Cijeli svit svečuje 8. aprila dan Romov. Cijeli? Ne! Na jednom mjestu usrid velegrada Beča, u kom djeluju oni, ki su odibrani od dijela naroda, se ljetos svečevalo ča drugoga. Je li je rič „svečevati“ adekvatna na ovom mjestu i u ovom kontekstu, je pravoda za diskutirati.
Dakle, dan proslave romske kulture i naroda se u austrijskom parlamentu pretvorio u neku čudnu vrstu spomen priredbe atentata na romsko naselje u Borti pred tridesetimi ljeti. Zač je promjena datumov spominka – naime 5. februara i 8. aprila – čudna i problematična, to je romska studentska organizacija HÖR jako dobro sažela i izrazila u svojem otvorenom pismu. K tomu ne triba čuda dodati. Da je domaćin ove priredbe, Walter Rosenkranz od FPÖ-a, po sebi problematičan, to je posebna diskusija. Diskusija je u stvari o tom, kako zahadjati s ovakovimi prilikami, u ki on nastupa u svojoj funkciji kao predsjednik Nacionalnoga vijeća. Židovske organizacije (pred svim mladi) imaju jasan stav k tomu („Kein Gedenken mit Walter Rosenkranz“), u romskoj zajednici se barem HÖR sada isto tako pozicionirao. Ostale narodne grupe odnosno zastupniki narodnih grup ili još išću način ili se uopće još nisu bavili tim pitanjem – barem ne u javnom prostoru.
Najzad k priredbi u parlamentu: ljudi je bilo, mladih kumaj, i priredba je počela s romskom himnom „Gelem gelem“ na ku su sljedili pozdrav i uvodni riči Waltera Rosenkranza. Ta govor je bio malo iz kategorije „Welcome to the twilight zone“: da ne znam gdo je on i ku političku stranku i ki svitonazor on zastupa, rekla bi, „Bravo! Odličan govor, sve potpisujem ča veli.“ [vidi ovde] Ali znajući koga zastupa, nimam povjerenja u to i mislim si: našao si je dobroga ghostwritera.
Historična trauma
To ali daleko nije bio najčudniji trenutak toga otpodneva. Po poruki ministrice Claudije Plakolm – ka od prošloga tajedna konačno zna, da je nadležna za narodne grupe, i riči predsjednika romskoga savjeta Emmericha Gärtner-Horvatha (parafrazirano: „Ide samo, ako se djela skupa!“), je sljedio keynote Brigitte Lueger-Schuster, psiho-traumatologice na Bečkom sveučilišću: „Historična trauma, teror i psiha.“ Vrlo zanimljivo i svakako važna tema, ali pitam se, je to prava prilika i mjesto? Kade je proslava romske kulture? Se krećemo k tomu da se zajednica samo još definira putem traume?
Pitanje traume se onda dalje nosilo u diskusiju na podiju, na kom su sidili Brigitte Lueger-Schuster, Sarah Gärtner-Horvath, mlada (!!!) zastupnica zajednice, Paul Schliefsteiner, stručnjak o teroru, i Theo Kelz, policajac ki je pri detonacije bombe u Celovcu izgubio sve dvi ruke.
Pitanja osobne, obiteljske traume i traume jedne zajednice diskutirati u formatu podijske diskusije i u ovom plenumu mi se čini isto malo….čudno (to je očividno pojam ove priredbe), jer se tih tako važnih pitanj more samo jako površno dotaktnuti. Ponavljam se, važna tema i važna pitanja, ali ne ovako. To sve triba ozbiljne pažnje, i ne samo na jedan dan spominka.
Pisma u kontekstu
Takorekuć glavni lik te diskusije je bio Theo Kelz, ki je uglavnom povidao od svoje traume, od puta najzad u običan žitak, o podrški itd. To sve ali nije imalo veze s povodom te priredbe, jer niti nije pripadnik narodne grupe, niti nije bio u Borti. Jedino skupno je zločinitelj. Nikako ne kanim omalovažiti sve ča je on doživio i preživio, ali iz svega ča je rekao je bilo jasno, da je cijela tema za njega jako subjektivna i gleda sve iz jako osobnoga gledišća, ča je istotako razumljivo. Fali mu cijeli kontekst u vezi s narodnimi grupami i s romskom zajednicom, i tako i u plenumu nije bila jasna poveznica s problematikom oko atentata i kako se po tom zahadjalo sa žrtvami. To mu se ne more predbacivati, ali ponavljam se: ovo nije bilo pravo mjesto i prilika. Da je on nekoliko puti citirao svoju kćer, ka mu je u bolnici rekla nekoliko puti, „Aufgeben tut man nur einen Brief!“, bi se moglo interpretirati kao neki cinizam, jer je cijeli teror počeo s bombami u pisma. U ovom slučaju je to ali samo jako nešikan način izražavanja i potvrdjuje moju misao, da on ne vidi cijeli kontekst.
Čisti kraj priredbe je bio po sebi apsurdan: muzički sastav Balkan Combo je na koncu igrao i jačio još dvi jačke, a izbor i jedne i druge jačke je začudio. Prvo se čulo „Ciganka sam mala“. Ne znam ni kako to komentirati u ovom kontekstu, kad se u plenumu par minut prije spomenuo anti-ciganizam i rasizam. Znam, stara jačka itd. itd. Ali mora to biti? Je to zaista potribno? Mislim da ne. Na to je sljedila jačka „Bella ciao“. Je li je ta zapravo partizanska jačka bila jedini komentar i protest ove priredbe prema Walteru Rosenkranzu, u to dvojim. Ako je ipak bio, ne vjerujem da je to gdo skužio.
Vladajuća misao po piredbi je bila svakako, „Ča je ovo bilo??“. Koliko je bilo kalkulirano, dan Romov „svečevati“ na ov način, koliko je to neka strategija, to pitanje ostaje za sada otvoreno. Svakako je jasno da triba već temeljitoga djela, nije dost posvetiti jedan dan odredjenoj zajednici ili manjini, ali sve triba imati svoje mjesto i se ne smi pomišati – i svečevanje i spominki i predjelanje traumov. Samo, nijedna zajednica, nijedan narod se ne smi reducirati na traume.
Važno je spominjanje na teror i na atentat, uopće u današnjem svitu i u današnjoj političkoj i društvenoj klimi. Ovo se ne smi pozabiti. Zato bi bilo i izuzetno važno uključiti čim već mlade generacije i je povezati sa svidoki vrimena. Jer čim duglje se čeka, bit će onda znamda pre kasno. Smimo biti znatiželjni na iduće ljeto. Ovo je bilo na svaki način: čudno i nešikano.
