/

Protiv “norme”: Marin Berlakovich, Lydia Novak i NG-redakcija o multiseksualnosti

Podcast i razgovor

Novi glas podcast se je bavio temami oko homoseksualnosti – odnosno svega, ča se kraj giblje od takozvane heteronorme: peršonska iskustva, manjina i općeniti diskurs. U razgovoru Marin Berlakovich (ORF-moderator), Lydia Novak (ekspertica za film), Marica Zvonarits (NG) i Konstantin Vlasich (NG). Slušaj razgovor direktno na stranici ili na tvojoj podcast-platformi. Ako si čita:la u printu, razgovor ide dalje po 21:00.


Konstantin Vlasich: „Protiv norme“ bi mogla biti tema ovoga razgovora – nekoliko kompleksov ovde skupa visu: outing, jezik, manjina, šport, crikva, selo i varoš. Se k:a od vas sigura pregledno u jednom statementu čega reći?

Marin Berlakovich: Pregledno ne bi kanio sada ništ reći, ali ja bi ča rekao o imenu, kako se podcast zove: „protiv norme“. Mislim, da je uprav problem, da čuda puti stvari sprobiramo va jedan kliše hititi odnosno normu. A to bi značilo, da homoseksualnost nije norma – znači homoseksualnost nije normalno. Znam, da je teško titulirati, ali mislim, da je to čisto normalna stvar i je dio človičje norme. Imam malo problem s tim, kako se podcast zove.

Ly Novak i Marica Zvonarits: Super.

KV: Imate sada bolju titulu, kako se podcast zove?

LN: Znači u principu ide zato, da ta norma, kojoj se veli, da je norma, uopće nije norma.

MZ: Da. Ona je konstruirana natura, ka je asocirana kot norma, ali zapravo je društveni konstrukt.

KV: Vidim, smo pravu rundu konstruirali za ov podcast. Marin je počeo s tim statementom ča se tiče norme. Ima k:a od vas pregledni statement, ki se bavi tom temom, koj se kanimo danas približiti?

MB: Ja mislim, da je ovde jako teško uvodni statement najti, jer je jako kompleksna stvar, ka je jako povezana sa sudbinom i s ćuti od nas svih skupa. Ovo je mnogostrana tema. Ovde ne ide samo za homoseksualnost. Mi to moramo proširiti na sve „multiseksualnosti“ bi ja rekao. Ne smimo zabiti, da postoji tako čega kot biseksualnost ili transgender osobe. Pitanje je, kako ćemo dojti do toga, da se svi dobro ćutimo va naši koža i kako moremo svi skupa zdurati na svitu i  jedn:u drug:u poštivamo. To su najbitnija pitanja, kade smo u zadnji ljeti i jako dalje došl:e, ali kade je još sigurno potencijala za već.

LN: Slažem se svakako. Ako gledamo na našu manjinu, je naravno malo „teže“, kad na jednu stran egzistira ta konstruirana norma, ka je jako heteronormativna. A drugo u principu: Gdo kani biti manjina u manjini? Mislim jezik i riči, ke imamo jako zrcalu ta konstrukt u kom živimo. Znači mi nimamo riči, ke nisu negativne i s kimi bi se mogli pominati o životni realiteti, ki nisu heteronormativni.

MZ: Kad smo grod kod riči. Ovde se vidi, kako važan je jezik, ne samo kako koristimo riči ili kako načinimo rečenice, nego i tako, kako mislimo, kako stvari velimo, djelamo i komuniciramo. Ovde se vidi, da ima jezik veliku moć.

MB: Točno. Ali mislim, da je hrvatski jedan poseban problem još i s ovom tematikom, jer ako si zamemo nimšku rič „schwul“. Ta je bila isto jako negativno konotirana u medjuvrimenu to već nije tako. Mislim „schwul“ se koristi neutralno. A va hrvatskom imamo ta veliki problem, da do toga nije došlo. Ja mislim ta community kod Gradišćanskih Hrvati:c je mali broj ljudi i ti se ne moru tako zalagati, da to bude. Znači, da riči kot „peder“ ili „tepli“ su ostale negativno konotirane, jer nikad nije došlo do te mase komunikacije ovakovih temov u našem gradišćanskohrvatskom društvu, a i u hrvatskom društvu bi se onde moglo već djelati. 

KV: Ovde su sada zapravo dvi točke nutri bile: jedna je jezik, druga je, kako se manjina bavila djelomično ovom temom. Ja bi rekao da idemo dalje na jezik. Mi smo u našem časopisu počel:e koristiti rodnoćutljivi jezik ada gendranje. Ča ima jezik u tom kontekstu za moć, ki se znamda ki boji koristiti?

MZ: Ja sam u medjuvrimenu upoznala čuda ljudi i mladi ljudi, ki jednostavno ne vidu smisao u rodnoćutljivom jeziku, ča je i nekako razumljivo. Ja sam i kanila te ljude razumiti, ter sam si preštala nekoliko intervjuov kade su ljudi rekli, da to za nje nije potribno, a jedan argument je ali svenek, da to nije naturalno, kako se jezik premini. A ja sam si onda mislila, jezik je kulturni produkt i ti ga stvoriš. Ti ga konstruiraš. Jezik nije natura. To nastane kad ga ti konstruiraš i tako se jezik i razvije. A da se razvije je važno, jer mi znamo, da ima jezik puno moći i potencijala preminiti stvari.

LN: A pred svim normirani jezik, pismeni jezik je apsolutno konstruiran. To znači lingvističke odluke su nekako politično motivirane. Kot je to bilo u Austriji po boju, da su gledali da se austrijski nimški razlikuje od nimškoga u Nimškoj ili ča se je stalo jezično po raspadu u Jugoslaviji. To su sve jezične reforme, ke su politično motivirane a to ništ drugo kod gendranja nij. To je isto društveno i politički motivirano: Kad jednostavno ide za to, da se društvena realnost i u jeziku vidi.

KV: Znamda toj točki. Mi kod Novoga glasa smo počel:e gendrati. To nije svenek lako i ja mislim da to Hrvat:ice još uopće nisu jako vidil:e ili to veliko kade štal:e. U nimškom jeziku je to drugačije. Poznam nekoliko medijev, ki gendraju. A u televiziji ili u radiji je to opet ča drugačijega, kad to i moraš sprogovoriti. Marin kako ide tebi s tom temom i kako je stav ORF-a tomu?

MB: Meni ide s tom temom jako dobro, pokidob se ja bavim temami ravnopravnosti. Tako da to za mene apsolutno nije problem. Kipi su dost jasni, ke si stvorimo. Znači ko velim šefi, imam normalno veljek muže pred sobom, ako velim čistačice imam žene pred sobom. To ali i more biti i čistač. Ili ko velim djelači, imam veljek muže pred sobom. To su kipi, ke mi stvorimo. To su klišeji, ki bi se morali muru razrediti u naši glava. Kako ORF tomu stoji: ORF se je razjasnio, da će gendrati i da gendra u svakidašnjici. Ali mi nimamo pravila, da bi morali. Odnosno je jako teško sve gendrati. Tako da već koč kraj ostavimo ili se samo ženska forma preuzame. I jedno i drugo i treće je moguće. Mislim, da bi moglo ovako na početku funkcionirati, jer svenek sve reći je onda jako kompleksno. Ne smimo zabiti, da imamo odredjeno vrime kod televizijskih emisijov kot Dobar Dan Hrvati, ko onda moraš tri pute reći „djelačice i djelači“ jako čuda sekundov se na to potroši, ča bi se moglo s drugim sadržajem napuniti. Ali važno je definitivno!

KV: Ja isto vidim, da je za malenkost kompleksnije, ako imaš ti radio i tv-emisije. Jedan lip primjer je bio na internacionalnom Danu žen, kad je Armin Wolf u ZIB2 koristio svenek ženske forme pak je rekao na koncu: „Ja die Männer waren mitgemeint!“

LN: To je pred par ljet Slivia Degendorfer [onda Buczolich], kad je bila glavna urednica Novoga glasa, djelala. Ona je uvod samo ženskimi obliki pisala. I ča se ja morem spomenuti, je imala jako čuda reakcijov.

MB: To je točno ta stvar, ako sada opet gledamo multiseksualnost. To je prelom u našem društvu. Prelom u našoj predstavi i prelom, ča se tiče naše tradicije, kako smo ju naučn:e. To dura, je proces. Ali ako se ta proces nikada ne popadne, se nikada neće moći učvrstiti kod drugih generacijov. Mislim, da je ov proces čisto normalan, ali i potriban je. Nažalost je stopr sada počeo – uopće ča se tiče gendranja. A isto se more reći, proces da se preminu klišeji i stereotipi ča se tiče seksualne orijentacije. Ta se jur minja, ali bi se mogao na bolje minjati isto kod gendranja.  



KV: Kad smo imal:e jedno prošlo Novi glas – izdanje, bilo je jur jednoč tema homoseksualnost i kako je pederski život i to 98. ljeta. Svak:a od vas je dosta:la one članke. Onde je bio diskurs još malo drugačiji – koncem 90-ih u manjini. Onde je išlo pred svim za outing. Cijeli društveni diskurs se je dalje razvio – kod nas se nije preveć dalje – štima to?

LN:  Meni je jako va oko spalo, da je bio veliki faktor paragraf 209, ki sada hvala Bogu već ne postoji, ali to se pred svim muži ticalo, ne? A to je kraj spalo. Znači u pravnom sektoru se je čuda preminilo. Ča je meni tomu izdanju va oko spalo, je, da je u 99,9 posto išlo samo za muže. Znači žene se uopće nisu opomenule. Slike, ke su se koristile – polugoli muži – sve jako specifično na seksualni akt, mi se čini. Znamda, da je to moja romantična stran, ali za ljudski odnos ljubavi nije išlo, ada samo isključivo za seks i akt.

MB: Ne to nije tvoja romantična faza, Lydia, ili tvoja romantična predstava. To je tako, da se još i dandanas čuda ljudi predstavi, da ljubav kod homoseksualnih ili biseksualnih ljudi ne igra tako veliku ulogu, ča i do neke mjere ispunjava klišeje gay barov ili gay chat-portalov. Ali ljubav je na svaki način ovde. Ali moram reći, da situacija kod dvih žen, ke se ljubu, se svenek ili zabi ili kraj porine. Na svaki način ne dostaju tako veliku pažnju kot dva muži, ki skupa živu.  

LN: Žene se principijelno ne tako ozbiljno zamu.

MZ: Ovde se i vidi kako u našem društvu još dominira to ča se mužem vidi i ča si muži mislu, jer ako se misli na dvi žene, ke skupa živu ili ke imaju seksualni akt, je to ipak atraktivno za jednoga heteroseksualnoga muža. Naprimjer na pornoplatforma si čuda muži gleda, ča je predvidjeno za homoseksualne žene. A to isto tako ne „bludi“, ako imaš takove soap operas ili ča va televziji ili u filmu ako se dvi žene kušuju, ako se dva muži kušuju je to ipak ča drugoga – onda je veljek ta drama ovde.

LN: U svemu je to jako od muškoga pogleda.

MB: Je to samo za tebe tako ćutljivo ? Je to tvoje peršonsko mišljenje ili doživiš to od starje generacije?

MZ: Ne, još i kod mladih dičakov, muži. Ne samo kod tih gonc starih, nego uopće kod mladine. A to me šokira.

MB: Meni u zadnji ljeti va oko spadne, da je čuda već viditi homoseksualnosti u televiziji, ča je jako dobro, kad se tako to tudje muru zgublja. I moram reći, da meni peršonski u medjuvrimenu nije tako šmišno kot mi bi bilo ili kako mi je bilo u sredini 90-ih, kad sam ja bio još dost mlad, kad je toga svega još uopće nije bilo.

KV: To nas spravi na jedan blok, ki je isto vezan na aktualno izdanje Novoga glasa, kada će biti otiskan jedan manifest glum:ic. Mi smo ga i prevodil:e za Novi glas. Zač onde ide?

LN: Dakle početkom februara je bio u Süddeutsche Zeitung otiskan takozvani #actout manifest, koga je potpisalo oko 185 glum:ic, k:e su homoseksualn:e, biseksualn:e, transgender, svega i svačega i kade u principu piše: Mi smo ovde i mi smo svenek bil:e ovde. Jednostavno ide za vidljivost. A to izdanje je bilo u toku par uri rasprodano, da je SZ to dao još jednoč tiskati. Medijski eho je bio jako glasan. To se je jur polako prevodilo u sve moguće jezike. Ide onde za vidljivost u filmu i u teatru i u umjetnosti. Jako čuda ča, ča u tom manifestu stoji, se more zeti za općenito društvo. Znači: Ima nas! Ča god smo. Samo kad nije vidljivo, za on:e, k:e se to ne moru predstaviti, ne znači da ne postoji. Sve to jur postoji i važno je, da se i vidi ča jur sve postoji.


Slušaj cijeli razgovor kot podcast na noviglas.online odnosno na različni streaming-platforma. Daljnje teme su naprimjer: selo vs. varoš, crikva, pretkipi i naravno – ljubav. NG-redakcija je razgovoru u transkribiranom formatu dodala rodnoćutljivi jezik.

Foto: Jutta Binder-Schoretits


Piši komentar

Your email address will not be published.