Zapravo je neobično pisati o priredba prlje nego su se održale. Pozivnica CAN-a (Centar austrijskih narodnosti) i Općine Veliki Borištof povodom 25. obljetnice postavljenja dvojezičnih seoskih tablic u Velikom Borištofu to ali jako izaziva, i poziva na pogled kroz prizmu članka Silvije Rešetarić, koga je napisala povodom 10. obljetnice toga dogodjaja.
Naslov nje članka je bio „Zač predsjednica HAK-a nije bila kod postavljena tablic u 2000.“. I zač nije bila?
Nisam se kanila dati instrumentalizirati od ondašnje črno-plave vlade za tu PR-akciju s kom su kanili dokazati internacionalnoj javnosti kako su liberalni i otvoreni i kako podupiraju i cijenu manjine.
Potpuno razumljivo.
Da, lipo i dobro je da konačno stoju dvojezične seoske table u Gradišću – ali moramo biti zahvalni? Ne, nikako ne. Jer smo se sami – mi Hakovci i drugi – ljeta dugo zalagali i borili za to naše pravo. Prez pritiska nikada ne bi bilo došlo do ovoga napretka. Političarom i nimškoj javnosti ni ne bi bilo svisno da postoji želja i potriboća za ispunjenje člana 7. Pritisak i sankcije Europske unije su bili sigurno uzroki te „inscenirunge“ sa Schüsselom u Borištofu.
Ovo je zapravo ključni odlomak članka ki valja i za priredbu CAN-a 12. septembra: Isto kao 2000. ljeta se ne daje pozornicu i pažnju onim, ki su se borili desetljeća dugo, nego onim političarom, ki su se onda inscenirali kao veliki prijatelji narodnih grup (odnosno barem hrvatske narodne grupe). Da je priredba uprav na danu otvaranju Dana mladine – ki je imao bome veliku ulogu u aktivizmu oko tablic – je sigurno samo slučajno, ali odgovara heravoj (schief) sliki ove priredbe.
Ali gdo zna, morebit će diskusija onda biti, prem vrlo jednostranoga sastava referentov i podija, ipak i malo autokritična ili reflektirajuća. Pitam se odnosno ufam se da će se onda tematizirati i ova činjenica:
Upominjam da je još Klima u svoji zadnji dani kao kancelar poslao odredbu za tablice u očevid i tako je počeo ta proces. Schüssel-a vladi je to u ondašnjoj situaciji uprav dobro došlo.
Morebit će – da se i malo pustimo u šalnu sferu – i gdo pitati, koliko puti je od onda Wolfgang Schüssel imao flošu vina na glavi ili tamburu u ruki? To je tada naravno bio genijalan potez u inscenaciji cijeloga špektakla.
Po meni je ali najvažnije da se tematizira aspekt s kim je Silvija Rešetarić onda završila svoj članak:
Vjerojatno su političari u 2000. ljetu agirali i po – za nje – genijalnim masterplanu: „Ćemo njim dati neke sitnice da bude mira“. Kako izgleda je ova strategija u Gradišću bila dosta uspješna. No, lipo smo se dali za norca.
Dakle završno pitanje za danas odnosno današnji čas je: se damo opet ili se damo dalje za norca?
