli s tim. Znači ni jedno ni drugo nije folišno. Dakle u rječniku piše i „član“ i „članak“, s tim da je „član“ na prvom mjestu. To ipak implicira jednu odredjenu hirarhiju, ali „članak“ nije folišno.
Ly: U smislu sadržaja toga teksta, odnosno borbe oko toga svega, sad i nedavno kod demonstracije, kod toga svega se pokazalo da je nekako praktično da se ta pojam sa slovenskim razlikuje samo za jednu slovu…
Katica: Sigurno, da!
Ly: …znači to pruži i jako čuda i vizualnih mogućnosti. A to onda naravno transportira i druge stvari nego sama rič.
Katica: Da, svakako. To je sigurno jedna točka ka upravo u tom spajanju omogućava da imaš jedan slogan kada se samo jedan vokal minja. A svenek je pitanje, komu se kaniš čim obratit, u ki smir kaniš stvarat zajednicu. Koncem konca, ja ne bi ispravila, ako gdo piše i „članak 7“. Mislim, meni po jezičnoj ćuti je bliže, ali ja nisam tako stroga. Mislim i da moramo u jeziku dozvolit varijaciju i da je dost mjesta za to, upravo u ovom kontekstu. Ako ja pišem, pišem „članak 7“. Odnosno ja mislim da ću sada počet pisati sa zvjezdicom. To mi se jako dobro vidi.
Ovako: član*ak 7. Ili ovako: član7ak, ili: član/ak 7. Ja mislim s „član:ak“ se zapravo more jako lipo igrat.
Ly: To je istina, da.
Katica: Ali sve u svemu nam ov primjer jako jasno kaže da to ča se normira u nekom jeziku čudakrat odvisi od toga, gdo je kade na moći. A u ovom pogledu je čisto jasno da je ovo kontekst ki se stvarao kada je Jugoslavija bila na moćnoj poziciji, unutar Jugoslavije je srpska varijanta bila na moćnoj poziciji, a s tim je to došlo k nam. Pokidob se to u tom kontekstu tako koristilo, se to onda i kod nas normiralo. Isto tako je ta promjena na „članak“ očividno u naši mediji bila apsolutno proširena. Hrvatski je tada bio u drugoj poziciji odredit svoju normu, i ta hrvatski je djelovao i na nas u smislu da je u neki krugi naravno bio cilj se jasnije povezati s tim hrvatskim i ne imati razlike kade nisu potribne. Znači, ti vidiš u korišćenju jezika kako se moći minjaju. A to je ča, ča me fascinira, pred svim na ovako jednostavnom primjeru. A ja sam za to da to sada grafički malo novije oblikujemo. (se smije)
Ly: Znači, zaključak je, da ništ nije krivo.
Katica: Da, zaključak je da ništ nije krivo. Ali i za „članom“ i „člankom“ stoji odredjena pozicija moći, odredjena ideološka pozicija, ne u smislu ideologije kako ju mi koristimo u nimškom ili u hrvatskom jeziku, nego odredjen koncept. U engleskom se tu rič u kontekstu jezika zapravo koristi neutralno. U tom svenek ide za to ča za tim stoji i gdo ima tu moć ča normirati. Ja mislim da to jako dobro vidimo na ovom primjeru, odakle dohadja, kako putuje tako jedna rič iz Jugoslavije, prik Državnoga ugovora u naš kontekst, kada se očividno pred tim jasno pisalo „članak“. To je kot – ja se ne igram šah – ali ako si predstavljam šah, da imaš odredjene figure, a ako činiš jedan potez, onda se minja cijela situacija.
Ly: A šah mat je to, da član/ak 7 sadržajno nije ispunjen.
Katica: Bravo! Lipa završna rič.
Ly: Cool, hvalim. Sad sam pametnija.
Katica: To me veseli.
Grafika: Alex Wukovits
Slike: Konstantin Vlasich & Lidija Novak
