“Imamo 800 ljet asimilacije”

Ralf Grabuschnig opisuje u knjigi putovanja k manjinam

Marljivim NG-konzumentom je poznat pred svim glas Ralfa Grabuschniga. Moremo mu ure dugo slušati. Ralf skupa s povjesničarom Michaelom Schreiberom moderira NG history podcast. Uz svoj vlašći podcast-format “Déjà-vu Geschichte” je mladi povjesničar i napisao brojne knjige. Za svoj sadašnji projekt je poiskao različne manjine u Europi i sažeo portrete u knjigi “Unterwegs zwischen Grenzen”. U prvom poglavlju se je bavio poviješću slovenskoga jezika u svojoj obitelji, kade je pozabljen. Knjigu Grabuschnig sam izdava, i ovde moreš pomoći pri realizaciji. U bečanskom kafiću je NG diskutirao Ralfova putovanja i utiske iz pojedinih pograničnih regijov. Intervju je pola gradišćanskohrvatski, pola Ralfov zagrebački “Straßenkroatisch”. 


NOVI GLAS: U uvodu knjige si napisao, da si nekako negirao svoju vlašću povijest i ignorirao posljedice povijesti okolo tebe. Se ćutiš u medjuvrimenu kot asimiliran Slovenac iz Koruške?

Ralf Grabuschnig: Mislim, danas su više ili manje svi u Koruškoj asimilirani Slovenci. Odvisi kada gledaš. Prije 100 godina su u Koruškoj svi znali slovenski, a jedna tretina govorila je slovenski kot prvi jezik.

NG: Znači, svaki ima slovensku staramat odnosno baku?

R: Da mislim, to je tipično. Ja sam rodjen i sam živio prva ljeta u Beljaku/Villachu i kad si u gradu – mislim to je isto u Gradišću – ta drugi jezik nije tako važan. U Villachu živi šezdeset tisuć ljudi, a onde na ulici nitko ne govori slovenski. Već-ki se kod kuće pomina, ali nisam to znao. Ča je najveći problem je, da starji ljudi – recimo moj deda ili moja baka – oni su znali slovenski, ali nikad nisu koristili.

NG: Samo medjusobno.

R: Medjusobno ponekad. Već u crkvi. Ja se ne sjećam, da su ikada govorili slovenski i mislim, da je to tipično za onu generaciju. Moja baka je rodjena 1930. godine. Znači oni su bili mladi kad je bio rat i nakon rata je bilo normalno za sve već ljudi, da ne govore slovenski u javnosti. To je neki trauma i moram reći, da prvih dvadeset godina mojega života nisam znao, da je to neki elemenat u mojoj obitelji. Tako mislim je to kot većine ljudi u Koruškoj. Odvisi od gdje si naravno. U južnoj Koruškoj bila je čvrsta asimilacija. 

NG: Ti u knjigi ideš na putovanje, ali ne u Korušku, nego k Lužičkim SorbomLausitzer Sorben. Je za tebe bilo logično, kako ćeš izabrati manjine u knjigi? 

Ciljna grupa moje knjige su ljudi pretežno iz Njemačke i Austrije. I za mene je bilo važno, da upoznaju nekako jedan dio njihovog života i povijesti oko njih. Za mene je bilo logično, da govorimo o Austriji, znači o Gradišću i o Koruškoj. A mislim najpoznatija manjina u Njemačkoj su Sorbi. Bio sam u Sachsenu, u Bautzenu, u LužiciLužica-Lausitz. I mislio sam, da je to dobar početak. 

NG: Si našao paralele Koruškoj? 

Svugdje. Svugdje je sve isto (se smije). Mislim, da je dost slična situacija. Imaš neki kraj blizu granice. Imaš slavsku manjinu i desničare u politiki. To za mene zvuči kot Koruška. 

NG: Pisao si, da vabu neki političari s „Reslawisierung“.

Da, to nismo imali samo u Koruškoj pri izbornoj kampanji. Jer slično je bilo: Sorbisierung stoppen. I naciji 1937. ljeta su rekli, da Sorbi planiraju neku reslavizaciju Njemačke. Vidimo, da FPÖ ima još svenek neke veze toj dobi.

Iz NG-epizode o Transilvaniji
NG: Ja sam s velikim zanimanjem pročitao tvoje tekste, jer sam i ja jednoč išao na rešerše-putovanje u sorbski dio Njemačke. Ja nažalost nisam bio duže u nekom selu. Ali u varošu Bautzenu sam bio. Ti si u Budišinu prenoćevao?

Da ja sam bio onde pet dana.

NG: I pio dobru kavu.

Boah.

NG: Meni je žao, da nisam vidio na svojem putovanju kade kopaju ugljen. To je važno i dramatično za tu regiju. 

U povijesti – mislim u prošlih sto godina – je površinski koppovršinski kop-Tagebau bio najviši ekonomski faktor. Naravno – to je tragedija za cijelu regiju. Mine su dva ili tri kilometre velike. To sada nije samo za sorpsku manjinu problem, nego za sve onde. Ne znam točan broj, ali desetku sela su uništili zbog toga. Bio sam u Mühlrose, jedno selo, to je blizu najveće mine, zove se Nochten. Kako to funkcionira? Onde ima jedan površinski kop i ta rotira, znači oni počnu kade i onda ide u krug. I to postane sve veće i veće i na kraju je cijela regija u tom apsorbirana. A Mühlrose je na granici kopa i pred nekoliko godina su rekli, da ne more ostati i Mühlrose će u procesu biti uništen. To je tužno. Mi smo bili na ulici onde i vidilo se je, da je većina ljudi otišlo. Vidiš prazne kuće i zemljišća. A neki susjed je možda još uvijek tu. Julian, ki je bio moj vodja, je govorio s ljudi onde po sorpsku i oni su mu rekli, kad to završi ta cijeli sistem, će biti još gorje, kad je to jedini poslodavac u okolini. Ako to nema – gdje ćedu ljudi djelati? Oni idu u Dresden, Leipzig ili Berlin i tamo sigurno neće govoriti sorpski. 

Ralf Grabuschnig u Lužici
NG: Ostavljamo Lužicu. Putovao si u Transilvaniju i iskao nimšku manjinu na primjer (NG ima i podcast o tom), ali tražio si isto jenišku manjinu, ka u Austriji još nije priznata. Si lako našao pripadnike?

Bio sam sretan, jer mislim, da nije lako. Jeniši nisu tako poznati u Austriji i Njemačkoj – u Švicarskoj možda malo. Oni su u prošlosti bili jako diskriminirani i zato je teško. Jedan prijatelj je pisao svoj masterski rad o jeniškoj glazbi. On je študirao muzičke znanosti i je imao neke veze s jeniškom community. On mi je dao samo jedan kontakt u Innsbrucku, a to je neka profesorica tamo. Ona nije jeniška, ali ona se bavi tim. Nju sam upoznao i onda sam prošao u Švicarsku na Feckerchilbi festival. To je najveći jeniški festival, kasnije sam bio u Njemačkoj i na Jenischer Kulturtag u Innsbrucku, kade sam govorio s jednom osobom iz Koruške i on me je direktno pozvao k sebi na pivo na razgovor. Ada sam i bio u Koruškoj kod njega i govorili smo tri sata – baš otvoreno i cool. To je bilo za mene neko iznenadjenje.

NG: Švicarska, Innsbruck, Koruška. To je dost rašican narod.

Da, po centralnoj Europi. 

NG: Zato je važno, da imaju neke priredbe, kade se skupljaju?

Imaju nekoliko festivala. Oni su svugdje, recimo u Austriji, u Koruškoj, ali isto oko Linca i u Dolnjoj Austriji, u Njemačkoj, u Švicarskoj, u Luxemburgu, Elsassu – svugdje su ali dosta izolirani u regija, ali ima tako medjunarodne veze. Ta človik iz Koruške je rekao na primjer, da ide na putovanje sa djecom i sa ženom i išli su u Njemačku, u Švicarsku i u Francusku, samo da vidu neke ljude iz scene. A nisu prije znali one ljude! Pak su onde kod drugih Jeniša, spavaju onde i još uvijek ta mriža funkcionira. 

NG: Ada ta ideja „das fahrende Volk“ nije tako kriva? 

Danas je to naravno drugačije. To već nije realitet života jeniške manjine. Ta človik iz Koruške djela još uvijek kot Messerschleifer. On putuje. On je u Koruškoj ali i u Štajerskoj, u Dolnjoj Austriji. Ali komplicirano je to s Jenišima, jer ima toliko otvorenih pitanja. 

NG: Jer nisu priznati kot narodna grupa?

U Austriji je to najvažnija stvar, da imaš neki jezik. A najveći broj ljudi ne govoru jeniški. To nije njemački ali ima čuda vokabulara ili bazu iz njemačkog. To je kot jidski. Nadalje ali imaju i riči iz jidiš ili romanes. Ja ništ ne razumijem. Nema šanse. Vi u Gradišću na primjer imate jednu vrst hrvatskoga, u Koruškoj je to jasno slovenski, jeniški – ah! – to je nešto drugo. Nije njemački ali šta je? Moremo to kodificirati? U Austriji je status kompliciran. Tribaš različne faktore i jezik je jedan od njih. Imaju jedno društvo „Verein zur Anerkennung der jenischen Kultur“ – oni pokušavaju iskati one faktore. Samo u Švicarskoj imaju neko priznanje zajedno sa Sinti.

NG: Na zadnje: Ćemo se vratiti u Korušku ili u Gradišće? 

Reci ti.

NG: Slušatelj:ice NG-podcasta su jur čuli čuda o Gradišću od tebe. Kako ti je bilo se približiti slovenskoj povijesti u Koruškoj? A sada se i učiš slovenski?

Konačno.

NG: U knjigi pišeš “Die Sprache hat eine Generation übersprungen”. 

Za mene su to dvi generacije, Weitsprung. Uvijek je bilo čudno, da govorim hrvatski, ali ne slovenski. Kad sam počeo učiti hrvatski, sam još bio u bachelor-študiju. Onda sam imao 21 ljeto. Tada ta povijest Koruške za mene nije postojala, ta povijest moje obitelji. Konačno sam si mislio: Moram se i to naučiti.

NG: Da! Ti ne moreš pojti toliko puti u Mondscheingasse i se ne polako naučiti slovenski. 

Mislim da već okay govorim slovenski. Slično je hrvatskom. Ali kad sam u Mondscheingasse i svi govoru u dijalektu, onda ništa ne razumijem. To je zadnje poglavlje u knjigi, idem u krugu: Počinjem u Koruškoj, idem u Lužicu, Transilvaniju, u Švicarsku, onda malo Gradišće i se vratim u Korušku i tamo vidiš, da je tako duga priča. I svugdje je isto po Europi. Sada imamo 800 godina asimilacije, jer u Sridnjem Vijeku su više manje svi govorili slovenski u Koruškoj. Tako je bilo u Lužici sa sorpskim.

NG: Ili kad si u jednom poglavlju pisao, da su Britanci Wales potukli, i da su ekspandirali Nimci, da se je tako Europa manifestirala … 

To je zanimljiva priča. Nema dobru rič za to, možda Hochmittelalterlicher Landausbau. Študirao sam povijest i nisam to znao prije. U 11. stoljeću je zapad Europe toliko ekspandirao. Ne samo nimški dio ali i francuski dio. Oni su ekspandirali u današnji Izrael na primjer tokom križarskoga rata. To je velika francuska migracija na kraju. Nitko ne govori o tome. Drugi primjer su Wales i Irska – svugdje vidimo ekspandiranje, tako i nimšku ekspanziju u istok, ka ima posljedice za Transilvaniju i Lužicu. 

NG: Pak u Austriji imaš BavarijuBavarija-Bayern.

Bavarsku ekspanziju imaš ne samo u Korušku, nego i u Beč. Recimo prije 10. stoljeća se tu u Beču nije govorilo njemački, možda u Tirolu. To je stara povijest, ali vidiš da Austrija nije uvijek bila njemačka zemlja. Ideš u Budišin, Beč, Prag, Krakov. Svugdje imaš slične priče. I nimška ekspanzija je jedna konstanta. Slavenizacija ada nije problem, nego germanizacija. Slavenizacija je morebit problem u Centralnoj Aziji u Kazahstanu. Ovde kod nas sigurno nije.


Intervju: Konstantin Vlasich, suradnja: Marica Zvonarits
Slika na početku: K. Vlasich 

Slušaj uvod u knjigu

Piši komentar

Your email address will not be published.