Ponekad su dijakritički znaki u imenu autor:ice kriterij za odluku, prema koj knjigi literature na nimškom jeziku me privlače u knjižari. Vrlo površnapovršna-oberflächlich metoda izbora, ali na drugu stran opet i nije. U najvećem dijelu slučajev je to bila dobra odluka.
Najnovije moje otkriće te š-đ-č-ž-ć-metode je roman „Zorn und Stille“ autorice Sandre Gugić.
Sandra Gugić ima biografiju, ka je egzemplarna za čuda takovih u Austriji, odnosno u Beču: Nje roditelji su 70-ih ljet prošloga stoljeća emigrirali iz tadašnje Jugoslavije – kao i čuda drugih u tom času gastarbajterskoga aranžmana – u Beč, kade se je onda rodila njeva kćer Sandra.
O tom žitku u dvi sviti, a tim i u dvi jeziki, je Sandra Gugić pred nekolikimi ljeti pisala na blogu časopisa Die Zeit ovako:
„Kad me ljudi pitaju kade sam rodjena, a ja odgovaram: u Beču, čini im se jasno da sam prava Austrijanka. Ali ne znaju i ne razumu da me je, kad sam kao dite došla domom, za vrati našega stana čekao jedan sasvim drugi svit sa svojimi pravili, ki me oblikovao. Iskustvo odrasti u i med dvimi sviti doživljavam kao obogaćenje, iako je od mene čuda potribovalo.“ - Sandra Gugić
Jad ili tišina
S djelomično autobiografskimi elementi povida Gugić o gastarbajterskoj familiji Banadinović. A u centru romana stoji kćer Biljana, ka se rano iseli iz domaćega stana, napušća roditelje i mladjega brata, živi u ljubavnom odnosu s drugom ženom i kao umjetnica putuje oko svita.
Polazna točka romana je smrt oca i Biljanino putovanje na pogrebpogreb-Beerdigung u Beograd, i onda pelja pri čitanju na putovanje kroz čas ove obitelji, skače med ljeti 1999., 2018., 2016. i 2008., i u tom i minja perspektive povidanja od jednoga člana obitelji Banadinović do drugoga.
Pojmi u nazivu romana, dakle jad i tišina, sumiraju odnose unutar familije u različni konstelacija. Jad i tišina stoju ali i za suprotne načine, kako zahadjati s ranami ke se dogadjaju u žitku.
Generacijski konflikt i nerazumivanje slike svita i načina života drugoga su kroz minjanje perspektive i govorećega glasa pri čitanju na jednu stran jasni i jaki, na drugu stran se u tom minjanju pogledov ali polako ispostavlja, da se te razlike i suprotivnosti izjednačuju. Jad i tišina vlada i valja za svaku i svakoga.
Nedostojna kategorijazija
Ov roman bi se mogao opisati s nekolikimi natuknicami i temami: Obračun s konvencijom ženskoga života i obiteljskih strukturov, lomlom-Bruch s heteronormativnim (i tim muškim) pogledom na naciju, društvo, politiku, ljubav i tijelo. Naravno se knjiga more i gledati i pod geslom migrantske literature, ča se ali u pogledu na dibinu i višeslojnost romana čini kao jako plakativna i nedostojna kategorizacija.
Premda Sandra Gugić piše i publicira na nimškom jeziku je ipak neka vrst većjezičnosti imanentna u nje djelu, naime na meta-razini. Ova vrsta većjezičnosti je zapravo tipična i do neke mjere neophodna za autor:ice kao na primjer Sašu Stanišić, Maricu Bodrožić i naravno Sandru Gugić, ke sve potiču iz južnoslavenskoga područja i čiji literarni jezik je nimški. Većjezičnosti se očividno nijed:na ne more riješiti, hvala Bogu (ili Vragu).
Žitak u dvi sviti, ki spominje Sandra Gugić, se za čitatelj:icu kaže i na toj većjezičnoj razini: Na jednu stran kroz interferencije iz drugoga jezika u glavni jezik (tzv. „matrix language“) – bilo to s jednom ričom ili i s cijelom rečenicom – a na drugu stran tim, da se govori o jeziku. Znači jezik stoji u fokusu refleksije. Na vizualnoj razini su i dijakritički znaki dio te meta-većjezičnosti, i tako i prvi vidljivi „catch“ za ljubitelj:ice ove vrste literature. Dakle, š-đ-č-ž-ć-metoda na kraju uopće nije tako površna. Pokusite i Vi!
Recenzija je otiskana u NG4/21
Sve slike: Lydia Novak
