Kristian Novak: „Moramo imati kritičkog čitatelja“

NG: Kao prvo, dobro došli u Beču. Čisto na početku malo sebično pitanje: koliko znate o gradišćanskim Hrvatima?

KN: Znam iznenađujuće puno. Zato jer moja dobra kolegica s Fakulteta za germanistiku Aleksandra Šćukanec je, između ostalog, radila i Gradišćance i mi smo skupa radili na nekoliko projekata. Ja se direktno nikad nisam bavio gradišćanskima, ali jednostavno smo stalno bili u kontaktu i čitao sam njezinu knjigu koja je vrlo sveobuhvatna i od nje slušamo i o njezinim kontaktima koje je tu sklopila i kako joj je bilo to neko vrijeme i provodila baš u Gradišću. Na zagrebačkoj Germanistici općenito vlada jedan jako pozitivan odnos u smislu da da gradišćanski kulturu i gradišćanski treba dobro iščitati i treba ostaviti kontakte s njima.

NG: Znači Vi ste na Germanistici, i ne na Kroatistici?

KN: Na Kroatistici u Rijeci sam bio devet godina. Znači, moj akademski put ide ovako: 2005. sam na Germanistici u Zagrebu, tamo gdje sam i studirao tamo sam postao asistent i tamo sam radio doktorat iz opće lingvistike, a ja sam germanist i kroatist. Tamo sam radio do 2012. i onda su mi iz Rijeke ponudili docenturu, znači prelazak u viši rang. Ja sam to prihvatio. Međutim, tamo nisam onda bio na Germanistici, nego na kroatistici i tamo sam radio devet godina, ali cijelo to vrijeme su mene zapravo s germanistike u Zagrebu zvali da dođem nazad, da ima mjesta za mene itd. I onda sam ja, budući da sam cijelo vrijeme tu živio u Zagrebu, sam se na kraju odlučio da da se vratim i sad sam opet u svom starom gnijezdu na germanistici.

NG: Lijepo. Da konačno krenemo prema Vašoj literaturi: što je mislim iz našega gledišta kao jezična manjina – da bi tako nazvali – dosta zanimljivo, jest da vaši romani nisu skroz na hrvatskom standardu, nego Vi pišete i koristite međimurski kajkavski jezik.

KN: I ne samo to. Meni je jako teško napisati književno djelo, književni tekst koji bi bio samo na standardu, ali isto tako bi mi bilo teško pisati samo na dijalektu. Meni treba i jedno i drugo, i u pravilu ispada tako – to nije planski, to sad nakon tri knjige mogu reći da je tako –, kad pišem narativne dijelove, kad upisujem nešto ili kad idem u neku kompleksnu misao, onda mi treba standard. Ali svi iskazi od likova gdje je emocija nekakva su na dijalektu. Tako da se čini da je dijalekt meni vezan za srce za emociju, standard mi je vezan za mozak i za racionalno.

NG: Tako je i meni jezik za mozak njemački, ali za emociju je opet hrvatski, odnosno naša varijanta, odnosno bilo koja. Kakav je bio odaziv kad ste te prve romane izdali, se to postavilo u neku kategoriju neke regionalne, dijalektalne literature?

KN: To je bila jedna od u opasnosti. I kad te jednom svrstaju u dijalektalno književnost, to je kao gulag iz kojeg nema van, pri čemu ja moram reći da imamo sjajnu dijalektalnu književnost i čakavsku i štokavsko-ikavski, koja nije standard, to je štokavsko-ikavski idiom, i kajkavsko naravno. Međutim, njih se uvijek svrstava u kao oni su dijalekt, čak i neke antologije hrvatskog pjesništva uopće ne uzimaju u obzir dijalekte. Dobro, oni su se tako odlučili da uzimaju u obzir samo pjesme na standardu, ali mene užasno ljuti da će se izvrsna pjesma na dijalektu tretirati isto kao osrednja pjesma na standardu. A ja s druge strane imam baš veliku ljubav prema hrvatskim dijalektima prema svim dijalektima, mislim to naše bogatstvo, uključujući gradišćanski, jezik moliških Hrvata i svih ovih skupina koje su zapravo jezični otoci izvan, zato što one čuvaju jedno starije stanje. Standard je nekakvo neutralno sredstvo komunikacije. Vi kad pogledate kajkavski moj, koji im je najbliži: koliko tu ima slojeva različitih? Imaš njemački sloj, imaš mađarski sloj, imaš sloj latinštine, imaš sloj sad novog, što su ljudi počeli inkorporirati zbog utjecaja i crkve, jer su slušali i slušaju još uvijek većinom standard, televizije itd., tako da dijalekti nam čuvaju jednu puno šire viđenje našeg identiteta.

NG: Glavno mjesto događaja u vašim romanima je isto Međimurje uglavnom, ali ne u nekoj romantizaciji tog kraja, nego skoro bi se moglo reći čisto suprotno, znači od ljubavi do nasilja, korupcija, pitanje morala, obitelj itd., sve su to stvari, odnosno glavne teme naše ljudske zajednice. Ima neki razlog zašto ostajete baš u tom kraju?

KN: Zato što mislim da ga dobro poznajem. I onda kad imam nekakvu dvojbu u sebi, i ako sad već živim 12 godina živim u Zagrebu, kad imam nekakvu dvojbu u sebi, uvijek me vraća na nešto iz djetinjstva zbog čega razmišljam o tome. Ako danas razmišljam o sukobu između neke profesorice i zbornice, odnosno između profesorice i institucije na kojoj radi, ja ću sve to prevest na ono što sam ja vidio kao dijete. I zbog toga još uvijek svoj svijet oko sebe percipiram u prvom redu po onome što sam naučio od bake, što sam naučio od mame, što sam naučio od sestre, od svega što se događalo oko mene. Međutim, mislim da Međimurci imaju već isto dosta, ali treba reći, iako to nisu romantične priče o Međimurju da su primljene s jako puno ljubavi i dio tog mog uspjeha na nacionalnoj razini mogu zahvaliti upravo tome što su Međimurci rekli: Ovo je super. Točno, tako je kod nas. Ako želite razumjeti Međimurje, odnos Međimuraca i Roma, odnos Međimuraca međusobno, kako funkcioniraju te zajednice, probajte si pročitati Novaka pa ćete vidjeti o čemu je. Dakle, od tamo je krenuo zapravo veliki zamah. Nisu oni mene doživjeli kao nekoga Nestbeschmutzera jer se ja nikad nisam izdvajao iz toga. Ja sam uvijek rekao, ako sam nešto loše napisao u Međimurju, o sebi sam napisao.

NG: To je sad čista spekulacija, ali mislite da bi drugačije pisali da bi još uvijek živjeli u Međimurju?

KN: Sigurno. Lakše je pisati izvana. Znam jer ima Međimurje – to je malo područje oko 120 tisuća stanovnika sve skupa sa Čakovcem – izvrsnih pjesnikinja i pjesnika, pisaca proze, kratkih priča. Jako dobre imamo pisce dramskih igrokaza i to. Međutim, oni, naravno, žive tamo, i njima je teže zagrebati u nešto što je baš jako bolno jer, ako si složio literarni lik i ako se netko u njemu prepozna, ti ćeš njega srest negdje, i to je puno teže. Zato ja uvijek ističem koliko je teško biti novinar u malim sredinama. Nije lako biti istraživački novinar ni kad si u Zagrebu, pa pišeš o nekoj velikoj korupskoj aferi, ali to raditi u jednom malom mjestu, gdje ti sretneš čovjeka kojeg si optužio za nešto u vrtiću ili na tržnici, to je problem.

NG: Koliko bi Vi rekli je Vaše pisanje nekako političko, odnosno može umjetnost uopće biti nepolitička?

KN: Mislim da ne može. Ovako ili onako, mi radimo politički statement. Iako sam ja na početku svoje karijere si mislio da ću moći odgovoriti na neka pitanja, na neka tricky pitanja, kao ja sam ne-političan. Jer u Hrvatskoj je to tako da, čim kažeš ono što doista misliš, tebe ću odmah svrstati. Ili ćeš bit Ustaša ili ćeš biti Četnik i to jednostavno tako. I zato sam ja probao strateški to na neki način, „moja književnost nije apolitična i ovo i ono“, ali ispada da svaki tekst koji je pisan iskreno i koji svjedoči o tvom iskustvu u ovom vremenu u kojem živimo, jest političan. Ne vjerujem u književnost koja nastane iz potrebe da se politički nešto pokrene. Tu sam vrlo skeptičan oko toga, ali dobro napisani tekst itekako može biti političan.

NG: Vidjela sam da su pojedini hrvatski političari tražili da se zabrane vaše knjige u školama…

KN: Da, to na početku svake predizborne kampanje kreće. Tu sam u društvu sa Zoranom Ferićem, Harukijem Murakamijem, Margaretom Atwood, Slavenkom Drakulić, Dubravkom Ugrešić i Oljom Savičević-Ivančević, jer su izvukli nekakve eksplicitne dijelove iz naših romana, s time da moram napomenuti da nitko od ovih pisaca nismo ni znali da smo uključeni u nekakav popis lektire, niti smo na to mogli utjecati. Dakle, to definitivno nije bilo pitanje koje je bilo postavljeno nama i to su prvi povukli 2016., i onda nastala velika javna hajka. Sve što znam je tada bilo teško zbog moje obitelji, jer ono stvar što se pričalo o svima nama, da smo ovakvi, da smo onakvi i trebalo je nekoliko mjeseci da ljudi shvate kako je manipulacija i strašna laž iza toga. Jer ti samo reci kao, pazite što nam rade djeci, i ti si aktivirao cijelu naciju. Svima nam je stalo do toga šta nam to rade djeci, što im pokušavaju utuliti. I onda su to početkom svake nove predizborne kampanje iz tog jednog spektra naše politike su to reciklirali, s time da ovi sad, koji su bili zadnji su to napravili užasno glupo zato što tih knjiga nema na popisu literature i to već četiri godine. Znači njima je toliko stalo do djece da nisu ni provjerili što je u popisu lektire, a čak su i tvrdili da su ti neki najgori dijelovi da su u nastavnim materijalima, što nisu. I onda dok im se ukazalo da lažu, u međuvremenu sam ja primio nekoliko prijetećih poruka itd., kakav sam ja idiot, nakon toga, ništa. Ni isprika, ni „bili smo u krivu“. Ne, tišina. To je…. Ali kad ti se to ponovi već treći, četvrti put, već ti bude ono…OK, ajmo opet. Počeli su izbori.

NG: Čini mi se da je to zabranjenje knjiga sad opet nekako novi trend. Pogotovu iz ove desničarske dosta konzervativne sredine i po Europi i u Americi.

KN: Da, od tih je to krenulo i čini se da je to preslikanje modela na Hrvatsku. S time da Hrvati, čini mi se –  ja imam 44 godine, dakle, doživio sam mijene u tom društvu itd.  –, mi zapravo jesmo pretežno katolička zemlja, ja sam isto katolik, ali smo i liberalni. Mi ćemo u principu prihvatiti svakoga tko prihvaća nas, generalno. Nije tu bilo nikada nikakvog lova na vještice u tom smislu. Sve do negdje devedesetih, kad su krenule nekakve druge stvari, a ovo sad je baš postalo problematično. Ja ne vjerujem da je svaka knjiga za svaki uzrast. Ali na kraju srednje škole mi moramo imati gimnazijalce i ostale, koji su završili srednju školu, koji su u stanju pročitati, primjerica Mein Kampf, i ne se oduševiti za to nego vidjeti kakva je strašna manipulacija u tome. Znači moramo imati kritičkog čitatelja, a ne čitatelja kojeg smo zaštitili od svih neugodnih scena. Time nismo ništa napravili.

NG: Slažem se potpuno.

NG: Što bi vi rekli tko su bili vaši prvi ili najvažniji utjecaji u pisanju?

KN: Vesna Parun! Sjećam se, sestra mi je poklonila Miki trasi, to je jedno njezina zbirka pjesama za djecu gdje je glavni lik Miki trasi. Stanari u slonu, Dubravko Horvatić, znači zapravo te neki lektirni naslovi koji su bili za nas klince. Zvonimir Balog, Ja magarac. To je bila zbirka za djecu u kojoj se on jako poigrava s jezikom i tako dalje. Čim kupiš knjigu, moraš reći, „Ja magarac“, pa je to odmah prva fora koju on s tobom kaže. I onda poslije sve više, recimo, veliki skok jedan kojeg sam doživio, ja sam prvi razred srednje škole, moja sestra već bila na faksu, studirala je germanistiku, i onda je donijelo doma Kafku. Ja sam počeo čitati Das Schloss, i ja se sjećam samo tog osjećaja silne jeze i on sam vidio šta književni tekst može, bez previše pompe, bez previše eksplozija, kako on jednostavnim riječima uvuče u taj svoj svijet noćne more. A onda sljedeći skok je bio Dubravka Ugrešić s Forsiranjem romana Reke. To je jednostavno sjajan roman, i puno tih domaćih naših pisaca koji su još uvijek živi, i iz moje generacije mi jednostavno pružaju puno zadovoljstva i sreće.

NG: Opomenuli ste na početku da ste na Germanistici, odnosno na Filozofskom fakultetu, ima Vaš posao na faksu, odnosno to sredina, ima ta isto utjecaj na vaše pisanje, i koliko ima utjecaja?

KN: Ima utjecaja utoliko što bi mi pisanje išlo bolje da nemam posao na faksu. (Se smije) Jer uz obitelj koja, naravno, ima fiksne termine i uz fakultet, ako se voliš tome stvarno posvetiti, i ja volim raditi sa studentima. Stvarno su to sjajni mladi ljudi i kad vidim da se oni trude, ja još jače, onda se stvori nekakva lijepa atmosfera, onda mi za pisanje ostane jako malo. Za ovaj zadnji roman je bilo Isuse…jednog dana ću napisati knjigu kako je nastalo to pisanje. Ja volim jako spavat inače, ali sam shvatio da ga neću nikad dovršiti, ako ne krenem sad na neki način. Shvatio sam da navečer ne mogu pisati jer onda ne mogu zaspati do tri ujutro i to je grozno jer sam se odmah počeo ranije ići spavati pa sam se dizao u pet ujutro, ovako je bio mrak i ja pišem. Te rečenice su često izgledale jako grozno, ali tekst je barem nastajao. I ja sam nakon dva mjeseca takve torture imao prvu verziju teksta koja je možda grozna, ali je jako jako važna i na njoj ti radiš. Najteže je raditi na praznom listu papira, a onda već imaš nešto. Onda vidiš što valja što ne valja. Nemaš uvijek rješenje odmah, ali je to dosta bitno tako da taj ovaj zadnji roman je nastao drukčije od ovih prije.

NG: Znači to nisu bile jutarnje avanture, nego ovi romani prije su se i po noći pisali.

KN: Po noći su se pisali jer nisam imao taj pressing da moram u jutro u sedam biti potpuno bistar jer djecu treba spremiti jer svima treba sve i onda ih odvesti u školu i tu moraš biti točan, nego sam mogao spavati do 9. Osim toga, pisanje navečer ima jednu pozitivnu stranu, a to je da je socijalno prihvatljivo da si natočiš čašu vina i onda te krene puno lakše, ujutro kad se potpuno trijezan ustaneš…

NG: Znači, malo dopinga.

KN: Pa malo. Dok popiješ čašu vina – ovo će sad zvučati kao da sam alkoholičar, nisam – kao da se stiša malo tvoj unutarnji kritičar. Da nije, „sve je ovo banalno, ovo je bezveze, prestani, ne!“

NG: Razumijem potpuno!

A imate neko mjesto na kojem najviše volite pisati ili je to apsolutno svejedno gdje ste?

KN: Svejedno, sam da sam daleko od ljudi. Treba mi neki moj prostor, ne mora biti velik, i slušalice na glavu. U pravilu imam za svaku knjigu soundtrack jedan u kojem nema teksta, nego je samo glazba. I onda si to svaki dan jedno te isto puštam, zato jer me vrati u isti taj osjećaj. Sad bi mogao reći koji su to soundtracki, ali nitko ih ne pozna. Ja sam slučajno od njih nabasao, jedan je iz nekog potpuno skoro nepoznatog filma, ali ja sam sve to skinuo i meni je to zanimljivo, a drugi je Interstellar. Taj onaj niski ton mi je jako, jako važan. Drži me mirnim, a drži me aktivnim, tako da mi je taj soundtrack puno pomogao, toga na Spotify konstantnu vrtim.

NG: A mogli bi napraviti Spotify playlistu uz svaki roman.

KN: A mogao bi, da. Ne znam koga bi to zanimalo, ali pitaju me mlađi kolege ili studenti, studentice koje bi htjele nešto napisati, mi dođu i iskreno me pitaju kako da počnu, kako ovo ono. Moraš si složiti svoju nekakvu kocku, svoju imaginarnu kocku, svijet u kojem si samo ti. Jer ako te stalno nešto izvana, pinga, distrakta, mobitel, ovo ono – zaboravi. Moraš imati barem sat vremena dnevno sjediti na svojoj guzici i piši i ništa drugo ne smije biti. Ni gledati mailove ni obraćati pažnju na što drugo.

NG: Meni je isto tako, ako moram nešto misliti i pisati, filmska glazba mi je go-to.

KN: Koji filmovi?

NG: Ako je napeto, onda je Lord of the Rings. A prije toga, dok sam studirala je ponekad bilo Pirates of the Caribbean, ali to mi je sad malo previše. I Little Women iz 1994. i iz 2020.

KN: S time da mi je iz 1994. bolje.

NG: Je! Uglavnom ta simfonijska filmska glazba.

KN: Da. To zapravo uopće nije čudo, jer filmska glazba je napravljena da te baci u neki put. Postoji glazba dok su svi tužni, upozorava zlo koje te tjera da je nešto napeto itd., tako da uopće nije čudo. Ovo mi je sad baš zanimljivo, kako smo se našli filmski.

NG: Znači nije samo da imamo isto prezime nego…

KN: …nego i modus pisanja. Modus scribendi.

NG: Odlično.

Što me isto zanima, pošto ste germanist, kako je s prijevodima vaših romana na njemački jezik, jer, čini mi se, da ih nema. Zašto?

KN: Nema. Njemački izdavači (oni s kojima bih ja htio radit) nisu zainteresirani. Nije to ništa strašno, to treba primiti kao realnost. Imam engleski prijevod, imam francuski prijevod bit će španjolski prijevod. Kao da me zaobilazi samo moje njemačko govorno područje, ali OK. S time da s knjigama se to može dogoditi a posteriori, nikad nije rečeno, ali zasad ništa.

NG: Tim su ovi prethodni romani bili dosta uspješni, ste ikad osjetili ili osjetite neki pritisak, ovaj slijedeći mora biti sad isto tako dobar ili još bolji?

KN: Pa to je nešto što bi me mučilo da razmišljam o tome. Pokušavam ne razmišljati o tome jer bi me to potpuno zakucalo jer bi onda išao napisati novu Črnu mati, novog Ciganina. A to nisam u stanju i ne želim to napraviti. Ja znam da sa svojim novim romanom koji je drukčiji od ova dva, da ću izgubiti ponekog čitatelja, koji će reći, pa nije to to. Ja za svaku priču krećem od nule, zaboravljam sve što je bilo. To je jedini način kako ja sebi mogu dati šansu da se ne ponavljam, da svaka nova priča dobije praktički novi jezik i da ti likovi da se ne ponavljaju, iako se vrlo rado ponavljaju. Mislim, sigurno postoje neke zajedničke crte svim tim likovima, jer generalno ono, mi smo jedni ljudi, zanima nas jedna vrsta dinamike međuljudskih odnosa. Osim toga, biti uspješan književnik u Hrvatskoj nije tako neka velika stvar. Vjerujem da Franzen (nap.: Jonathan Franzen) kad mora izaći s novom knjigom van, da njega to muči, ali ne nas Hrvate.

NG: Mislim da su skoro svi Vaši romani nekako adaptirani za neki scenski prikaz, za pozornicu, za ekrane. Ste to Vi pokrenuli ili je došla ponuda?

KN: Čak i da sam htio pokrenuti ne bih znao kako. Jer svijet kazališta u Hrvatskoj, to je taj svijet, ti nemaš pristup u njega u smislu, možda nekog poznaješ ovako, isto tak s filmom. Filmski producenti razmišljaju vrlo ekonomski, što mogu prodat. Da je ne znam kako dobra priča, on će ti reći, da ali nemamo jakog ženskog lika. Trenutno se to traži i mi tražimo takav proizvod. Ta je priča jako dobra, ali mi jednostavno to ne možemo u ovom trenutku prodat. Za pet godina će upravo taj tvoj lik kojeg si napisao možda biti aktualan, onda to možemo, ali to je vrlo jako ciklički u filmskoj industriji. A meni je sve krenulo dok sam dobio prvu nagradu veliku T-portala za Črnu Mati, ono se sve događalo u roku od mjesec dana. Onda su svi počeli, a knjiga je tada bila vani godinu dana i dobivala dobre kritike, i sve to skupa, ali nije to veliko zaživjelo. Nego nakon te nagrade su odmah i prodana prava i javila mi se Dora Ruždjak Podolski koja je htjela raditi u ZeKaeMu (Zagrebačko kazalište mladih), što je meni bilo super. Ono, ne nekakvo malo kazalište, nego baš ZeKaeM, i naravno da ja tu nisam ništa puno trgovao, nego sam rekao, radite. Ja vam stojim na raspolaganju za sve što vam treba, a vi ste kazalištarci, ja nisam u tome stručnjak. Napravite predstavu kako mislite da treba bit. Isto sam napravio poslije sa Ciganinom u HNK, s tim da je Ivica Buljan došao na promociju knjige Ciganin, i on ju je već imao i rekao je, sad tu sjedi i tamo je bila Nina Violić, ona će glumiti Milenu. Ja rekao, može!

 A sad ovaj zadnji, to je sad najluđa priča. Znači, ja sam sinopsis prodao kazalištu HNK Varaždin prije godinu i pol kad roman još nije bio gotov i on se već počeo raditi po tome po scenama koje sam im ja slao. A ja sam se doveo u situaciju da roman još nije bio gotov. Ovi su 14.10 planirali premijeru i premijera je održana, a knjiga izašla dva tjedna prije. To je sve bilo ono u sprintu i na kraju nije bilo papira. Da, izgovorio sam tu rečenicu, stvarno je bio nekakav problem s opskrbom papira u cijeloj Europi i mi smo čekali, otkucavali su dani, i moguće da će kazališna premijera biti prije nego izađe knjiga van, ali dobro. Poklopilo se drukčije, ali uglavnom očigledno je taj štof koji pišem, jer pišem dosta u međuljudskim odnosima, o obiteljskim odnosima, zanimljiv kazalištarcima.

NG: Vidjela sam prošle godine na filmskom festivalu u Linzu kratkometražni film Kazneni udarac koji je scena iz romana Črna mati zemla, i onda sam čitala da je to bio kao test za dugometražni film, da li funkcionira film na međimurskom dijalektu.

KN: I ne samo to, nego su oni testirali tamo i miks boja i dio glumaca koji su u tome su se trebali pojaviti u dugometražnom, i zvuk, to je užasno velika stvar. Ja nisam filmaš, pa ne znam, ali su mi objasnili kako svako od tih imena koje čitamo na kraju u kreditima ima značenja. Međutim, nakon tog kratkog filma se treba okrenuti u pretprodukcije za dugometražni, jer je kratki film dobro prošao, osvojio neke nagrade itd. Međutim, onda je došlo do trenja između producenta i redatelja i oni su se razišli i sad je filmski projekt Črna mati zemla stavljen na nulu i kreće se iznova.

NG: Ali, kreće se, znači, bit će filma?

KN: Bit će filma, nekad. Ali ja se slažem s producentom, mi smo ga već mogli snimiti. Ali imaš jednu šansu za napraviti film. Neće biti dva ili tri filma Črna mati zemla, samo jedan i onda kad ga već ideš napraviti, mora biti najbolje što je uopće moguće.