Valentina Himmelbauer, u naši krugi jur nekim poznata kao glumica, je režirala igrokaz „Aufdecken / Otkriti – ostavnina Kurta Kucha“ zajedno s Petrom Wagnerom. 28-ljetna umjetnica, rodom iz Pinkovca, je Novom glasu dala uvid u svoje djelovanje i povida u razgovoru o projektu, ali i o gradišćanskohrvatskoj kazališnoj sceni. A na pitanje kako bi u budućnosti mogli viditi već redateljic ima Himmelbauer odgovor.
NG: Kako je počeo projekt “Otkriti” i kako je došlo do režijske uloge?
Valentina Himmelbauer: Moja prva produkcija u OHO-u je bila o Hanni Sturm i Käthe Sasso, kade sam snimila video prinose i sam čitala na pozornici. Uzato sam bila asistentica režije pri produkciji “Karolijeva istraživanja / Karolys Forschungen”. Po ovoj zadaći me je Peter Wagner pitao je li bi si mogla predstaviti co-režirati s njim. Pokidob je 2024. bilo deset ljet, da je Kurt Kuch umro, je Peter Wagner htio inicirati projekt. On mi je rekao da će Clemens Berger napisati kusić o Kurtu Kuchu, ki će biti koncipiran kao monolog i da će Katharina Susewind imati glavnu, zapravo jedinu ulogu. Pokidob mi je OHO jur bio poznat od školskoga vrimena i sam smila upoznati Katharinu u produkciji “Karolijeva istraživanja” sam s veseljem privoljila projektu. Iako u igrokazu čujemo telefonat s Kurtom Kuchom je produkcija monolog.
NG: Kako su bile priprave i probe? Kako bi opisala suradnju?
Od početka nam je bilo važno da je igrokaz o Kurtu Kuchu i o njegovom djelovanju kot istraživački novinar; ali da mora biti uloga Hanne Winter, njegove bivše asistentice, u fokusu. Tako da je povijest Kurta Kucha takorekuć ‘okvirna’ radnja igrokaza. Nam trim (Petru, Katharini i meni) je bilo svisno da ovde imamo veliku odgovornost, jer se radi o osobi ka je pred kratkim živila. Još je čuda ljudi, posebno u južnom Gradišću, ki su povezani s njim ili s njegovim djelovanjem ili imaju osobne ili obiteljske veze k njemu. Mi smo svi ćutili tu odgovornost kad smo povidali ovu priču. Od samoga početka je bilo skoro tako da smo mi tri peljali režiju, jer je Katharina Susewind čuda prinesla procesu, što se je i jako dobro nadopunjavalo.
NG: Kakove su bile reakcije na produkciju u koj je priča o realnoj osobi?
Reakcije su uglavnom bile pozitivne, uključujući i ljude ki su mu bili blizu. Isto tako su nam rekli, da je kusić i kako je u njemu opisan njegov rad i što se njega osobno naliže vrlo blizu onomu, kako je on bio i kako je djelao i da je predstava diboko ganula ljude, ki su mu bili blizu, a to još deset ljet po njegovoj smrti. Clemens Berger i Peter Wagner su poznali Kurta Kucha, tako da i onde još postoji veza.
NG: U prošlosti si čuda stala na pozornici kot glumica. Sada si jur mogla skupljati iskustva kot režiserka. Kako vidiš ti razliku medju ulogami režiserke i glumice? Kako je biti na pozornici ali i za pozornicom?
Uloga glumice uvijek odvisi od režije, ali uglavnom ostvariš misli režije. Kao glumica realiziraš ideje drugih, to je tako. Ali ako je to dobra suradnja unutar ansambla i režije, moreš čuda pridonesti kao glumica, pred svim ako se djela na kolaboracijski način. U ulogi režiserke se čuda neposrednije unesu ideje, jer si odgovorna za oblikovanje, za inscenaciju. Mora se pogledati u ki smir ide cijela stvar. To su otprilike razlike.Ali uglavnom, ako se odluči za suradnički način djelanja, moreš i kot glumica čuda poticati u scena.
NG: Ti si iz regije i poznaš Bortu. Kako je to bilo za tebe, umjetnički djelati u regiji u koj si odrasla?
Bilo je jako posebno. U zadnji ljeti sam skoro samo nastupala u Beču i u okolici. Za vrime probov je bilo zapravo vrlo čudno, u pozitivnom smislu, jer sam išla osam ljet u školu u Borti. Ja poznam grad iz ovoga školskoga/tinejdžerskoga konteksta. Malo je bilo čudno vratiti se kot glumica/redateljica, ali i jako lipo. Bilo je ipak kot dojti domom. Uzato je lipo pomoći popuniti ‘luknju/škulju’ s novo osnovanim Zemaljskim kazališćem. U zadnji ljeti sam upametzela da je škoda a i čudno da sličnoga u ovom obliku još nije bilo prije. Scena amaterskoga kazališća je bogata i na visokoj razini, ali zemaljska institucija za suvrimeni teatar do sada nije postojala. Morebit je do toga došlo, samo zato kad je postojala ta “luknja/škulja”, jer skoro svako veće selo ima kazališnu grupu. U svakom slučaju me veseli da sada i postoji jedna vrst zemaljskoga teatra.
NG: Je onde i mjesta za jezike manjin u Gradišću?
Apsolutno. U prošlosti je, na primjer, OHO isto čuda držao do toga i cijenio važnost pričanja i uključivanja povidajkov narodnih grup i manjin. Morebit su jeziki bili do sada još manje eksplicitno uključeni odnosno većjezičnost u teatri. Ali vjerujem da čuda toga još more i će i dojti, zato kad je to nešto što karakterizira Gradišće; što je na svaki način lipo i važno kada se to u programu Zemaljskoga kazališća zrcali.
NG: Suvrimeno kazališće po gradišćanskohrvatsku – je to uopće moguće?
Vjerujem da je moguće. Postavlja se pitanje publike. U seli se uglavnom igraju komedije ili bulevar. Onde se vidi da postoji publika ku zanima kazališće. Moralo bi se testirati je li postoji i publika za suvrimene ili dramske kusiće. Mislim da potencijal postoji, ali teško je najti odgovor na pitanje publike. Još i u veliki gradi kot u Beču je kadakoč teško privući publiku za suvrimeni teatar. To bi svakako bio zanimljiv eksperimenat!
NG: Pokidob si u tom pogledu aktivna i se zalažeš za ravnopravnost: Kako vidiš odnos med spoli u tvojem profesionalnom djelovanju? Se u toj vezi što preminja u sceni?
Zapravo bi mogla ure dugo o ovoj temi diskutirati. Čuda toga ide u dobri smir, bi rekla, i zato kad manjine i u umjetnosti sve već stupu u prvi planstupiti u prvi plan – in den Vordergrund treten; isto tako kad je rič o spolu, dalje o binarnom sistemu i da su ljudi s pačenjem uključeni i da je inkluzija sve veća tema. Scena nastaje sve šarolikija ali u isto vrime je još jako čuda za djelati i dostignuti. Još uvijek je tako da ženske uloge nisu ispisane toliko slojevito kot muške uloge. Pristup ovde mora biti da se osigura da žene režiraju i pišu vlašće drame ili djela, ali ne samo žene nego i marginalizirane grupe, da i bude veći diverzitet u inscenaciji teatra. Mislim da je bio ‘Me too’-pokret jako važan. Na svaki način je bilo krajno vrime za to. I sama sam imala iskustva s presizanjipresizanje – Übergriff. Zato mislim da je važno to učiniti problemom. Čuda toga ima veze s hijerarhijami, na primjer izmedju režije i glumcev. Ovde jednostavno postoji hijerarhija i te situacije su neotpornije na takova presizanja. I ovde se mora dodati da je u sceni već muških režiserov. Ja sam jur djelala s redateljicami ali na svaki način je već muži u toj ulogi.
NG: Što se mora djelati da bude već žen u ulogi redateljice?
S jedne strane, ohrabriti žene. Dugo sam bila fokusirana na glumu jer mi je bila režija tako daleko. A u isto vrime se to ne bi poufala, takorekuć nije bilo dosežljivo za mene. Pisanje i režija su se meni dogodili već kot slučaj. Zato sam jako zahvalna, ar ne znam je li bi ja sama došla na tu ideju. Ali postavlja se pitanje zašto žene imaju manje povjerenja u sebe. To je isto zbog povijesti: Žene su se uvijek vidile kot pasivni spol a muži su bili aktivni akteri, znači aktivan spol. To preminjati dura jako dugo. Što je bilo jur stoljeća dugo tako se ne more prik noći jednostavno preminiti. Ali čim već žen bude vidilo da je redateljic, da je autoric, tim već će to dojti. Ja bi si željila da bude sve već inkluzije i diverziteta pak već ravnopravnosti u umjetnosti. Željim si pažljiviji način djelanja, pristup s već poštovanjem – prez vikanja i grubnih instrukcijov. I već empatije bi bilo važno, iako se morebit misli da je to u toj struki po sebi razumljivo, zato kad se kao glumac moraš znati zaživiti u druge osobe i karaktere. To je za mene dosta interesantno, da čudakrat ta empatija fali.
NG: I još na koncu: Na ki projekti djelaš u trenutku?
Što mi u trenutku leži na srcu je čitanje “Frauenwelten (ženski sviti)”, ko organiziram oko Dana žen. Čitanje isto ima gradišćanskohrvatske veze. Kolegica glumica, Astrid Perz, i ja čitamo svoje tekste ali i tekste naših starihmajkov i prebabov. Med drugim ću i recitirati pjesmice moje babe. Moja teta će pratiti čitanje na klaviru i će svirati skladbe isključivo skladateljic. Mi smo kanile pokazati da nas kroz generacije dalje bavu slične teme. Igram i u Teatru Delphin, to je inkluzivno kazališće u Beču. Prošlo ljeto su počeli nuditi tečaj glume za ljude s pačenjem pod nazivom “Yes, we act”. Ovde skupa s kolegicom peljam režiju. A u junu igram u produkciji kazališća.Nadalje sam objavila kratki filmski projekt “Pitanje o prozoru / Die Frage nach dem Fenster” sa svojim umjetničkim kolektivom ‘Vulpecula Collective’. S ovim isključivo ženskim kolektivom planiramo započeti novi projekt još ovo ljeto.
TIP: Čitanje “Frauenwelten” će se održati u srijedu 12.3. u Hrvatskom centru u Beču.
