Otkad pohadjam Bečki filmski festival Viennale se žalim da nije filmov iz Hrvatske ili iz zemalj bivše Jugoslavije u programu, da ne bi tribala čitati podtitule. Otkad pišem za ov magazin to djelam i javno.
Ljetošnje 62. izdanje najvećega filmskoga festivala u ovoj državi je završen, i bio je još i jedan film s produkcijskom zemljom „HR“ u programskoj knjižici. Nije bio po sebi hrvatski film – čagod povezujete s tim pojmom – i nije bio igrani film, ali ipak nisam tribala čitati podtitule, jer je bio većinom na engleskom.
„Through the graves the wind is blowing“ nije običan dokumentarac, nego je filmski esej s dokumentarnimi i fiktivnimi elementi iz pera američkoga redatelja i intelektualca Travisa Wilkersona. Živio je odredjen čas u Splitu i je ta boravak koristio za to da se bavi kompliciranom povješću toga prostora, raspadom Jugoslavije i fašističkom ostavšćinom, ka je već neg vidljiva po sami zidi dalmatinskoga varoša.
Grad Split je svakako jur dugo turistički magnet, poznat po arhitekturi, po starom gradu i naravno po Dioklecijanovoj palači. A da je na morju, sigurno isto nije od škode. U medjuvrimenu neki turisti i dojdu jer su se u Splitu snimali dijeli serije „Game of Thrones“. Neka. Ali sve to nije važno u ovom filmu, ki stoji u duhu „Crnoga vala“, pokreta jugoslavenske kinematografije iz 60ih i 70ih ljet prošloga stoljeća. Film je posvećen i Želimiru Žilniku, jednoga od najznamenitijih filmskih umjetnikov bivše države i protagonista onoga kinematografskoga pokreta.
Wilkerson u svojem filmu počinje predstavljanjem lokalnoga policajca, nadležnoga za umorstva Ivana Perića, pravoga lika iz film noir. Perić se pridružio policijskoj snagi samo da bi izbigao djelo u turizmu, ali ipak polako spadja u tu struku, kad mu je dodiljeno nekoliko slučajev ke nigdor drugi ne kani preuzeti, naime ubojstva nekoliko turistov u gradu. Ali: film nije neki true crime dokumentarac, nego sva ova vrlo apsurdna ubojstva simboliziraju splitsku nesklonost prema turisti ki urlaju, rigaju i pišaju po cesta i ne poštivaju ni Split ni stanovnike. Riješenje smrtnih slučajev je skoro pa nemoguće, jer vlasti mu dijelom ne dopuštaju pristup mjestu zločina jer je to lokalna atrakcija na koj je žrtva navodno ubijena zbog preveć selfijev, a ne moru si dozvoliti da ga zatvoru tokom sezone.
Perićev (fiktivan) slučaj zapleten je sa slikami Splita daleko od turističke idile i dalmatinske romantike: Wilkersonova kamera ima fokus na predgradje (suburbs), napušćene trgovačke centre, napušćene motele, nekada futuristička mjesta, ka su sad zarasla i pune grafita. U toj distopičnoj sliki Wilkerson povida svoju idiosinkratičnu povijest Splita 20. stoljeća. Posebno se obraća na sramotan odnos prema fašizmu. Hrvatska je kao nezavisna država prvo postojala pod Ustaši, lokalnom fašističkom strankom ku su 1941. ljeta postavili nacisti kao marionetski režim, tako je današnji hrvatski nacionalizam nekako neraskidljivo povezan s tim desničarskim poglavljem povijesti. Zidi govoru za sebe: svastike i znaki Ustašev bez kraja.
Iako je film črno-bijeli, i tema se čini vrlo črna (i je), ali je i trenutkov ufanja u filmu i u Wilkersonovom narativu. Wilkerson u svojem eseju preispituje dogme i izražaje sumlje u onom ča se čini sigurnim, povezuje aspekte i diskurze ki na prvi pogled nisu povezani, i tako stvara prostor za čisto novu perspektivu, za nove rasprave, način razmišljanja i nove diskurze.
Film je bio prikazan i na ljetošnjoj Berlinale, pri festivali okolo svita i u zemlja bivše Jugoslavije, samo u jednoj ne: u Hrvatskoj. Kako je rekao Wilkerson pri razgovoru po projekciji u bečkom Stadtkino, svaki filmski festival i kino u Hrvatskoj je odbio njegov film (prem da ga službeno nijedan nije vidio), po statistika na shranjenom linku koga ima za interesirane distributore vidi ali, da svaki dan gdo iz Hrvatske gleda ovoga filma non grata.
Kako je pisao Variety magazin, „Through the graves the wind is blowing“ je „prekrasna monokromatska meditacija o tom kako zapravo ništ nije črno-bijelo“, i ako se bavi sa Splitom i povješću toga prostora, se more i mora svakako gledati kao univerzalnu fabulu o društveni i svitski procesi. I čini mi se, da uprav živimo u pravom prelomu ljudske povijesti…
