Prema važnošću ku ima Državni ugovor za Republiku Austriju je zapravo čudljivo, da ta datum potpisanja – 15.maj – nije proglašen državnim svetkom odnosno praznikom. Slike i citati dogodjaja su diboko zapečaćeni u kolektivnom pamćenju Austrije i su dostali dijelom i vlašću dinamiku.
Svi se spomenemo kako Leopold Figl – tadašnji ministar vajnskih poslov – stoji na balkonu dvorca Belvedere i proglašuje, „Österreich ist frei!” I onda masa ljudi pred balkonom tanca valcer. Jur sam i čula da je Figl stao na balkonu Hofburga, ali nije. To je bio drugi Austrijanac, par ljet pred tim. Bilo kako – proglašenje na balkonu se nikada nije dogodilo. Ali svakako je lipša i već poetična slika nego ona, kako se Figl jednostavno stane pri stolu i nazvišćuje slobodu. Morebit je to i podsvisna želja da se pozitivnom slikom „balkona“ more brisati ona negativna slika 17 ljet ranije.
O relevanciji Državnoga ugovora se po mojem mišljenju ne triba diskutirati, ni u smislu sadržajne važnosti ni u smislu nacionalne povijesti, svisti i pamćenja. Iz današnjega gledišća se smimo naravno pitati, zač se ta datum potpisanja nije i proglasio kao državni svetak. Morebit je kraljica ledenjakovEisheilige Sofija prepričila da se ča drugoga svečuje na nje slavni dan? Naredno ne, tako jak katolicizam u Austriji ipak nije.
Odluka o državnom svetku/prazniku je spala stoprv deset ljet kašnje, naime 1965. ljeta. Iako je 15. maj bio u užem izboru, ali Nacionalno vijeće je onda odlučilo drugačije. Iz ondašnjega gledišća je to vjerojatno jasno i razumljivo, za nas dandanas znamda ne tako, uopće ne iz perspektive „slovenske i hrvatske manjine“ (nap.: koristim riči iz samoga ugovora).
UFO-om na rastok
Da bi ipak bili proglasili 15. maj, imali bi jur takorekuć „državni film“, ki se bavi tim dokumentom i je snimljen još prlje nego se ugovor uopće potpisao. Kako je Austrija u 50-i ljeti prošloga stoljeća željno čekala na Državni ugovor, o tom svidoči filmska produkcija iz 1952. ljeta, „najaustrijski“ film, ki je ikada produciran: 1. April 2000. Science-fiction film je snimljen na nalog austrijske vlade i kaže na satiričan način, kako bi Austrija mogla izgledati u ljetu 2000., ako nije bilo Državnoga ugovora i ako bi bila Austrija još svenek okupirana:
1. aprila predsjednik novo odibrane vlade proglašuje Austriju kao samostalnu i daje ljudem nalog, da raskinu njeve većjezične (!!) osobne iskaznice. Svitska javnost je pobunjena i Austrija stoji pred svitskim sudom i je optužena, da je kršila svitski mir. Austrijancimuški oblik je u ovom kontekstu adekvatan moraju pokazati pred sudom, da su tako ljubezan narod, da nikako ne bi mogli kršiti svitski mir, i sljedi parada i skoro panoptikum svega lipoga i dobroga iz Austrije – od Mozarta prik valcera do lipote Alpov, nije klišeja ki nije našao svoje mjesto u ovom filmu. I nije glum:ice iz toga časa, k:a nije ima:la barem malu ulogu.
Nažalost u filmu nije ekskurza o tom, ča bi bilo s narodnimi grupami, ako nije bilo Državnoga ugovora u 2000. ljetu. Bi bilo onda uopće dvojezičnih tablic, ke su se u Gradišću postavile uprav u tom ljetu? Polag filma bi Austrija funkcionirala većjezično, barem na službenoj razini – nimški, engleski, francuski i ruski. Znamda bi to bilo i dobro za uopće razumivanje većjezičnosti. Po tom ča i kako se sve stalo u ljeti med 1945. i 1955. bi mogli zaključiti, da bi bilo stanje narodnih grup ovisna od toga, u koj zoni bi se nalazile. Za češku i slovačku narodnu grupu bi to bilo ovisno od toga, u kom bečkom kotaru živu, za slovensku narodnu grupu bi bili Englezi nadležni, a za hrvatsku, ugarsku i romsku narodnu grupu bi to bili Rusi.
Iz perspektive 2024. ljeta to vjerojatno ne bi ništ dobroga značilo za narodne grupe u Gradišću. Sloven:ke u Koroškoj imaju navodno svoju slovensku gimnaziju u Celovcu zahvaljujući Englezom – takorekuć okupatorski jackpot? Ili – potpuno drugi scenarij – s nakanom da bude snaga i složnost protiv okupacije čim veća i jača, smo svi (pripadni:ce narodnih grup) nastali pravi austrijski patrioti, ke povezuje jedan jedini nimški jezik, u odbijanju svega ča je tudje. Zapravo zastrašujuća misao. Hvalabogu, sve su ovo samo fantazije, imamo Član 7 Državnoga ugovora i zapravo ne znamo i nije moguće reći, kako bi bilo da je nimamo, tih pet lipih odlomkov o naši prava.
Spomenemo se riči Leopolda Figla, „Österreich ist frei!”. Sloboda ne znači samovolja (Willkür). Sloboda znači, imati odgovornost jedan prema drugomu, u individualnom smislu i u smislu relacije množine i manjine – u bilo kom kontekstu. Srićan vam i nam 15. maj! Iako nije državno slavni dan, slaviti smimo ipak: da je ugovor potpišen, i da imaju i mladje generacije narodnih grup još materijala za vjećnu borbu za ispunjenje tih par rečenic…