Na protuliće je svako ljeto Europa u Linzu. Barem u filmskom pogledu odnosno smislu. Dvadesetdrugo izdanje filmskoga festivala Crossing Europe je i ljetos pružilo nekoliko filmom iz jugo-istočne Europe, iz Balkana odnosno iz bivše države pozornicu. Ili platno. Jedan highlight bio je svakako film Žečji nasip redateljice Čejen Černić Čanak, ki je bio dio programske ljestvice YAAAS! s filmi, ki se s jedne strane bavu temami ki se tiču mladine i mladjih odraslih a s druge strane uključuju mlade ljude i pruži prostor za izmjenu i diskurs.
Žečji nasip je drugi dugometražni film redateljice Černić Čanak. Film kaže epizodu iz žitka Marka (Lav Novosel), ki živi sa svojimi roditelji i mladjim bratom Fićom, komu je jako blizu, u nekom malom hrvatskom selu. Površno njegov žitak izgleda vrlo običan, po završetku škole planira slijediti tatine korake i biti automehaničar, ima družicu i trenira za veliki sportski dogodjaj – naticanje u obaranju ruk (Armdrücken). [Nap.: To kao ozbiljan sport nije izmišljotina za neku metaforu u filmu, nego to je zaista jako proširen medjunarodni sport.] Ali dva dogadjaji izbacuju njegov naizgled stabilan život iz ravnoteže: selo čeka poplavu, a njegova prva tajna ljubav, Slaven (Andrija Žunac), se vrne u selo da bi pokopao svojega oca. I čim već se voda približava, tim su i Markove emocionalne turbulencije jače. Dokle ljudi u selu izgradjuju zečje nasipe [nap.: To je pojam za pregrade ke se izgradu za obranu od poplave, i ke su tako visoke da bi zec još mogao skočiti prik njih.] da bi čuvali svoje stane od poplave, Marko pokušava graditi svoj vlastiti zid oko sebe da bi istovrimeno čuvao i sebe od svojih emocijov ali i svoje emocije od onih ki je ne razumu ili ne podržavaju. Ali slično kao voda, i emocije najdu svenek svoj put.
Zečji nasip svoje protagoniste kaže vrlo blizu, vidi se da je uglavnom snimljeno ručnom kamerom i tim efektom publika i ćuti nemir protagonistov, pred svim glavnoga lika Marka. Pri predstavi u City Kinu u centru Linza je Čejen Černić Čanak na početku filma i opozorila na estetiku kamere u filmu, jer to za prve rede more biti i malo uznemirajuće. Na to su oni iz prvoga reda još našli mjesta dalje odzad u dvorani, a onim u drugom redu je redateljica mogla željiti samo sve najbolje, jer zbog manjkanja mjest u sali im nije mogla ponuditi druga mjesta. (Autorica ovoga članka je sidila u drugom redu, ali ne bojte se: sve je dobro prošlo.) Jedin:a gledatelj:ica u dvorani, ka je imala još bližji pogled u Markovo lice je bila muha, ka je leteći pred projektorom sama sebi dala malu ulogu pri ovoj predstavi. Znamda gluši čudno, ali nekako muha nije bludila. U svakidanjem žitku je rijetko koč ča dohadja tako blizu k licu kao muha.
Od ovoga nešikanoga pokusa metafore najzad k stvarnomu filmu: reakcija redateljice pri razgovoru po filmu je kazala nje diboku emocionalnu vezu s filmom, koga prvo uopće nije kanila preuzeti, ali čim je vidila scenarij (autor: Tomislav Zajec) je znala da to mora snimiti. Put do realizacije filma bio je pun izazovov – najveći je bio najti financiranje. Stoprv po nekoliko ljeti su našli prikladne koproducent:ice u Litvi i Sloveniji. Na filmu je djelala ukupno šest ljet.
Je ovo još potribno?
Premda si neki mislu, je li je potribna ta tematika u filmu, je li je zaista potribno kazati ljubavne priče i odnose ki ne odgovaraju hetero-normativnom svitonazoru, je odgovor jasan, jur samo ako se gleda na filmsku povijest. Grana queer filma u hrvatskoj kinematografiji je vrlo skromna, i zapravo je zadnji film, ki spadja u tu kategoriju, film Dalibora Matanića „Fine mrtve djevojke“ iz 2002. ljeta, ki – kako veli naslov filma – ne završava srićno. Je li film „Ustav Republike Hrvatske“ iz 2016. ljeta spadja isto u tu kategoriju, o tom bi se moglo diskutirati. Iako bi bilo tako – dva filmi u 23 ljeti, to bome nije čuda. I Zečji nasip kaže da tema filma – queer ljubav u ruralnom prostoru – još i danas izaziva otpore u Hrvatskoj. U selu, u kom su snimali film, tema naime nije bila unaprijed komunicirana, jer su znali da bi to moglo izazvati probleme. I kad su stanovniki doznali o čemu je film, bili su srditi.
Film tematizira i druge marginalizirane grupe – npr. brata Fiću s Downovim sindromom – ali samo gay par (Marko i Slaven) doživljava pravu diskriminaciju. To pokazuje da društvo još ne razumi da je homoseksualnost isto tako ča s čim se osoba narodi i ča nije stvar odgoja, „čemernoga“ uticaja ili svisna odluka.
I casting za glavne uloge je bio izazovan: neki su odustali zbog straha ili pritiska iz obitelji, da bi igrali takovu ulogu. Ali svom srićom, kako je povidala Čejen Černić Čanak, je slučajno u kazališću otkrila savršenoga glumca za ulogu Marka.
Da je film kao Zečji nasip potriban – uz to da je odličan u dramaturškom i sinematografskom pogledu – kažu i reakcije, ke je Čanak čula. Tako je jedan dečko po gledanju filma rekao: „Ja sam Marko.“ I sigurno nije jedini, ki si je to mislio pri gledanju filma. To kaže, da film more ganuti, ča preminjiti i dati snagu. Jezik i moć filma su univerzalni.
Za razliku od drugih slučajev, kad po festivalu već nije mogućnosti gledati dobre filme, imam sada i dobre visti: Zečji nasip ima austrijskoga distributora i će biti vjerojatno u septembru objavljen u kinu. Uz druge nagrade pri medjunarodni filmski festivali je Zečji nasip i odlikovan pri Crossing Europe, i to s Special Mention YAAS! Competition, dakle posebnim priznanjem mlade ljestvice festivala. S ovom filmskom preporukom za jesen željim: Happy pride month!
