Bečanski Burgtheater kaže kusić hrvatske autorice Tene Štivičić „Drei Winter“ u režiji direktora Martina Kušeja. NG se je pominao s autoricom Štivičić o uspjehu kusića širom svita, o mali zemlja s velikom literaturom i je li postoji takoča kot multietnički austro-ugarski identitet? Intervju je na standardnohrvatskom jeziku.
NOVI GLAS: 22.4. je premijera Vaše drame „Tri Zime“ u bečkom Burgtheatru u njemačkom prijevodu. 2017. godine bilo je gostovanje HNK-a istoga kusića u bečkom Volkstheatru sa standing ovations, praizvedba je bila u Londonu 2014. godine. Da li i kako različno ste doživjeli odziv i recepciju u Londonu i u Zagrebu odnosno u Hrvatskoj?
Tena Štivičić: „Tri Zime“ su doživjele već zaista niz produkcija u mnogo zemalja, tako da svaka ta produkcija ima neki svoj pomalo drugačiji život. Praizvedba je bila u Londonu i u Londonu je predstava stvarno jako lijepo primljena, imala je fantastične kritike i super je prošla. Mislim da je i National Theatre u Londonu bio malo nervozan zato što rijetko se dogodi da se na tako velikoj svjetskoj pozornici igra jedna velika drama koja se u potpunosti bavi sudbinama likova neke male opskurne zemlje za koju zapravo nikog nije briga, pogotovo ne sada, toliko godina nakon rata. Male kulture poput naše dospiju u centar pažnje samo kad se nešto užasno događa na našim prostorima. I onda kad prođe taj vlak reflektor se pomakne na neku drugu malu opskurnu kulturu u kojoj se nešto strašno događa. Tako da je postojala oko toga neka nervoza, hoće li to ljude zanimati, hoće li shvatiti. Međutim se pokazalo da je bilo neopravdano i da je zapravo drama jako lijepo primljena kod britanske publike. A onda je u Hrvatsku već došla malo na krilima toga uspjeha. Čini mi se da je publika bila željna neke takve predstave, koja se bavi nama i našim životima i našom prošlošću i našom sadašnjošću. Tako da je stvarno bila predivno primljena predstava u Zagrebu, i ta produkcija je obišla isto pola svijeta. Ja nisam bila prisutna na tom gostovanju u Beču ali mislim koliko se sjetim da je u Beču bila lijepo primljena.
NG: Bila sam tamo i stvarno je bilo fantastično.
Divno! Pa sada ne znam, sada je već toliko vremena prošlo od onda kada sam tu dramu napisala i zapravo mi je uzbuđenjeuzbuđenje-Aufgeregtheit da se i dalje izvodi.
NG: Moglo bi se reći, ova drama je s jedne strane povijest jedne obitelji a s druge strane povijest jednog prostora odnosno država iz pogleda te iste obitelji. Nekako pogled iz obiteljskoga mikrokozma u makrokozmos. Kakav je bio proces pisanja?
Zapravo nije bila ideja da pišem dramu o makrokozmosu, kao i nikad nije, ja se uvijek bavim s tim nekim intimističkim temama i situacijama, i tako sam i ovu dramu počela pisati od nekih malih motiva koji su se protezali kroz razgovore o nekim situacijama iz naše obiteljske prošlosti. I onda sam, u jednom trenutku kad sam nekoliko tih situacija povezala, shvatila da imam jednu priču od četiri generacije žena od kojih su svaka generacija živjela u drugoj zemlji. Geografski na istom mjestu a potpuno u drugačijoj zemlji, u drugačijem režimu, u drugačijim okolnostima, sustavu vrijednosti, i da su te promjene naravno jako turbulentno utjecale na privatne živote i da su im diktirale životni put. A onda kad se sklopi priča, iz toga se može iščitati neka veća priča o prostoru. I ne samo o prostoru Zagreba i prostora Hrvatske, nego zapravo o cijelom ex-yu prostoru.
NG: Važno je isto spomenuti ta ženska perspektiva na povijest, jer uglavnom muškarci pišu povijest. Je li to bila svjesna odluka uprav zato ili je to isključivo iz osobnog pristupa kao žena?
I jedno i drugo. Mene prvenstveno zanimaju žene i ženska povijest. Muškarci su o muškarcima sasvim dovoljno već napisali. Povijest Jugoslavije i povijest žena općenito, to su za mene dvije neiscrpno interesantne teme. Velike povijesne drame su najčešće pisane iz perspektive muških aktera u tim povijesnim događajima, a žene su obično na tom putu neki signali, majke, ljubavnice, tek podrška glavnim likovima. Mi smo svi zapravo navikli, i muškarci i žene, doživljavati ljudsko iskustvo kroz mušku perspektivu. I to je ono što je meni jako bitno i što je svjesna odluka, ne samo u ovoj drami nego inače, pisati o tom ljudskom iskustvu kroz žensku perspektivu i iz jednog drugog rakursa. Moje iskustvo, iz moje obitelji jest da žene nisu sporedni likovisporedni likovi-Nebenfiguren i da je vrlo često teret i odluka i čitavog obiteljskog života na njima, suverene su i jake, i zaslužuju da budu nositeljice velikih povijesnih drama.
NG: Koliko mislite je bila važna geografska distanca da napišete ovu dramu koja na neki način spaja privatno i političko?
Ne mogu to reći sa sigurnošću zato što nemam drugo iskustvo, živim već dvadeset godina u Velikoj Britaniji. Ono što jest bitno za mene i kao pisateljicu, da u stvari tek kad dođete u neku novu kulturu onda zapravo imate pravi dojam o svojoj kulturi i osvijestite uopće kulturu kojoj pripadate. Meni su tek u Velikoj Britaniji objasnili da sam iz istočne Europe, toga nisam bila svjesna prije, tako da taj pogled na sebe kad počnete živjeti u nekoj kulturi koja je vrlo drugačija od vaše bitan. A onda vjerojatno i distanca od doma i od svega poznatog daje jedan dragocjen pogled za pisanje.
NG: U Austriji se kaže, da se mora ići van odnosno u inozemstvo, da bi bili cijenjeni ovdje, u Austriji. Kako je to u Vašem u slučaju, da li to možete potvrditi?
Da, apsolutno.
NG: Nije ovo Vaš prvi susret s Burgtheatrom, prije više od deset godina, mislim da je bilo 2011., bili ste pozvani pri seriji „Kakanien revisited“ koja se bavila s multietničkim prostorom bivše monarhije i sadašnje odnosno ondašnje Europske unije kao imaginarni literarni prostor. Koliko se od onda promijenio Vaš pogled na Hrvatsku i Europu? Taj projekt se bavio time koliko uopće postoji neki zajednički identitet svih ovih zemalja nekog davnog austro-ugarskog prostora. I ja mislim da zapravo postoje neke sličnosti, pogotovo u odnosu na ovaj neki drugi dio Europe anglo-saksonski, u kojem ja sad živim. Ali meni se događa nevjerojatna, životna ironija – kao da stalno trčim za Europom. Jer sam kao dijete odrasla u zemlji koja je apsolutno bila dio Europe i smatrala sam se Europljankom, imala sam pasoš koji je bio europski, i onda nas je taj nazovi progresivni projekt da se osamostalimo, da se kao što se tada govorilo "riješimo okova komunizma" stavio u poziciju drugoga. Od jedanput više nismo bili Europa, nego smo postali neka istočna Europa koja se mora silno truditi da Europi dokazuje da ispunjava kriterije da se pripusti u Europu. Ja sam u tom trenutku odselila u Veliku Britaniju i onda sam se godinama trudila i tamo isto tako dokazivala da sam dovoljno zaslužna da mi dopuste da ostanem tamo i da dobijem njihove papire. Konačno sam dobila taj britanski pasoš, a u međuvremenu je i Hrvatska ušla u Europsku uniju, međutim onda je Velika Britanija odlučila izaći iz Europske unije. I ja sam se opet našla u nekoj potpuno bizarnoj situaciji da sam sad opet izvan Europe. Nedavno sam se preselila u Škotsku, ako se Škotska odluči otcijepiti od Velike Britanije, onda imam opet neku šansu da preko Škotske ponovo dođem u Europu. To je izgleda moj životni put da gađam Europu. (smije se)
NG: Mislite da autori, autorice južno-istočnoga prostora ili jezika dobiju premalo pažnje njemačko-govorećega prostora ili vidite promjene? Sve te male kulture i mali jezici zapravo jako se teško probijaju u prostoru dominantne kulture, i ne samo da se to obično dogodi kad ima tako neki politički događaj koji skrene pažnju, nego se onda u povrh toga dogodi da i na toj velikoj pozornici ima mjesta za možda jednog pisca po maloj zemlji i jednog pisca po generaciji. Mali jezici ovise i o prevoditeljima i marketingu, to su sve stvari za koje nikad nema dovoljno sredstava. Dobre prevoditelje treba držati kao malo vode na dlanu. Ima puno dobre literature u malim zemljama koja se teško probijaju izvan granica. NG: Vraćam se komadu, koliko imate uvid ili utjecaj na kazališne produkcije Vaših igrokaza, da li ste uopće uključeni? Obično kad se radi o prvoj izvedbi, kad je praizvedba u pitanju onda nastojim biti prisutna. Zadnje dvije praizvedbe, jedna je bila u Srbiji, jedna u Sloveniji, novih drama, i nisam baš mogla biti prisutna, jedno zbog lockdowna a drugo logistički nije bilo moguće, ali nastojim biti uključena u praizvedbu. Bitno je da kad prvi put drama ide na pozornicu da imam pregled, da ne dođe do neke baš jako pogrešne interpretacije. Zapravo su dramski pisci osuđeni na interpretaciju i to je naprosto jedan dio s kojem se vrlo rano moramo pomiriti, tako da uglavnom ne sudjelujem u probama i u procesima. Ali doći ću na premijeru u Burgtheater i vidjela sam jednu probu i bilo mi je jako zanimljivo kako su radili i osjećam da je u dosta sigurnim rukama komad.
Sve slike kusića: Matthias Horn/Burgtheater
Kusić “Drei Winter” ima 22.4.2023. premijeru
