Znate ča je „pannonical“? Pred 10. septembrom 2004. ljeta je to bio vjerojatno potpuno nepoznati pojam. Panonski mjuzikl! To je to! A ča je to točno?
Na protuliće 2004. ljeta se fućkalo po krovi, poznati Kolonović kani ča djelati s manjinami. Kakov mjuzikl. To je bilo još prlje neg je mjuzikl bio omniprezentan žanre u našoj zajednici.
„Pannonical“ su dakle nazvali onu vrstu mjuzikla, kao novu vrstu umjetnosti. Panonski mjuzikl, ki prikazuje kulturnu i jezičnu šarolikost panonije, imenom Coming Home. Knjigu je pisala Angelika Messner, ka je i peljala režiju pri toj velikoj produkciji sa skoro 200 akteri:cami. Muziku komponirao i pred svim aranžirao je Christian Kolonović.
Poznata sudbina
Povidajka ku je prikazao Coming Home stoji vjerojatno pars pro toto za jako čuda gradišćanskih sudbin: Mladi Amerikanac Joesi (Dave Moskin) po smrti svojega starioca dolazi po prvi put u južno Gradišće. Ov njegov stariotac se pred mnogimi ljeti bio iselio u Ameriku i se nikada nije vrnuo. Cijeli svoj život ga je trapila teška bol za domovinom, ali je bio pregizdav da bi došao ponajzad u Gradišće. Vrnuo se je pak unuk Joesi, ki je od svojega starioca naslijedio kofer s nekoliko uspomenov. Protiv svoje volje se Joesi ipak spravi na put u domovinu svojega starioca, kade mu se skažuje vila (Eva Maria Marold). Ova čudna žena mu ponudi, da bi ga pratila po tragi i slijedi starioca i da će mu otkriti ljude i običaje ove zemlje. Sastanak sa stricem Vilijem (Willi Rešetarić) je ključni doživljaj za Joesija. Na temelju toga sastanka se Joesi počinje zanimati za ljude i po prvi put u sebi ćuti želju, da bi konačno našao svoje korijene.
Kolikim se zaista skazala vila pri iskanju svojih korijen ne morem potvrditi, ali malo mistike mora biti na pozornici. Uz one tri glavne like i profesionalce u glavni uloga sudjelovalo je u produkciji nekoliko grup, ljudi i ansamblov iz narodnih grup: Tome Janković, Sigi Hajszan, Martha Dietrich & Elisabeth Gross-Paul (Geschwister Paul), Kolo Slavuj, Hans Samer Band, Eva Samer Berky, Rusza Lakatos, TOP Pinkovac, Béri Balogh Ádám i Zbor gradišćansko-ugarskoga kulturnoga društva.
U pogledu najzad je zapravo čudo da je uspilo spraviti toliko ljudi, ki imaju i svakodnevni žitak i posle i je angažirati za toliko predstavov. Dakle, sve grupe i cijela šarolikost panonske pokrajine je bila zastupana na pozornici.
Sve ptičice letile do uspjeha
Da je povidajka i prikazivanje bila i natrpana s klišeji ćemo oprostiti ovoj vrsti scenskoga izražaja. Uspjeh produkcije i odziv publike (sigurno već od 10 000 ljudi je gledalo Coming Home u Messehalle u Borti) pokazuje da je ta recept funkcionirao. Pred svim Kolonovićevi aranžmani i nove interpretacije narodnih jačak su ostavljali veliki dojam. Iz osobne perspektive morem reći, da si nikada nisam mislila da ću koč skakati i tancati uz „Sve ptičiče iz gore“. Ali tako je bilo, dokle smo mi Koloslavujke čekale na nastup s dijeli ženskoga kola „Lipa Ane rože trga“ u drugom dijelu večera, ki je počeo s uprav tom jačkom, od ke neki velu da je to ta, ka se jači ako ništ boljega ne dojde namisli. U tom aranžmanu i u soundu simfonijskoga orkestra Savaria su „Sve ptičice“ postale opet zanimljive.
Backstage magija
Ovi trenutki za pozornicom su vjerujem i ono, ča je čuda nam, ki smo smili sudjelivati, ostalo posebno u spomenu. Kako važno je bilo ono na pozornici za reprezentaciju i vidljivu šarolikost prema van, tako važno je i bilo sve ono backstage. Nova prijateljstva su se skrojila, ka držu do dandanas, ansambli su skupa zrasli u tom intenzivnom času, grupe su se pomišale, nastale su nove kooperacije. Koliko se za pozornicom kartalo, smijalo, jačilo i džemalo do jutro, je neopisivo. Najpoznatija posljedica toga svega su sigurno Basbaritenori. Poufam se reći, da bez Coming Home-a njih ne bi bilo. Onde su po prvu put skupa jačili onako „kako su im trube rasle“ (citiram), u medjuvrimenu to činu jur skoro 18 ljet pred velikom publikom.
Iz današnjega gledišća je teško opisati, ku važnost je imalo Coming Home za vidljivu šarolikost. Iako se danas još žalimo, ča i kako bi moglo biti bolje (i to s punim pravom, da se razumimo), čuda čega ča ja danas po sebi razumljivo onda još nije bilo tako.
Po praizvedbi i četiri predstava na jesen 2004. ljeta se kratko po tom jur fiksirala repriza na jesen 2005. ljeta s još već predstavov. U vlašći spomeni su te dvi sezone pomišane u jedno veliko posebno poglavlje. Po uspjehu ove produkcije je društvo Eurowart 2006. ljeta još produciralo novi pannonical imenom „Csaterberg“ o muzičkoj sceni 60ih i 70ih ljet, to ali s manjim uspjehom. Veći financijski zahtjevi te sezone su onda i prouzrokovali da je žanru pannonicala bio kraj.
Coming Home je imao još dvakrat male renesanse, jer su dijele toga takorekuć recyclali za proslave 90 ljet Gradišće 2011. ljeta i 100 ljet Gradišće 2021. ljeta – punim pravom. Bilo bi škoda da bi se ovi zvuki i aranžmani pozabili. A „pannonical“? No, mislim i ufam se reći, iako ga već nije u onoj velikoj dvorani u Borti – s pozdravom u Mjenovo i u KUGU – da se mjuzikl jur zdavno etablirao kao žanre, ki na nekoliko načine prikazuje šarolikost panonske pokrajine.
