Na Facebook-stranici usera Š. se je mogao najti video sljedeće scene iz crikve Sv. Mihovila Hrvatske katoličke misije u Željeznu, snimljena od koruša/empore crikve. Sve to se je odigralo pri ili u okviru „svete“ maše lani 11. decembra i me ostavila prez riči. Ipak mi to ne da mira, tako da ta dogodjaj moram ovim putem s drugimi diliti.
U sridnjem Gradišću dobro poznati fra Božidar Blažević u franjevačkoj kafeckoj opravi a prik nje majicu šahovku hrvatske nogometne reprezentacije goni krampusa/vraga kroz cijelu, prepunu crikvu ča do šekrestije. Po par nerazumljivih riči jednoga za sv. Mikulu opravnoga muža iz prodikaonice se krampus opet poufa van iz šekrestije, pak ga fra Božidar istira iz crikve. Vjerniki/navijači stojeći aplaudiraju ovomu cirkusu, dokle fra Božidar primi standing ovations i se vrne k oltaru.
Prvo ča mi je napamet došlo, da je Jezuš bičem čistio hižu Božju od takovoga bagaža.
U željezanskoj biškupiji se očividno djela suprotivno. Oni ki su uspješno spraznili hrvatske crikve sridnjega Gradišća i su usmrtili nekada živu vjeru u hrvatski seli kod Dolinji, se nadaruju novimi funkcijami i se za nje stvori nova – po mojem mišljenju nepotribna – misija za novodoseljenike. Zapravo se to s misijom dogadja sada i na Poljanci, kade se s nacionalističkimi i populističkimi metodami lovu „duše“ i to od tih far, kade su one ionako jur dobro integrirane. S tim se smanjuje broj vjernikov u hrvatski seli kotara.
Navodno su se po „svetoj“ maši gostili gledaoci/navijači janjetinom i se je po špektaklu tancalo kolo. Zanimalo bi me, su li se stroški gošćine platili iz popovskoga žepa ili od crikvenoga prinosa svih vjernikov.
Zanimljivo za vjernike bi u toj vezi i bilo, koliki su stroški novoutemeljene – po mojem mišljenju nepotribne – i dezintegrativne hrvatske misije.
Jako tužno je, da Sveta Mati Crikva, ka ima neocjenjivu ulogu u tom, da su gradišćanski Hrvati mogli očuvati svoj jezik i identitet kroz skoro 500 ljet, sada već nikako nije čvrst stup, ki drži manjinu, nego nasuprot, djela se nek moguće da bi joj naškodila.
Mi već nećemo doživiti, će li i nova hrvatska dijaspora držati tako dugo, ali smimo sumnjati u to, jer novodoseljeniki obično držu svoj identitet maksimalno tri generacije a ne dvajsetpet. Znak tomu more biti, da mislu da je njeva crikva u Eisenstadtu a ne u Željeznu. Bilo kot bilo, nova dimenzija destruktivne demolizacije gradišćanskohrvatske crikvene kulture pod ovom EGIDom. Koliko kompetencije znanja i srca se je jur za svenek izbrisalo?!
Nas je jur jako malo, a sada i još ovakovoga ča! U tom smislu s riči našega velikoga gradišćanskoga svećenika i pjesnika: koliko smo, to smo!
F. Tončić, na Poljanci
tužno. 1923-oga ljeta?