Ljeto je, i velika kazališća su u ljetnoj pauzi, još je dob festivalov, prlje nego početkom septembra počinje nova sezona, ka donaša i neke promjene. Ovom ljetnom pauzom je i završila intendancija Martina Kušeja najveće kazališne pozornice nimškogovorećega područja.
Kada je režiser i koruški Slovenac Martin Kušej 2019. ljeta stupio u tu poziciju, nazvistio i najavio je čuda velikoga i fundamentalne promjene u toj velikoj i nekada i ponekad zaprašenoj instituciji: internacionalnost, dijelom i većjezičnost, šarolikost i diverzitet u ansamblu, europsko nacionalno kazališće i tako dalje. Velike nakane za veliki aparat, ki se s njegovom intendacijom već nije smio zvati nadimkom „Burg“, nego isključivo „Burgtheater“. Kršenje se moralo riješiti monetarnom kaštigom. Je li je to ta lom s tradicijom, ki donaša napredak i inovaciju, u to malo sumnjam. Ali dobro, svak:a ima svoje navike i male trenutke purizma.
Era Kušej je počela u septembru 2019. ljeta s igrokazem „Die Bakchen“, zadnjim djelom starogrčkoga dramatičara Euripida. Već od 2.400 ljet stara tragedija funkcionira još dandanas i produkcija je bila takova da je Burgtheater mogao pokazati sve tehničke mogućnosti ke ima. Svakako impozantan početak i prva inscenacija od ukupno 117 na svi pozornica našega nacionalnoga kazališća.
Š*** pandemija
Pred svim prva dvoja ljeta sigurno nisu služila k uspjehu Kušejeve intendancije, ukupno osam misec su vrata morala biti zatvorena zbog pandemije. Dio lockdowna je direktor Kušej prebavio pisanjem knjige, hvalospjevom samoga sebe, kako su pisali neki mediji. U svojoj knjigi „Hinter mir weiß“ Kušej uz ostalo reflektira i o identitetu i jeziku, sve teme ke su nam svim kao pripadni:ce manjine jako poznate i su sigurno najveć zanimljiva poglavalja te knjige. Još i cijelo poglavlje posvećuje slovi Š: o svojoj svisnoj odluki da piše Š [sa strane: slažem se potpuno, kad: say no to hačekofobija!] i o borbi da se njegovo ime pravilno sprogovara. („-ej! Nicht wie Ei!“) To zapravo austrijski mediji i austrijska javnost još svenek ne znaju. Od Kušaj do Kužžžej itd. je svega za čuti. Da bi bili ončas n.pr. Nikolausa Harnoncourta konzegventno krivo sprogovaril:e, sv:e bi se bil:e smijal:e. Još i sam:e kolegi:ce direktora to nisu bili u stanju, kao na primjer pri uvodnom razgovoru odnosno predavanju za igrokaz „Tri zime“ hrvatske autorice Tene Štivičić pod režijom Martina Kušeja. Ili Kužaja?
Apropos hrvatski: Uz ovu savršenu i duhovitu obiteljsku dramu je bilo još slavenskoga duha na Burgtheateru: tako je enfant terrible južno-slavenske kazališne scene i bivši direktor Hrvatskoga narodnoga kazališća u Rijeki, Oliver Frljić, priredio „Die Hamletmaschine“ nimškoga autora Heinera Müllera. Polag kritike razočarajuća produkcija, ali barem je doprineslo onoj internacionalnosti, ku je direktor obećao na početku.
Narodne grupe u stanu na Ringu
Iz gledišća narodnih grup triba svakako istaknuti dva termine odnosno dogodjaje u stanu na Ringu: U oktobru 2020. ljeta se u nediljnoj matineji diskutiralo, reflektiralo i spomenulo 100. obljetnice narodnoga glasovanja u Koruškoj. Pod naslovom i s pitanjem „Wie viel Zukunft hat unsere Vergangenheit?“ se literaturom i diskusijom temetiziralo kulturno pamćenje i kako s njim zahadjati i dalje baratati s takovimi povijesnimi dogodjaji i njevoj ulogi u stvaranju identiteta. Polag FPÖ-a je to bila priredba puna huskanja protiv povijesti Koruške, polag autorice ovoga članka zanimljivo dopodne diskursa, ko je bilo malo pre gusto i se moglo proširiti na cijelodnevni simpozij kade bi svi gosti i svi aspekti imal:e i dovoljno mjesta. Pitanje pri odlasku iz Burgtheatera onu nedilju u oktobru 2020. ljeta je bilo svakako: A će onda biti i ovakova priredba kada se slavi 100 ljet Gradišće? Spoiler: nije bilo ničega. Premda bi bilo dost materijala za refleksiju, uopće iz gledišća naše narodne grupe, za ku 100 ljet Gradišće zapravo znači 100 ljet diljenja. Propušćena mogućnost. Ali skoro je bilo i gradišćanskih Hrvatov na najvećoj pozornici: misecdan po spomenpriredbi tribali su nastupiti u novembru 2020. ljeta Basbaritenori i Willi Rešetarić. Nažalost se par dan pred tim opet proglasio lockdown, a novoga termina nikada nije bilo. Škoda.
Negativan vrhunac ere Kušej je sigurno afera oko Floriana Teichtmeistera, u koj Martin Kušej i sam stan vjerojatno nisu najbolje i najpametnije reagirali. Prem ponekad seksističkih izrekov direktora („Frauen schaffen die große Bühne nicht.“) mu imamo za zahvaliti ponovno otkriće pozabljenih autoric Anne Gmeyner i Marie Lazar. No, barem ča. Sve u svem je bilo čuda lipoga i dobroga, med ostalim je bilo prvi put po praizvedbi 1988. ljeta opet Bernhardov „Heldenplatz“ na Burgtheateru. Ipak ostaje nekako ćut propušćenih mogućnosti i na kraju lako uvrijedjen muški ego.
Smimo biti znatiželjni na sljedeću intendanciju, ka ali opet stoji malo pod znakom propušćene šance, jer po skoro 250 ljeti našega nacionalnoga kazališća još svenek ne smi žena na glavnu poziciju. (Jedino je bila žena dost dobra, naime Karin Bergmann, da kao interimistička intendantica popravi kaos i škodu po otpustu direktora Matthiasa Hartmanna.) A vjerujem i znam da ih je dost ke bi to bile u stanju. I vjerujem da će biti i koč opet mjesta za ostale jezike Austrije na najvećoj pozornici. Je li u govornom ili jačenom obliku, pokazat će budućnost…
