Kad je Richard Linklaterov film Before Sunrise 1995. došao u kina, činio se na prvi pogled kao tihi, romantični film, svakako drugačiji od klasičnih ljubavnih filmov Hollywooda: dvoje mladih ljudi (Ethan Hawke i Julie Delpy) ki se slučajno upoznaju u vlaku i jednu noć skupa šetaju kroz Beč, razgovaraju, filozofiraju, i se znamda zaljubu.
Trideset ljet kašnje film ne valja samo kao moderni klasik nezavisnoga kina, nego i za filmski pandan jednomu od najvažnijih književnih djel 20. stoljeća: Ulyssesu Jamesa Joycea.
Kad sam prvi put vidila film bila sam blizu starosti protagonistov filma, Ulysses Jamesa Joycea sam imala doma stati, ali već od 10 stranic onda još nisam bila pročitala. Povodom tridesete obljetnice filma bila sam ga opet pogledati u kinu, i prvi put sam svisno upamet zela najjasnije zajedničtvo filma i knjige: oba dva se odigravaju na isti datum: 16. juna. Poznavajući oeuvre redatelja Richarda Linklatera, to ne more biti slučajno, i po malo dužem razmišljanju i rešerša ispostavila se poveznica sve jasnija.
Obadva djela – i film i roman – su u svojoj srži radikalni eksperimenti vrimena. Before Sunrise se dogadja unutar otprilike 14 uri – od dolaska Jesseja i Céline u Beč do izlaska sunca. Ulysses opisuje jedan jedini dan – 16. junija 1904. – u žitku Leopolda Blooma u Dublinu.
Sličnosti idu ali još diblje od samoga datuma. Kako Joyce, tako i Linklater nije prvenstveno zainteresiran na vanjski dogodjaji, nego na nutarnjem svitu svojih likov. Dijalog je glavno dramaturško sredstvo – u obadva slučaji tok misli, razmišljanja, svakidanji detalji i diboka pitanja. Jesse i Céline govoru o smrti, seksu, Bogu, muziki, obitelji i starosti. Njevi razgovori se činu spontano, nefiltrirano, stvarno – skoro kao filmski „tok svisti“ (stream of consciousness), Joyceova poznata tehnika pripovidanja. Da se glavni lik Jesse zapravo zove James, kao Joyce, sigurno isto nije slučajno. James Joyce je izibrao 16. juna za datum svojega romana, jer je na tom danu upoznao njegovu ženu. Dobar datum za ljubavne povidajke, i fiktivne i realne. Naletila sam na još jednu ne slučajnu “slučajnost” – tako je James Joyce u času studija prevodio igrokaz Gerharda Hauptmanna imenom “Vor Sonnenaufgang”.
Beč u filmu Before Sunrise postaje živa pozornica ovoga dijaloga, kako je Dublin u Ulyssesu. Obadva gradi nisu samo kulisa, nego skoro dodatni lik – mjesta, ka nosu spominke, ka koncentriraju slučajnosti i na ki se utiskuje vrime. Da mjesta kim oni dva šetaju i ke pohadjaju širom Beča, nikako nisu realistična u tom kratkom vrimenu i u tom redosljedu, je zapravo sekundarno, skoro pa opsoletno.
Trideset ljet kašnje Before Sunrise ne djeluje zastarano, nego zrelo. Teme filma – iskanje za smislom, krhkost ljudskih vezov, čar jednoga trenutka – su bezvrimenske. I dvadeset ljet kašnje od prvoga gledanja filma me dodatno uhvatila neka nostalgija za tim časom znamda malo naivnoga idealizma – ki je i zdrav u toj dobi žitka – i za nekimi mjesti u mojem gradu, na ke se spominjam kako su nekad bila i kako su sad nekako očuvane slike u ovom filmu, i naravno nostalgija za restoranom u vagonu, kako ih dandanas već uopće nije. Od prvoga gledanja vidila sam Before Sunrise vjerojatno deset puti, i na malom ekranu i na velikom platnu. Od Ulyssesa sam u medjuvrimenu pročitala barem trideset stranic, i skoro svako ljeto na bloomsday mi je nakana, da opet dospenem malo dalje. Znamda bi to bila koč dobra lektira u vlaku…
