10. oktobar 1991. ljeta je bio dan premijerov: po prvi put su se prostorije Hrvatskoga akademskoga kluba koristile za izlaganje likovne umjetnosti i po prvi put je izlagao svoje slike umjetnik imenom Herman Hemetek. Izložba u HAK-u je tada značilo, u 4. katu Švindove ulice (Schwindgasse) i bez lifta. Bio je to uopće prvi umjetnički nastup Hermana Hemeteka u našoj zajednici, znači nekako je HAK pružio i ulazna vrata u društvo i zajednicu čiji član i prijatelj je bio Herman do svoje smrti u juliju ovoga ljeta.
Herman Hemetek je rodjen 1944. ljeta u Korenjaku. Završio je Nautičku akademiju, bio je mornar, a od 1974. ljeta živi u Beču. Kumaj ki zna da je imao uz slikarstvo i dnevno zaposljenje, naime djelao je za Ujedinjene narode, a aktivan je bio i u Ligi za ljudska prava, zalagao se i djelao je za nacionalne manjine u Austrije i posebno gradišćanske Hrvat:ice. Slikao je od ranih ljet. Po prvoj izložbi davnoga 1962. ljeta u Malom Lošinju je redovito izlagao od 1987. ljeta, a od 1991. u naši krugi.
Najveća suradnja Hermana Hemeteka i Hrvatskoga akademskoga kluba je sigurno projekt KAKO 99. Koliko je ta umjetnička rasprava naše povijesti i naše zajednice u našem kolektivom pamćenju? Usudim se reći, jako malo. Skoro pa pozabljeno.
Dakle, ča je bilo KAKO 99?
Povodom 50. obljetnice svojega postojanja je Hrvatski akademski klub pozvao četire umjetnike da se bavu temom „budućnost gradišćanskohrvatske kulture i identiteta pod uvijeti globalizacije“. Cilj projekta je bio, predložiti pute za „dinamični, kompleksni i sve manje homogeni identitet gradišćanskih Hrvatov“. Suradniki projekta su bili Erich Novoszel, Joseph Hartmann i Herman Hemetek. Svi umjetniki su ili sami pripadniki narodne grupe ili usko povezani sa zajednicom i tematikom. To je svakako valjalo za Hermana Hemeteka. Producent i koordinator projekta je bio hakovac Manfred Čenar.
Katalog izložbe i cijeloga projekta je bilo posebno izdanje Novoga glasa 1999. ljeta. U uvodu je pisao Manfred Čenar:
„Kod gradišćanskih Hrvatov – kao i kod drugih, sličnih tradicionalnih etničkih grup – prevlada u kulturnoj praksi folklorizam. Folklorizam je „najsterilnija forma umjetnosti, ko jedno društvo, jedna zajednica more ostvariti“ (Leon de Winter).
U ovom prinosu stoji pitanje kulturnoga identiteta gradišćanskih Hrvatov u prvom redu. U različni prinosi se pojedini renomirani umjetniki i stručnjaki bavu pitanjem: ča je naše? Gdo definira ča je naše?
Rezultat projekta <KAKO 99> je uz drugo na svaki način spoznaja, da je potribno da se gradišćanskohrvatska kulturna praksa otvori. Pojam „naše“ („naša kultura“) se triba novo konstruirati. Jer ništa ne postoji od samoga sebe. Sve je konstruirano.“
Najplakativiji primjerak iz KAKO 99 je bio „Folklor iz doze“ – doslovno. Slika koloslavujskoga para u nošnji, nalipljena na konzervu limenku. Je li je u konzervi bila gulašsupa ili kompot od briskve, 25 ljet kašnje već nije bilo za izviditi. Svakako moćna slika i (tehnički – u umjetničkom smislu) jednostavan način malo reflektirati o kulturni praksa unutar zajednice i otvoriti diskurz i diskusije.
Najzad k Hemeteku: Njegov dio projekta je bio uglavnom kolaža odnosno kolaže sa slikami Bašćanske ploče (odnosno fragmenti toga). Bašćanska ploča je već ili manje najstarji dokument na glagoljici – ko se smatra hrvatskim pismom – i najstarji očuvani pisani dokument na hrvatskom jeziku. Herman Hemetek je Bašćansku ploču na kolaža spojio i povezao s današnjimi gradišćanskimi Hrvati: od najstarjega oblika pisma i jezika u ondašnju sadašnjost i znamda i budućnost. Naddimenzionalna slika odnosno kolaža je bila pri prezentaciji na jesen 1999. ljeta izložena na cijeloj širini zgrade Hrvatskoga centra – vidljivost narodne grupe u barem toj ulici je tim bila garantirana.
Ista ta slika sada jur desetljeća kinči zid pred parkirališćem KUlturne zadruGE u Velikom Borištofu.
Ako se pitate, čemu ov članak? Imam dupli odgovor, odnosno duplu agendu: kao prvo, spomenuti se velikoga prijatelja naše zajednice i med ostalim Hrvatskoga akademskoga kluba i Hrvatskoga centra, pravoga umjetnika, ki nam je njegovim djelovanjem isto pružio mogućnosti i mjesta za refleksije i za malo drugi pogled na narodnu grupu. Točno ta drugi pogled je drugi dio agende: da ne pozabimo posebne točke u našoj kulturnoj povijesti, kot je to bilo KAKO 99. Svakako si je zaslužilo mjesto u našem kolektivnom pamćenju.
Ako onda u Hermanovom kontekstu postavimo ono ključno pitanje projekta KAKO 99, „Ča je naše?“, je ovde odgovor jasan: Herman Hemetek je bio naš.
