Kad su pukle bombe

Bila je nedilja navečer. Po posjetu kod rodbine, ka je živila u prvom kotaru Beča, išli smo – moji roditelji i moje sedamljetno ja – piše kroz varoš domom. Škurina adventskoga večera, plave sviće i sirene policije su zapečaćene u mojoj glavi. Kašnje se ispostavilo, to je bila bomba u pismu na ondašnjega načelnika Beča, Helmuta Zilka.

Teško je skupljati spominke na ta čas bez današnjega znanja i neke refleksije sada malo zrelije pameti. Svakako su upozorenja u mediji da kod kakovih kuvertov i pisam triba biti pažljiv:a i riči „vi dica, nekate badati poštu!“ isto još prezentna u vlašćem pamćenju.

Već od trideset ljet kašnje od početka toga terora se pitam, koliko se uopće još zna o tom času, ako četrnaest posto mladih u starosti do 29 ljet u Austriji još nikad nije čulo za holocaust i četrdeset posto mladih misli da je onda umoreno čuda manje ljudi? A kamo li da bi onda znali o ovom – u prispodobi – relativno malom poglavlju austrijske povijesti u 90-i ljeti prošloga stoljeća?

U našem kontekstu se onda naravno stavlja daljnje pitanje, koliko se mi sami kao pripadni:ce narodne grupe i narodna grupa kao takova – u smislu kolektivnoga i kulturnoga pamćenja – spomenemo na bombe na manjine.

Za osobne spominke i refleksiju iz današnjega gledišća smo prosili na razgovor Jožija Buranića, ondašnjega novoga predsjednika Hrvatskoga akademskoga kluba i današnjega predsjednika Hrvatskoga kulturnoga društva u Gradišću i Gabrijelu Novak-Karall, onda sekretarica i sada glavna tajnica Hrvatskoga centra u Beču.

Joži Buranić i Gabriela Novak-Karall 1994. u novom uredu Hrvatskoga centra

„…za sigurnost smo bili sami odgovorni.”

Novi Glas: 3. decembra 1993. ljeta su pisale Hrvatske novine na naslovnoj stranici „Joži Buranić je naslijedio M. Čenara kot predsjednika Hrvatskoga akademskoga kluba“. 3. decembra 1993. ljeta je isto eksplodirala prva bomba u pismu. Dakle tvoje predsjedničtvo je počelo takorekuć s terorističkim napadom kot ga u Austriji još nije bilo. Se spomeneš kada i kako friško je bilo jasno, da su ovde pripadniki manjin i aktivisti cilj napadov?

Joži Buranić: To je bio ta čas kad se već bavilo s temami ljudskih prav, SOS Mitmensch se mislim osnovao ljetodan prlje, to znači to je bila situacija kad se s neke strane bavilo s desnim ekstremizmom. A da je to bilo čisto na isti dan, se ufam nije bilo zbog mene. Ali to su bili onda teški časi. Mislim, kad sam nastao predsjednik, bio sam jur ljeta dugo blagajnik u HAK-u, to znači u dugoljetnoj funkciji. To je bio za nas šok, i na početku nismo znali protiv koga to ide. Uglavnom je išlo – smo mislili – za migraciju, i tako kako su bila i pisma na one prve adresate. Ali onda se vidilo da to ide puno širje, prvič na eksponirane ljude, tako i na Tereziju Stojšić, Silvanu Meixner, to znači na ljude ki se u javnosti bavu s tom temom, ljudska prava kao takova, su bili cilj. A onda kad se zaista ispostavilo da ide na manjine, smo mislili da smo i mi u tom krugu i da je i za nas pogibelj ovde, ali da će nas tako direktno pogodit, to nije bilo čisto jasno. Neke mjere su se vrgle i informirani smo bili da moramo paziti pri otpiranju pošte itd., ali čuda pomoći nije bilo s te strane. To znači mi smo sami morali paziti na nas da nam se ne bude ča stalo. A onda kad je bio atentat na Rome, to je bilo još jedan korak dalje ki je bio strašan.

NG: Da kratko ostanemo kod 1993. ljeta – to ljeto je počelo s tkzv. Lichtermeer-om na Heldenplatzu, ča je bila onda akcija protiv Ausländervolksbegehren FPÖ-a, znači u tom času se na jednoj i na drugoj strani čuda dogadjalo, znači Volksbegehren desničarov i na drugoj strani takove inicijative kot SOS Mitmensch ke su se onda, kot si rekao – osnovale. Dakle, med timi dvimi poli se takorekuć onda gibalo, ili?

JB: Sigurno, to je onda bila reakcija jedno na drugo. I ljudi ki su stali u javnosti su bili posebno eksponirani. Ta tema je bila jako polarizirana. To se vruće diskutiralo, a da se onda ovako ča stane u Austriji, s tim nije bilo za računati, barem s naše strane ne. Bilo je jako čuda u medija, zato je mislim i bila Silvana Meixner pogodjena, jer ona je tu temu činila vidljivom i je reprezentantica toga mišljenja odnosno toga svitonazora.

kaži cijeli intervju

NG: Spomenuo si na početku da ste dostali informacije, ali koliko je bilo onda aktivne zaštitne podrške sa strane policije odnosno nadležnih institucijov Rep. Austrije?

JB: Ja nisam bio svenek ovde u uredu (nap.: u HAK-u odn. u Hrvatskom centru), ali toga sigurno nije bilo čuda, zvana nekih pismov i telefonatov, moguće da su bili znamda koč pogledati. Ali na to se isto već ne morem spomenuti. To znači za sigurnost smo bili sami odgovorni.

NG: Ste aktivno pitali za to, ste se potužili zbog toga ili je bilo jasno, da neće biti već podrške?

JB: To je bilo jasno na jednu stranu kad je to jako široko prošlo. To znači ti nisi znao ki, koliko grupacijov bi bilo, ali toliko mogućih potencijalnih atentatov bi moglo biti, da je to bilo jako teško za svladati. Kad još nije bilo jasno u ki smjer to sve ide. I u Nimšku su naprimjer prošle bombe. To znači da i sami nisu znali kako ćedu s tim zahadjati kad ovo je bilo ča čisto novoga, i za Austriju. Svi su bili presenećeni. I jako dugo je duralo dokle su ga ulovili, a to slučajno.

Mislim da je bio neki strah ovde, da se pazi i kad si bio doma i u seli su ljudi rekli, „ča će biti s nami“ kad je onda i bila na Stinjaki bomba, sad su i u Gradišće došli, i onda bomba na Rome u Bortu. Mi smo svenek mislili, mi smo kot na otoku kad se nam ništ ne more stati, i gradišćanski Hrvati, iako su nevidljivi, najednoč su bili vidljivi.

NG: Tužan i tragičan vrhunac terorističkih napadov je bila bomba u Borti, kade je prva reakcija nekih medijev i desničarskih političkih krugov da je to bio rezultat neke svadje unutar romskoga naselja u Borti. Kako si ti to onda doživio, naime napad i reakcije na to?

JB: To je bila jedna vist ka je bila jako veliki šok za sve. I onda su mediji jako različno o tom pisali, dali su svoj input i mora se reći – ja znam i od Romov samov – prvo ča je policija djelala je, da pogledaju u stane kod Romov je li ćedu ča najti ča se stalo. Oni su isto išli u ta smjer da je kakova medjusobna svadja, kao prva ideja. To je bio prvi šok za Rome same, kad su vidili da umjesto da se njim pomaže su gledali, kade ćedu najti krivca. To je mislim svenek ostalo u glavi kod njih. Oni imaju čemerno iskustvo s administracijom, s policijom. A to se onda još dodatno potvrdilo ponašanjem tih institucijov, i pokazalo se da se zapravo uopće ništ nije preminjilo.

Kada je onda bio pokop – ja sam bio onda mladi student – to sve nije bilo tako prihvatljivo, ča se ovde dogadja. A politika i tako dalje, sve se dalo onde na pokopu pokazati. Različne institucije su se onda aktivirale, med ostalim i Centar austrijskih narodnosti, i organiziran je bio skupni sastanak, da se manjine sastanu u Borti, pa su i ljeta dugo i kašnje još napravili memorandume, kot ta Oberwarter Deklaration, Oberwarter Memorandum. (nap.: Zastupniki CAN-a su uz drugo potribovali, da u austrijski škola posreduju već o povijesti i kulturi narodnih grup a da tim smanjuju predrasude kod školar:ic i stanovništva uopće.) Ali da, ča se na početku čulo na radiji ili na televiziji, nije bilo jasno ča se stalo.

NG: Tako tužno i tragično kako je sve bilo, ali u pogledu najzad, bi ti rekao da se iz te tragike ipak onda nadalje ča dobroga stalo za Rome i za narodne grupe, i u pogledu na vidljivost. Naravno, u strašnom kontekstu, ali je to nadalje doprineslo neki preokret?

JB: Ja mislim da je sigurno u prvo vrime doprineslo neki preokret i mišljenje, kako se s Romi u Borti zahadja, da su vidili da su na periferiji, i kako živu itd. To je pokazalo socijalni standard koga su onda imali da im se premalo pomoglo, to se preminjilo. Za Rome kao takove se sigurno čuda preminilo, najednoč su bili vidljivi i počelo se čuda već djelati.

Za manjine je isto doprimilo u tom smjeru da su vidili ča imamo skupno, kako ćemo skupa djelati. Kot sam rekao, u Borti su se sastali, kad su vidili, mi smo takorekuć “skupa u istoj vrići”. To je sigurno doprineslo k tomu, da su se ljudi već i bolje upoznali kad su i već suradjivali.

I ča se tiče fokusa, onda ljeta 1995., 2000., Europska unija itd. je sigurno bio jedan pozitivni trend ki se mogao viditi u manjinskoj politiki. To je išlo sve dalje i nešto se moglo dostignuti kad se ča djelalo. Mislim da je bilo pozitivnih signalov, a to se onda 2011., 2012. ljeta sve prekinulo. To ja vidim, ako se je ča djelalo, se je i ča minjalo, i za samosvist je onda isto ča doprimilo, ali to bi se moralo još jače istraživati.

Ta strah da će nam se ča stati je bio neko vrime znamda ovde, ali mislim to se je barem kod velikih dijelov Hrvatov onda vrijeda izgubilo. To ja sada vidim iz mojega gledišća.

NG: Nedavno su objavili da narodne grupe izumiraju, znači drastično izraženo bi se i moglo reći, gdo se uopće još za nas zanima?

JB: Mi smo bili svenek mala tema za Republiku Austriju, i za javnost. To znači, izumiranje ima sigurno i čuda faktorov, jedan je sigurno ta – sad imamo isto 70 ljeta od Državnoga ugovora –, kako drugo triba naša država, dokle reagira i dokle uopće ča dostaneš? 1955. ljeta se potpisao ugovor a tablice su došle 2000. ljeta. I sve drugo ča imamo, to sve triba odrjedjeno vrime, to znači jednu, dvi generacije je to duralo. Ako bi Republika Austrija i u drugi društveni posli ovako polako reagirala, ne bi vjerojatno već bilo naše države.

NG: Je li odnosno kako je ta serije bombov preminjila našu narodnu grupu? Je nastala neka složnost i solidarnost unutar manjine i prema drugim?

JB: Ja bi rekao da su te bombe barem tako djelovale je da je fokus bio na van. To znači da ako smo se drugdar jako s internimi stvari bavili, kako ćemo ovo pak to. Ali onda je fokus prošao čisto na van, kako nas Austrija vidi i kako nas javnost vidi i kako bi morali nastupati na van, da naše teme bolje komuniciramo. To je sigurno peljalo malo k tomu da smo skupa zrasli, ali barem ti kamenčići, ki su med nami ležali, da su se znamda malo maknuli. Bio sam onda u to vrime još študenat, nisam bio tako u gradišćanskoj politiki povežen, ali ča je bilo vidljivo je, da su već skupa nastupali svi i narodne grupe od Slovencev do Romov, Čehov itd., da se već skupa djelalo.

NG: Postoji danas neka svist o dogadjaji unutar naše narodne grupe, koliko je to dio naše skupne povijesti? Ili je jedino ča je aktivno prezentno atentat u Borti?

JB: Da, to u Borti i na Stinjaki, to će ostati u glava ljudi i zato je važno da se toga spominjemo, i 30 ljet je već neg jedna generacija. Znači mladji ljudi sigurno toga ne znaju, a i ne znam kako daleko o tom uopće čuju u školi. A to je pak pitanje, kako se to kani da to živo ostane bez da se preveć i traumatizirana, jer i Romi imaju to pitanje, kako pojti dalje, kako se baviti s tim. I ako si gledaš zemaljsku izložbu u Solunku, je bilo posebno mjesto za žrtve, ako si pogledaš ča je o narodni grupa, ta mala vitrinica ka je za Hrvate. Onde vidiš da se jače istakne nacionalistički ili fašistički atentat, neg narodne grupe kao takove. Svakako je važno, da se na ovo spomene, kot se veli „da se ne pozabi“. Jer ovakovih političkih napadov u Austriji nije bilo, i onda još na najslabljije u društvu. Da se ljudi zbudu i velu, čuj, svenek se mora paziti, povijest se ponavlja. Ili pazi, da se ne ponavlja.

O osobi: 
Joži Buranić, rodjen 1968. ljeta u Mjenovu, je od studentskoga časa angažiran u hrvatskoj zajednici, od 1993. do 1995. Bio je predsjednik HAK-a, od 1994. do 1998. I kurator Hrvatskoga centra; od 2009. ljeta je bio potpredsjednik HKD-a, od 2024. Je predsjednik istoga društva. Od 2012. ljeta je član Savjeta za hrvatsku narodnu grupu pri BKA, čiji predsjednik je isto od 2025 ljeta. Uz to je govorač koordinacijskoga odbora gradišćanskih Hrvatov i je u savjetu publike ORF-a. Od 2024. ljeta je i generalni tajnik CAN-a (Centar austrijskih narodnih grup).

Čiji je črni ruksak?

Novi Glas: Pišemo 1993. ljeto, ko je počelo s takozvanim Lichtermeer-om na Heldenplatzu kao reakcija na Ausländervolksbegehren FPÖ-a. Hrvatski centar je bio u procesu utemeljenja i pregradnje i u tom ljetu se otvorila dičja grupa Viverica. I onda koncem 93. ljeta je počeo teror s bombami u pismu. Kako se spominješ na to cijelo ljeto, odnosno na te dva ekstreme i u kontekstu s tim kako je ov stan, ovo društvo Hrvatski centar bilo u promjeni?

Gabriela Novak-Karall: Meni aktivno nije svisno da je to bilo isto ljeto kada smo ovde pregradjivali, ja to aktivno gor nebi povezala, ako idemo sada po čisti broji ljeta. Zato mi je teško to sada gledati povezujući, jer su to u mojem spominku dvi kompletno različne stvari. Ja samo znam da je to kada je pukla prva bomba, da je to bilo ča, ča si nikada nisam mogla predstaviti da će se dogoditi kod nas. Po sebi je to bilo strašno, a onda još dodatno da su to bili ljudi, ke smo osobno poznali. Ja mislim to je još jednoč dodatna dimenzija.

Svaka strašna vist je strašna, ali ako koga još poznaš, onda ti to još bliže. Kad je došlo do ljudi ki su iz manjinskih zajednic, onda je bilo jasno da su svi ugroženi i da bi to moglo dojti i do nas. Ja znam da smo imale strah otvarati poštu, da smo sve pogledali, na to se znam spomenuti. Onda mi je Gerlinda (nap.: Stern-Pauer) poklonila otvarač za pisma, da poštu ne otpiram rukom. Ne da bi to činilo razliku ako otpiram s tim… Jednoč kad je ovde u hodniku bio jedan črni ruksak, za koga nisam znala čiji je, to je bila zaistinu panika. Onda nismo znali, ča ćemo, ćemo policiju zvati ili ne, dokle se pak ispostavilo da je to bio ruksak Marka Sučića. Naime, bio je utorak, i jutro kad je doprimio dite u čuvarnicu, si je veljek ostavio ruksak za koloslavujsku probu navečer. Ali dokle smo to izvidili nije bilo ugodno. Neki podsvisni strah je bio svenek ovde, a onda kad je bilo ča neobično, onda te trgne nekakva panika.

NG: Je bilo kakova podrška sa strane javnih institucijov ili policije ili ste morali pitati za to?

GNK: Ja mislim da smo pitali, koliko se znam spomenuti nam se nigdor aktivno ni javio, nego da smo pitali, kako je to ili ćedu se ovakve ustanove kakova smo mi kako gledati ili čuvati, jer imamo vani table na zgradi, znači, zna se da da smo ovde. Već ne znam je li smo dostali odgovor, na svaki način nije bilo velike pažnje ili interesa s te strani.

NG: Tužan i tragičan vrhunac je bila bomba u Borti. Je to bio onda nekakva promjena paradigme?

GNK: Da. Barem za mene osobno i mislim – tako mi se čini – naokolo da je to bilo takorekuć još tri kate više i jako strašno. Ja znam kako su se onda dogovarali za kakove izjave i pojti na te komemoracije. To je bila zaistinu aktivna podrška i nekako svisna i vidljiva solidarnost s timi ljudi ke je to pogodilo. Sa strane hrvatskih društav, ovde u Beču predsvim HAK i svi ki su onda bili ovde aktivni. To je zaista bila aktivna podrška u smislu javnih izjavov i nazočnosti na oficijelni priredba i akcija solidarnosti.

kaži cijeli intervju

NG: Kako se spominješ na javne reakcije sa strane nekih političarov, medijov i policije?

GNK: To su svi opazili da je bila prva reakcija ovi su se med sobom, svadjali su se i su se jedan drugoga umorili. To je bilo prvo. Nek onda kad se ispostavilo, ča je zaistinu bilo, mislim da su ti prvi glasi vrijeda zamuknuli. Ali ta prva reakcija od nekih je bila jako grauzasta.

NG: Kako bi ti rekla je serija bombov preminjila našu narodnu grupu ili javno polje društav unutar narodne grupe?

GNK: Ja mislim neki krugi, odnosno neka društva već, neka manja, su se svisno izrazila i u smislu solidarnosti, ne samo prema Romom, ke je najveć pogodilo, nego i ča se tiče uopće pitanja strancev, ali ne kod svih. Meni se čini da je ipak nekako to razmišljanje ili mišljenje, mi smo takorekuć domaći i autohtoni, i mi nismo drugačiji, mi od toga tako nismo pogodjeni, da je takovih krugov, barem kod Hrvatov. I mislim da su – kot svenek – i tote u prvom redu Hakovci, mladi, Slovenci i tako, su i ovde bili ti ki su se javno izjasnili, da se to tiče svih nas pak da tote nije razlike, i ki su i nekako stali na čelu i javnih akcijov i podrške i različnih ukazov solidarnosti.

NG: Misliš postoji danas unutar naše narodne grupe neka svist, neko kolektivno pamćenje? Ima ta serija napadov mjesto i igra ulogu u našem kolektivnom pamćenju kao narodna grupa, naime i u tom da je to imalo i s nami veze, direktno ili indirektno? Je to dio naše skupne povijesti ili se to nekako pozabilo?

GNK: Nisam sigurna, ja mislim ne kod svih. Ne znam koliko je to zbog toga da je bila i bomba na Stinjaki ili da su bili ipak neki iz hrvatskih krugov direktno adresirani, morebit zbog toga. Na drugu stran naprimjer na Stinjaki nije vidljivo da se onde ča stalo, naprimjer kakova spomen-tabla. Pitanje je, zač ne? Ili zbog toga da to ne bi izazvalo kakove negativne reakcije ili kad to kanu brisati iz spominka da se to stalo. U mediji se to redovito spominje, ako je kakova obljetnica, kot je sada. Teško za reći, je li je to dio kolektivnoga spominka. Ja mislim u krugu ljudi ki su sami angažirani već neg u takozvanom narodu, ta utisak imam barem.

NG: Misliš bi bilo važno da se to reflektira i pozicionira kao dio naše povijesti i u pogledu na to kad si rekla, većina ljudi su mislili, mi smo nako „domaći“. Mislim da je ovo primjer kako friško to more biti da si u poziciji drugoga, ki je onda cilj kakovih napadov.

GNK: Da, na svaki način!

Pitanje je koliko je to uopće i dio nekako austrijskoga spominka, koliko je to dio svih nas, svejedno je li ili smo doseljeniki, pripadniki manjine ili takozvani većinski narod. Kad zapravo je sve pogodilo, a ako si pogledamo kamo se naše društvo razvija, ne u smislu naših društav, nego općenito društvo, ja mislim da bi se tribalo čuda već baviti takovimi stvari.

A ja si nisam sigurna koliko dica, mladina pred svim, koliko od toga nekako opazu, odnosno koliko im se posreduje u okviru obrazovanja, škole i tako dalje. Meni se čini da imaju takove ustanove kao Haus der Geschichte jako važnu ulogu u tom da takorekuć popravu nedostatke u tom u pogledu obrazovanja i podučavanja ili da bi se to povezalo, pred svim je to drugi način posredovanja povijesti ili nekih dogadjajev, nego se to obično čini u školi. Ili na primjer Demokratiewerkstatt u Parlamentu, jednostavno ide za drugačiji način posredovanja, da to staviš u kontekst, da pokažeš poveznice, uzroke ki peljaju do ovoga ili onoga itd. Ide za to da mladi sami dojdu do spoznaje a ne da ti gdo ča povida i referira u frontalnom predavanju, kako je to obično u školi, nego zaistinu kroz kakove aktivnosti, interakcijom i kroz drugi način posredovanja „znanja“.

NG: Neki velu da je politička i društvena klima dandanas slična, ako ne i gorja, neg onda početkom 90ih. Po tom ča si rekla do sada, bi zaključila da si ti sličnoga mišljenja?

GNK: Apsolutno. Ja mislim da je puno gorje, a onda nam se činilo strašno. I ja si, iskreno rečeno, nisam mogla predstaviti da će koč biti ovako. Pred svim i ča je sve moguće danas, kako se političari izražavaju, ča govoru, kako govoru, da će to koč biti moguće u javnosti, tako mrazan, agresivan, napadljiv jezik, zaistinu strašno mrazno. A onda kad je to počelo, su se svi čudili, ali prema tomu kako je sada bilo je to zapravo jako blago. Ča je nastalo prihvatljivo, ča se tolerira, to je zaista strašno. Znači ako imaš ljude u javnosti, u prvom redu političari, ki tako govoru, onda to ide i med ljude. Znači ča je sve „dozvoljeno“ koga umražavati ili verbalno napasti, mislim da je to puno gorje nego onda.

NG: Misliš imamo mi kao narodna grupa posebnu odgovornost, ča k tomu doprinesti da znamda dojde kakov preokret?

GNK: Mislim da to imamo pred svim kao ljudi, znači da tu odgovornost imamo svi. Naravno se od pripadnikov manjin svenek očekuje da su još jače senzibilni za odredjene stvari. Ali na drugu stran opet, zač? Znači ionako imaš teže u neki stvari, a onda ti se još nalaže da se moraš ekstra skrbiti za takove društvene fenomene – isto kako se nekako očekuje od svakoga pripadnika manjine da se mora angažirati. Mislim da je to skoro preveć, mislim da tu odgovornost imamo svi kao ljudi. A pred svim kao ljudi ki kanimo da dalje živimo u demokratskom otvorenom društvu, onda je to svejedno je li si pripadnik većine, manjine, doseljenik ili bilo ča. Ako to gledamo u smislu skupne Europe, onda bi to tribalo valjati za sve.

O osobi:   
Gabriela Novak-Karall, rodjena 1955. ljeta u Beču, jur od mladih ljet angažirana u HGKD-u i u hrvatskoj narodnoj grupi, od 1989. zaposlena kao sekretarica HGKD-a, od 1994. sekretarica Hrvatskoga centra i od 2006. glavna tajnica i poslovoditeljica. Uz to od 1971. Ljeta članica folklornoga ansambla Kolo Slavuj, od 1996. Predsjednica; predstavnica narodne grupe u FUEN-u (Federativna unija europskih nacionalnih manjin), članica Savjeta za hrvatsku narodnu grupu pri BKA i članica Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske, i bila u odboru Initiative Minderheiten.

Intervju: Lidija Novak
Ilustracija: Susanne Stampf
Slike: Lidija Novak, Petar Tyran