Zum 70. Geburtstag des Staatsvertrags
Es gibt um den österreichischen Staatsvertrag zwei Geschichten, die erzählt werden. Jene des offiziellen Österreichs, wo es um das Preisen der Neutralität geht, die aber nicht einmal im Staatsvertrag drin steht – und jene zweite Geschichte, die die österreichischen Volksgruppen erzählen.
Sie wird nicht so groß ausgeleuchtet. Ist kein Teil der offiziellen Staatsakte. Also was haben die Volksgruppen in diesem Jahr zum 70. Jahrestag der Unterzeichnung des Staatsvertrags gemacht? Etwas, das es so 14 Jahre nicht gegeben hat. Eine Demonstration organisiert, die durch Wien zieht. Vom Bundeskanzleramt startend, am Ring vorbei am Parlament vorbei – mündend in den Schillerpark, wo ein von Reden begleitetes Konzert stattfand.
Moram priznati, ovakov dan mi je falio.
2011. Ljeta – kratko pred mojom usmonemom maturom je bila u Beču zadnja demonstracija za prava narodnih grupov. Tada je išlo protiv predložene novele zakona o narodni grupa. Ov put pri demonstraciji za 70. Obljetnicu potpisanja Državnoga ugovora nisu aktivisti pri demonstraciji bili samo kritični, nego i diakritični.
Skandiralo se je: Viverica – naša pravica. Ča apsurdno gluši, ali to su hrvatska dičja grupa i dvojezična čuvarnica u Beču. Želja je jasna: Roditelji i njeva dica kanu, da moru divičice i dičaki po čuvarnici pojt dalje u školu u Beču, ka isto nudja hrvatski jezik. Kot je to moguće u Gradišću. U Beču toga nije. Sličnu želju imaju i Slovenci u Beču, kade država ne nudja riješenje za slovenski odgoj.
Ich habe aus einem Dad-Joke ein Schild gemacht. Tu mehrsprachix austria! — Meine Kollegin Lydia hat sich ein T-Shirt mit Ortstafel gebastelt, es war aber kein Ortsname drauf, sonder ihr Vorname in zwei Ausführungen stahd drauf. Lydia mit Y und Lidija mit -ija am Schluss. Und von der Rückseite war das Lydia, Lidija durchgestrichen. Herrlich! Oder: Abrakadabra – većjezična tabla! Vom Ring ging es weiter zu den Konzerten am Schillerplatz: Basbaritenori singen, U-Bahnpudding organisieren einen Moshpit, Bruji spielen Nema problema; und die Minderheiten singen, dass nur auf ersten Blick sve OK ist.
I još jedno se je ispostavilo. Gvišno hrvatskim aktivisti:cam već nego slovenskim, ki su naučni imati brojne partnere za priredbe. Intersekcionalan pristup je bitan! Ne ide samo za borbu autohtonih manjin za svoja prava u Članu 7. Čim već stupimo u savez s ljudi s pačenjem, čim već stupimo u borbu protiv antisemitizma sa židovski študenti, ali se i solidariziramo s pravom na život Palestinencev, s queer i trans-communityjom, tim već ćemo spraviti državu k tomu, se ozbiljno baviti s našom problematikom. Jer sami smo manjina. Ali skupa s drugimi, je naša rič znatno težja.
Član 7. Kada? – Sada.
