Pledoaje za arhiv

U Austriji svaka savezna zemlja ima neku vrst arhiva književnosti, zvana Gradišća. To boli znanost, književno stvaralaštvo i NG-dopisnicu Ly.

Kad je u maju ovoga ljeta preminuo u 93. ljetu života pjesnik Anton Leopold, se u mediji i reminiscencija naravno spomenula i veličina njegovoga opusa, nekoliko publiciranih knjig odnosno antologijov, već od 2000 pjesam u rukopisnoj zbirki, a uz to i veliki broj fotografijov, u ki je strastveni fotograf Leopold jur od 50-ih ljet prošloga stoljeća dokumentirao seoski žitak i svoju okolicu. Smrt ovoga „našega“ pjesnika postavlja (opet, za mene barem) pitanje – a ča sada? Ča će biti s njegovom literarnom ostavšćinomostavšćina -Erbe/Nachlass?

Da bi Anton Leopold bio pisao na nimškom jeziku, ili da bi bio živio u bilo koj drugoj saveznoj zemlji Austrije, a ne u Gradišću, bi se vjerojatno jur kakov literarni arhiv zanimao za njegove autografije (rukopisna djela), tiposkripte (djela pisana pisaćim strojem), manuskripte ili korespondencije. Da bude jasno, zač bi to bilo važno – ne samo za Antona Leopolda, nego za cijelu našu zajednicu –, triba objasniti, ča je uopće mišljeno s takovim arhivom odnosno institucijom, i ča su zadaće literarnoga arhiva.

Ostavšćina autora ili autorice nisu samo antologije i teksti, ki su se publicirali u nekom tiskanom izdanju, nego za tim stoji čuda već. U prvom redu kod arhiva naravno ide za odredjeno čuvanje materijala, ča je pred svim kod rukopisnih dokumentov jako važno.

Arhiv nacionalne identitete?

Kao čuda svega, ča je dandanas za nas po sebi razumljivo, su i arhivi vezani na dob romantike u prvoj polovici 19. stoljeća konstruiranjem nacionalnih identitetov ili neke nacionalne svisti, iz čega je onda nastao konstrukt i ideologija nacionalnih držav. Prvi arhivi literature su nastali oko 1830. i 1850. ljeta, i su dali odredjen temelj nacionalnoga identiteta prikupljanjem nacionalne literature. Tako imamo za zahvaliti naprimjer bajke/povidajke braće Grimm točno ovomu pokretu, jer su oni išli pokupljati te bajke i povidajke, ke su narodu bile poznate i su je napisale.

Dakle, s izgradnjom države odnosno nacije su i potribni nacionalni arhivi, a kao temelj filologije i književnosti su potribni literarni arhivi ili arhivi književnosti.

Ča skupljaju literarni arhivi?

Ono sve, ča pripada ostavšćini (u smislu „Nachlass“; ako autori:ce predaju svoju ostavšćinu arhivu još dokle su živi, se to obično naziva „Vorlass“ – odredjeni terminus na hrvatskom nisam našla) – i se redi u tri kategorije:

1. Djela: Rukopisi (autografije), tipografije, manuskripte, dnevnike itd.
2. Korespondencije: Pisma, razglednice, dandanas i e-maili
3. Životni dokumenti: Fotografije, potvrde, knjige za učenje, kalendar

Dakle, ne ide samo za publicirano i tiskano djelo, nego za sve, ča za tim stoji, jer je to temelj znanstvenoga djela u književnosti, iz čega se onda naprimjer izdjelaju studijska, komentirana ili historično-kritična izdanja različnih knjig ili autorov i autoric. I točno to znanstveno djelo, ko je onda u obliku izdanja ili edicija i dostupno javnosti, je vrlo važno, da odredjeno književno djelo i dostane mjesto u kulturnoj svisti unutar odredjenoga prostora (u geografskom ili jezičnom smislu).

U Austriji svaka savezna zemlja ima neku vrst arhiva književnosti: U Vorarlbergu Felder-Archiv, u Tirolu Brenner-Archiv, u Solnogradu Residenzarchiv, u Koruškoj Musil-Archiv, u Štajerskoj Franz-Nobel-Institut i Literaturhaus, u Gornjoj Austriji Stifter-Haus, u Dolnjoj Austriji Orden-Museum i Archiv der Zeitgenossen, a u Gradišću: Ništ.

Kako se vidi po imeni nekih arhivov, su vezani na odredjenoga autora, čija ostavšćina je dost puti bila jednostavno „prvi kamen“ u izgradnji takove institucije.

Sramota za Gradišće

Da uprav Gradišće, kao savezna zemlja Austrije, u koj živu tri od šest narodnih grup Austrije, nima instituciju, ka skuplja tu većjezičnu književnost ove regije i se znanstveno s tim bavi, to bogatstvo čuva i – u najboljem slučaju – približava još većoj publiki, je velik gubitak i zapravo sramota za Gradišće. A ne samo za Gradišće, nego za cijelu ovu regiju. Pred svim ako gledamo iz perspektive hrvatske narodne grupe, triba razmišljati i u prikgraničnom smislu. A i to ne bi bio novum, jer i Felder-Archiv u Vorarlbergu skuplja iz cijeloga prostora oko Bodenseea, a i to je prikgranična regija; i Brenner-Archiv skuplja i djela autorov iz Južnoga Tirola (no-na). I nije sve na nimškom jeziku, jer naravno Musil-Archiv u Koruškoj obuhvaća i literaturu na slovenskom jeziku.

Austrijski arhiv književnostiAustrijski arhiv književnosti – Österreichisches Literaturarchiv osnovan je stoprv 1996. ljeta na inicijativu germanista Wendelina Schmidt-Denglera. Austrijski arhiv književnosti nabavljuje i indeksira imovinu i ostavšćinu austrijskih autorov i autoric, novinar:kov i filozof:kinjov s književno referentnimi točkami iz 20. stoljeća. Osnova je bila zbirka Austrijske nacionalne knjižniceÖsterreichische Nationalbibliothek 1996. ljeta, a od onda se austrijski arhiv književnosti razvio u važno mjesto med znanosti i književnim stvaralaštvom. Od 2015. ljeta k tomu sliši i austrijski muzej književnosti.

Kulturna književna svist

U idealnom svitu bi se moglo reći, ako jur Gradišća nije u stanju, onda je barem dužnost ili u odgovornosti Austrijskoga arhiva, da skuplja i da se bavi književnošću autohtonih manjin, ili uopće s austrijskom literaturom, ka nije na nimškom jeziku. Ali nažalost ne živimo u idealnom svitu. U muzeju književnosti je jedino Florjan Lipuš iz Koruške vidljiv. I to je to.

Da se opet vraćam Antonu Leopoldu i se tim završava kolo: Mogli bi si njegovu smrt zeti kao povod ili motivaciju, da ozbiljno razmišljamo o tom, kako najbolje stvoriti ili izboriti mjesto u kulturalnoj književnoj svisti: Ili da lobiramo za zanimanje sa strani austrijskoga arhiva, ili da bi se osnovao arhiv, ki se znanstveno bavi većjezičnom i prikgraničnom literaturom ove regije. Naprimjer: Arhiv panonske književnosti. Morebit gluši utopično, ali mislim, da bi bilo u korist svih nas, i svih onih, ki su koč pisali ili ćedu se koč pustiti u književne sfere, da ozbiljno razmišljamo o toj utopiji, da morebit koč postane stvarnost.

Članak je izašao u NG2/2021