Većvećvećjezičnost

Uz temu, ka je na cijelom svitu dominantna, naime pandemija, korona i cijela fama, ka se kreće oko toga, je ljetos u našem mikrokozmu jedna druga tema prevladala – barem na austrijanskoj strani, i to dvojezične seoske table i dvojezična topografija. Dvajset ljet je sad tomu, da je Republika Austrija i politika u 2000. ljetu ispunila minimum toga, čemu se obavezalaobavezati – verpflichten i ča se je obećalo 1955. u Državnom ugovoru. Ali o tom se jur dost pisalo, diskutiralo i podcastalo. Svakako je važno, da politiku i službene institucije ne odvežemoodvezati – entbinden odgovornosti, da ispunu svoj dio u smislu i kao doprinos vidljivoj većjezičnosti. Ali je to zaista samo to?

U daljnjem razmišljanju se postavlja pitanje – odnosno, ja postavljam pitanje – ča je, postoji uopće i kako izgleda prinos i uloga pojedinca/pojedine, bilo to u privatnoj ili u službenoj ulogi? Komparativni pristup ima svoje prednosti i nedostatke, ali u ovom slučaju, mislim, nije čemerno, ako gledamo kratko u Korušku, na našu slavensku braću/sestre. I veljek spadja u oko prezentnost i vidljivost slovenskoga jezika: na krčma i restorani, na poduzeći, na trgovina svih vrsti, na domaći lodna i proizvodi bio-seljačtav, itd. – svagdir je vidljivo, da se kreće u većjezičnom prostoru i da te ustanove slišu većjezičnoj (u ovom slučaju slovenskom) individui. Čim koruški Slovenci stupu u javnost, je jasno, da su Slovenci (generaliziram, ali svakako se vidu razlike u postupanju med njimi i nami). Čini mi se, da se kod nas koristi i hrvatski jezik, ako se gdo obraća publiki, ka je isključivo hrvatska ili vlada hrvatskim jezikom, ili ako je sadržaj „hrvatski“.   

Izgleda tako, da je kod nas hrvatski jezik samo konotiran s privatnim prostorom i to samo onda, ako u radiusu od 20 metrov nije nikoga, ki znamda ne bi mogao razumiti. Zač je to tako? Nas je sram? Kanimo svakomu/svakoj činiti po volji? Kanimo svakomu/svakoj ugadjati? Kanimo pokazati, da ionako „cuj keramo“, kad je Gradišće najmladja savezna zemlja Austrije? Se bojimo, da bi to gdo mogao razumiti kao provokaciju, ako u javnosti koristimo hrvatski jezik? Zač se tolikimi u javnom životu, a tim i u službenom žitku, riješu svoje većjezičnosti (u tom, da se ta i vidi i čuje)?

Da se razumimo: ne ide za to, da si svaki/a postavi ili na čelo zalipi tablu, ide za samorazumivanje. Ali to nije samo problem ili izazov naše zajednice, nego to je sigurno i povezano sa samorazumivanjem Austrije po 1918. ljetu. Premda je Republika Austrija ostatak multietničnoga i multilingualnoga imperija, si je ta nova država na početku dala ime „Deutschösterreich“. Iako je to valjalo samo nekoliko misec, je i nadalje uredjeno, ki jezik je dominantan u ovoj državi u smislu ideologije nacionalnih držav, i nije mjesta za ča drugoga. A ako morebit ipak, onda samo u marginalnom prostoru.

S druge strani ali većjezično kretanje i vidljivost uopće nije problem niti pitanje, ako ide naprimjer za engleski ili francuski jezik, niti u uopćem društvu niti u našem mikrokozmu. Zač su samo (takozvani) manjinski jezik problem? Zač se smijemo, ako gdo englesko ili francusko ime ne sprogovara pravilno, ali naša vlašća prezimena nismo u stanju pravilno sprogovoriti, a to činimo još i s ponosom? Da – Bog (i Vrag) očuvaj – nijedan ne bi mogao uptiti ili čuti da ne slišimo većini, da smo znamda malo drugačiji, posebni? Nas je zaista toliko sram?

Pri koncu ovoga članka mi je i svisno, da naredno u nijednom tekstu još nisam koristila ovoliko upitnikov. Ali morebit to i nije čemerno, a i odgovara ovoj temi, jer ja uopće nimam odgovore. Zato moja želja na 2021. (uz konac pandemije, rješenje za klima-krizu itd.): budimo svisni, ponosni, razumljivi, šaroliki, povezajući i neka mi doprinašamo naš dio k tomu, ča bi ova mala država mogla biti – multilingualan prostor i antiteza svakomu jednodimenzionalnomu nacionalizmu.

Kolaž: Ana Grilc
Prijevod: “Auch nach 65 Jahren konnten Janko und Meta das heimatliche Dorf nicht finden. Sie entschlossen sich dazu, die Hexe um Hilfe zu bitten.” – “Abrakadabra. Zweisprachige Ortstafel.”