„Alles Gescheite ist schon gedacht worden, man muss nur versuchen, es noch einmal zu denken.“, tako je pisao Johann Wolfgang von Goethe. Parafrazirano na našu zajednicu bi se moglo reći, „Sve pametno i ne pametno se jur koč pitalo, pisalo i diskutiralo, samo se triba ponekad spomenuti.“ Isto i valja za naš magazin. Pregledajući stara izdanja tiskanoga Novoga glasa je fascinantno, koliko se ponavljaju teme, problemi i diskurzi. U ufanju da nam je znamda prošlost inspiracija ili od koristi za budućnost i da i dijeli tiskanoga djela ulazu u digitalni svit, objavit ćemo (već ili manje) redovito članke i komentare iz prošlih izdanj. Svi teksti su prepisani u originalu, ako je potribna promjena, bit će označena. Podebljane su pasaže po našem izboru.
Kriza političkih stranak – Šansa manjin?
Samo prvomu pogledu se čini da jedno s drugim nima nikakove veze. S prvom tvrdnjom će se vjerovatno veliki dio složiti u istoj mjeri kot će se on pitati, kakove bi to šanse za manjinu rezultirale iz krize, u koj su se našle tradicionalne austrijanske stranke. Pogledajmo zato malo bliže indicije, ke su nas napeljale na takovu zamisao.
U našoj takozvanoj narodnoj politiki su do sada bile – pojednostavijeno rečeno – prezentne dvi tendencije, pokazale su se dvi ideje kot „lajtmotivi”:
s jedne strani se je polazilo od hipoteze, da je manjina sama preslaba da se uspješno nosi u političkoj areni. Za očuvanje odnosno realizaciju manjinskih prav mora se ona – tako se je argumentiralo – nagibati na političke stranke, mora ona iskati pomoć i podupiranje kod političkih strankov. Preživiti kot manjina činilo se je mogućim jedino u savezu, u alijansi s jednom od dvih glavnih političkih snagov u Gradišću.
Kolikogod su takova razmišljanja bila razložna i donekle fundirana, ona su jur u sebi nosila i klicu negativnoga razvitka; negativnoga razvitka za manjinu zbog toga, jer se je nje interese brzo počelo podredjivati partijskim. Kriteriji i principi manjinsko-narodne politike bili su zastupani i forsirani samo do trenutka, dok nisu došli u konflikt s onim, ča je na hasan pojedine partije / stranke.
Kade je credo?
Činjenica, da manjinsko-narodna politika nigdar nije izdjelala do kraja svoj „credo”, da ona nigdar do u detalje nije izgradila svoju filozofiju polazeći od principov i kriterijev, ki bi jedino pitali za potriboće manjine, dopeljala je do toga, da su se potribovanja ili – korak po korak — ublaživala ili — još gorje – jednostavno stavila ad acta, čim bi ona došla u konflikt s pozicijom ili stavom ove ili one političke stranke.
Nedovolino izdjelani program čija realizacija je još k tomu u odlučnoj mjeri odvisila od blagonaklonjenosti političkih partijov kot i – za Austriju, a u još većoj mjeri za Gradišće – specifičan fenomen skoro slipe partijske discipline, bili su glavni uzroki tomu, da je manjinsko-narodna politika, posebno kod mladih ljudi, naišla na sve veću i oštriju kritiku.
Pokoravanje partijskoj disciplini i partijskomu taktiziranju još i pod cijenu negativnih posljedic za opstanak manjine rezultiralo je kod pojedinih – u prvom redu svisnih – pripadnikov manjine rezerviranim stavom ne samo prema političkim strankam nego i prema hrvatskim društvam. Rezervirani stav i jarak, ki su se pak, polazeći od ličnih nesporazumov i intolerancije, transferirali i na odnos med pojedinimi društvi.
Tribamo oslobodjenje?
S druge strani su se u vezi s „1. Symposionom Croaticonom” počeli sve jače probijati slogan i mišlenje, da manjinsku politiku triba osloboditi svake veze s partijsko-političkim kontekstom i rezoniranjem. Ideja kot reakcija na prijašnju tendenciju uskoga ali premalo efikasnoga vezanja uz političke stranke je razumljiva, ali nerealistična, jer bi ona u svojoj krajnoj konzegvenciji značila rješavanje manjinske problematike mimo strukturov, ke u našoj državi rješavaju probleme.
Drugimi ričami: bilo bi naivno očekivati, da ćedu austrijske stranke iz nekoga sentimentalnoga nagona odstupiti od uobičajene prakse i prepustiti rješavanje manjinske problematike faktorom, ki su morebit manjini jače naklonjeni, ki ali ne stoju pod njevom kontrolom. Odlučno postavlieni postulat, da partijskoj politiki i partijsko-političkomu rezoniranju nije mjesta u manjinskoj politiki s jedne strani i inzistiranje na stanovišću – s druge strani – da se ni manjinska politika ne more odvijati u nekom vakuumu našega političkoga sistema i strukture, kompetentne za rješavanje problemov dopeljali su takodjer do „patt pozicije” i uglavnom do povlačenja i rezignacije onih, ki su takovu narodno-manjinsku politiku zagovarali. „Patt-pozicija” i manko spremnosti političkih partijov, da akceptiraju takovu manjinsku politiku, interpretirani su od protagonistov takove linije kot dodatna potvrda, da se s partijami u manjinskoj problematiki ne da.
Rezime:
Nijedna linija – ni ona nagibanja na političke stranke, a ni ona, ka se je žeIjila osloboditi svakoga partijsko-političkoga upliva i mišanja u manjinske posle, nije dala rezultate, ki bi bili potpuno zadovoljili, premda je bilo rezultatov i uspjehov. Katkada manjih, katkada većih.
Stavija se prema tomu pitanje, nebi li mi morali razmišljati o nekoj novoj liniji, nekoj novoj taktiki i metodi u narodno-manjinskoj politiki.
Čini mi se da je u medjuvrimenu nastupilo nekoliko promjenov i u manjini samoj, kod političkih strankov, a i u javnosti, ke nas dodatno prisiljavaju na preispitanje narodno-manjinske politike, na nje preorijentaciju.
U manjini se primjećuje sve kritičniji stav prema političkim strankam. Kod pojedinih pripadnikov manjine su narodno-manjinski interesi očigledno nadredjeni partijskim. Pojačana svist dopeljala je do toga da mnogi svoj „da” k ovoj ili onoj političkoj stranki uvjetuju pozicijom, ku ta odredjena stranka zauzima prema manjini, i angažmanom, koga stranka očituje za manjinske posle. U istoj mjeri kot ostali gradjani, odlučuju se i pripadniki manjine za ovu ili onu stranku ne toliko zbog toga, jer su oduvijek pripadali ovoj ili onoj stranki, nego na temelju kritičnoga ispitivanja, da li i koliko stranka pelja račun o njihovi interesi. „Da” k ovoj ili onoj stranki odvisi od stupnja harmonizacije idejno-politilčkih pogledov na svit, političkoga programa i prakse, realiteta rješavanja društvenih problemov, a s tim i manjinskih problemov. Fenomen sve jačega razbijanja partijske discipline prezentan je i u redi manjine.
Političke partije su si takovih tendencijov svisne, one znaju za takov razvitak. Akoprem one samo polako napušćaju svoju tradicionalnu praksu političkoga agiranja, more se konstatirati, da je senzibilitet za nezadovoljstvo biračev veći. Sve kritičniji odnos prema političkim strankam goni nje same na to, da preispitaju svoje pozicije, med ostalim i u pogledu na narodne manjine. Nije pitanje da u okviru gradišćanske zemaljske politike manjinska problematika nima dimenzije, ka bi odlučivala o većini. Isto tako je ali i pitanje, da li u borbi za političku nadmoć ova ili ona politička stranka more ispustiti iz vida manjinsku problematiku. A jedino to broji, jedino to odlučuje o tom kako će se postupiti s manjinom.
Medijski interes
Manjinsko pitanje je mimo toga naišlo i na interes medijev; prikazivanje manjinske tematike u medija čini se pozitivnije nego prije, ča političke stranke isto prisiljava na preorijentaciju. Činjenica, da su „Zeleni” manjinskom pitanju pridodali viši rang i veću važnost nego su to činile tradicionalne stranke učinila je isto svoje, da se tradicionalne stranke zamislu.
U svitlu ovakovoga rezimiranja stavlja nam se postulat, da i manjina preispita svoju politiku, da formira novi put, novu taktiku. Pri tom ona mora biti na čisto s tim, da „spiritus agens” u politiki nisu sentimentalnosti, nego – pojednostavljeno rečeno – ponašanje biračev i konzegvencije, ke iz toga ponašanja proizlazu. Ako se tomu doda još općeniti utisak, da tradicionalne partije u sve većoj mjeri reagiraju nego agiraju, onda za manjinu to znači, da ona mora iskati i najti okvire i „platformu” političkoga djelovanja, ki ju stavljaju u mogućnost, da vrši uspješan pritisak na partije.
Ta „platforma” bi mogla biti komunalni nivo, okviri komunalne, općinske politike. Koncentraciom na djelovanje u pregledni i mali jedinica općinov, a ne lebdenjem u viši i visoki sfera politike, stvorila bi si manjina ne samo mogućnost neposrednoga upliva na politiku i političku praksu u općina i seli nego bi ona i mogla – polazeći od stečenih pozicijov u općini i seli – vršiti pritisak i na zemaljske organizacije. To ali ni u najmanjoj mjeri ne smanjuje uložak i opseg angažmana; efekt djelovanja bi mogao biti ali daleko veći.
Pritisak na partijske strukture
Ne samo da agiranje u pregledniji jedinica kot su to općine ili sela obećava veći uspjeh nego priklanjanje – naredno sklonim – političkim grupacijam prez političkoga utjecaja, nego bi i politički čvrsta pozicija u manji jedinica, politička moć odnosno sila pružila mogućnost vršenja pritiska na nadredjene partijske strukture. Preduvjet za takovu preorijentaciju je ali, da se naši sposobni ljudi, ki ali – bilo iz rezignacije bilo iz prezira prema političkoj „praksi” – odbijaju svaki partijsko-politički angažman, uključu u te partijske organizacije, bez obzira bila to ova ili ona, i da u ti mali i najmanji gremiji političkoga djelovanja i strukturov odlučivanja utječu na formiranje onakovih uvjetov, ki su manjini potribni za opstanak.
Prez omalovažavanja ovakovih ili onakovih diskusijov, prez apriornoga odbijanja ove ili one vrsti manjinsko-političkoga angažmana, jedno stoji: za opstanak i budućnost naše manjine su od odlučujuće važnosti mogućnosti i uvjeti, ke joj mi sami stvorimo u oni okviri, kade nam je to moguće.
Štefan Pavetić
