Razmatranje, razdvajanja gradišćanske hrvatske manjine u politički desni i livi logor je problematično. Problematično pred svim zato, kad je uzbudljiva argumentacija – kako sada, tako i u prošlosti – bila uvijek značajan element svih raspravljanj. I ravno ov uzbudljivi moment je snažno prekrio stvarne temelje ovoga nesrićnoga razvitka. U vezi sa svojom disertacijom „Gradišćanski Hrvati med dvimi boji“ bila sam prisiljena i zainteresirana, stvarne argumente i dokaze najti i naglasiti u historijskoj vezi.
Do izjašnjavanja političkoga stanovišna za hrvatsku manjinu zapadne Ugarske došlo je zbog minjanja političke i gospodarstvene situacije krajem 19. i početkan 20. stoljeća. Provalom industrijalizacije, sa svimi svojimi, pozitivnimi ali i negativnimi socijalnimi i sociološkimi posljedicami, u tradicionalnu seljačku seosku sredinu, moralo je doji do zategnutosti i do dotada nepoznatih problemov. Da se je ta pojava za prilično raštrkanu hrvatsku manjinu proširila u polarizaciju pitanja opstanka, ima vrlo uvidjiva uzroke.
Ova narodna grupa, ka je dotada živila a zatvorenom životnom krugu i ka je imala posebno gledanje na život i svit, u svojoj četiristoljetnoj povijesti nikada nije bila prisiljena zauzeti neko političko stanovišće. Problemi s kimi je ov isključivo seljački narod bio suočen, ticali su se jedino osobnoga sladavanja života u funkcionirajućoj i zatvorenoj zajednici s točno oredjenimi načeli. Jedino duhovnički peljajući sloj – jedini ki je kod Gradišćanskih Hrvatov postojao; hrvatskoga gradjanskoga sloja ili plemstva nikada nije bilo – upostavljao je potribni kontakt s okolicom u smislu državnoga, političkoga i gospodarstvenoga uredjenja. Duhovniki su i uvijek bili oni, ki su garantirali predaju samostalnoga kulturnoga života i ćuti. K tomu se mora još nadodati da su duhovniki svojim velikim zanimanjem za gospodarstveni razvitak i u ovom pogledu zauzimali peljajući položaj.
Industrijalizacija i novi sloj
I ov čvrsti i funkcionirajući red pojavio se početkom našega stoljeća jedan posve novi problem, jedna posve nova sila: industrializacija i s njom u vezi problem socijalizma. Seljačkomu narodu i njegovomu konzervativnomu političkomu i kulturnomu držanju pod peljanjem duhovničtva, suprostavila se je jedna nova klasa: industrijski djelač. Seljaku na selu i njegovoj vjeri u sve ukorijenjeno, uobičajeno i prokušano stupio je nasuprot djelač, čiji su interesi razvijali posve drugačije a bome i suprotno onim njegovih seljačkih susjedov i rodjakov. Ov fenomen raspadanja stvarnoga unutarnjega jedinstva seoske zajednice, polarizacija različnih interesov i potpuniga otudjivanja, ko se mnogo puta okrene u neshvatljivu političku mržnju, nije nikako samo hrvatski!
Namjesto da se uvjeru o potriboći očuvanja samostalnosti hrvatske narodne grupe i prokušane tradicije, hrvatski su djelači u nimški industrijski mjesti doživljavali ravno suprotno: Potribovanje za potpuno novim pristupom k djelu, iz čega se naravno moralo razviti i novo osobno samorazumjevanje. Stari sistem vridnosti je s dolaskom novih i fascinirajućih idejov o socialističkom novom uredjenju društva stavljen u pitanje.
Manje vridni?
Sraslost človika u religioznoj svisti, ka se je ravno kod Hrvatov diboko utisnula, popustila je i u izmenjeni životni prilika ili se je uopće raskinula. Pred svim su hrvatski djelači, putujući i sezonski djelači doživljavali potriboću, prilagoditi se nimškoj okolici, sporazumiti se s njom i probiti se u njoj. Premda je većina Hrvatov toliko vladala nimškim jezikom, koliko je svakidanji život od njih potribovao, i premda su bili cijenjeni i obljubljeni kao sposobni djelači, čini se ipak, da se ćut „biti drugačiji“ pretvorila u ćut manjevridnosti. Izgleda da je znanje nimškoga jezika i prilagodjivanje na nimšku postala potribno za životni opstanak.
Socijalistička ideja kao nova točka orijentacije, imala je posebno kod putujućih djelačev odziva, a med njimi, ča je vrlo zanimljivo, posebno kod Hrvatov.
Ov naš politički i socijalni fenomen nije ostao bez reakcije od strani konzervativnih Hrvatov i njihovih peljačev, duhovnikov. Rješavaju gospodarstvenih problemov pristupili su utemeljivanjem potrošačkih udruženj, zadrug i štedionicov, da bi tako osigurali priraslost seljakov i nastavak kulture.
Falio skupni put
Poslije priklučenja Gradišća k Austriji krajem 1921. ljeta (To je doba opće novoga početka i preorijentacije. Iako su politički logori ostali isti, u njihovom se je medjusobnom odnosu jedva ča preminjilo) stali su dva logori Hrvatov u svojoj orijentaciji i konceptu jedan uz drugi i nisu našli skupnoga puta.
Manjinska prava, utvrdjena u Saint Germainskom mirovnom ugovoru, pružala bi bila opći temelj za to, da se očuvanje hrvatstva – to znači hrvatske škole i crikve kao garantov za opstanak hrvatske tradicije – i politički isposluje i probije. K tomu bi se svakako tribao skupni trud svih Hrvatov. Do toga ali nikada nije došlo! Ova nesloga i cipanje pružili su ravno onim najbolju pomoć, ki na očuvanje manjine nisu bili zainteresirani ili su bili protiv nje.
Kod prvih gradišćanskih izborov (18. junija 1922.) pitanje političke orijentacije Hrvatov postaje prvi put aktualno. Tada nije došlo do slaganja s obzirom na utvrdjivanje i zastupanje skupnih interesov, pa su različne političke stranke privukle Hrvate u svoje logore. S 15 procentov ukupnoga stanovničtva bili bi se i sami mogli politički afimirati.
Posebna hrvatska stranka?
Istina Martin Meršiću st. se trudio da organizira posebnu hrvatsku stranku „Kršćansku Hrvatsku Stranku“. Uzato pokusio je misijonat Čuković utemeljiti nezavisnu „Gradišćansko-hrvatsku Stranku“, alij e ova ideja propala još u svojem početku. I Koloman Tomšić, kasnije peljač socijaldemokratskih Hrvatov, pokusio je postignuti sporazum s politički peljači konzervativnih Hrvatov, ali su ovi pokusi s različnih stran zapeli još u svojem početku. Tradicionalne stranke vabile su s mnogostranimi i velikimi obećanji za glase Hrvatov – pa su ih i dostale. Kod ovih izborov se je pokazalo da je cipanje Hrvatov u socijaldemokrate i konzervativne činjenica s kom se moralo računati.
Svakako se je med mladimi studenti i intelektualci stvorila grupa, čiji je bio cilj, bez naslanjanja na bilo ku stranku uočiti potriboću zastupanja hrvatskih interesov. K Božiću 1922. ljeta pojavio se je prvi broj „Hrvatskih Novin“. Redakcija je obuhvaćala i desno i livo stojeće Hrvate, a novine su otpočetka bile zamišljene kao nadstranački forum. Vrlo rano su se ali pokazale prve suprostnosti s obzirom na interese, i po četiri miseci odvaja se socijaldemokrat Koloman Tomšić da bi peljao vlastite od SDP-a financirane novine. U maju 1923. izašao je prvi broj „Našega Glasa“, organa socijaldemokratskih Hrvatov.
Sada su bile fronte jednoznačno i jasno razdvojene i stvoreni konačni uvjeti za žilavu uzravajuću i pred svim fatalnu borbu Hrvatov protiv Hrvatov. Prave razmirice i svadje su se rješavale u novina, pri čemu se nije štedilo s masivnimi medjusobnimi optuživanji. Fronte su postajale sve tvrdje.
Kad su dr. Lovre Karali i suradnički štab „Hrvatskih novin“ s obzirom na izbore 1923. Ijeta utemeljili „Hrvatsku stranku“, bio je to zadnji pokušaj, stvoriti opći temelj za zastupanje interesov svih Hrvatov. Pokušaji posredovanja nisu imali uspjeha jer su obadvi strani bile nepopustljive i atmosfera sporazumivanja već nije postojala. „Hrvatska stranka“ nije dobila ni temeljni mandat i konačno se je izgubila u CSP-u.
Medjusobne agresije su se sve jasnije formulirale i jaz (Kluft) se činio sve nepremostiviji. Smrtni udarac zadobila je svaka mogućnost zbližavanja nesrićnim političkim razvitkom Prve republike. Čim tvrdje su postale političke fronte, tim nemogućniji su postajali i izgledi za sporazumivanje Hrvatov neodvisno od njihove političke razlike, na temelju općih hrvatskih interesov.
Ova tendencija se je očuvala: Relevantnije od ćuti hrvatske sloge, bilo je i ostalo naglašavanje političke razlike, ka se naravno očituje u držanju prema specifičnimi hrvatskimi pitanji i problemi.
HILDA VARGA, dr, rodj. 3.5.49. u Gornjoj Puli, živi u Drassmarktu i Beču.
Studirala: povjest, teologiju, politologiju, filozofiju. promovirala 75.
Podučava kao profesorica u BG 20 u Beču (povjest, filozofiju).
