//

Sinagoge i židovski cimitori Gradišća. Das jüdische Burgenland.

Synagogen & jüdische Friedhöfe im Burgenland. Videovorträge mit burgenlandkroatischen Untertiteln. Teil I.

74 min. čitanja

Uvod. Zu Beginn.

Ein Projekt der Burgenländischen Forschungsgesellschaft im Rahmen der Europäischen Tage der jüdischen Kultur 2020 & der jüdischen Kulturwege im Burgenland.

Pregled / Übersicht


Židovski cimitor Gijeca

Irmgard Jurkovich über den jüdischen Friedhof von Kittsee

Mi se nahadjamo na židovskom cimitoru u Gijeci. Židovski cimitor leži u dvoru takozvane Stare tvrdjave. Ov areal je slišio koč Staroj tvrdjavi. Zbog redovitoga zničenja se ovde već ništ nije izgradilo. Vladarske obitelji kot obitelj Liszty i kašnje onda obitelj Esterházy su Židove naselili i ovo mjesto su im stavili kot cimitor na raspolaganje. Pomoću natpisov na kameni se more viditi, da postoji cimitor od 1664. ljeta. Židovi su do 1934. ljeta pokopali ovde svoje mrtvace. Na površini od 1633 m² leži 150 grobov.

Pokidob su grobi od melindofskoga pješćanoga kamena, propada jur nekoliko grobov. Ovde na brižiću je i nekoliko rabijev pokopano. Najstarji su jur od 1664. ljeta ovde pokopani. Predzadnji rabi, ki se je ovde pokopao, je bio Meir Abeles. Njegov kamen je još u dobrom stanju. Prvu polovicu 20. stoljeća je bio on u Gijeci rabi. Jedan od najpoznatijih muži ovde je Hayyim ben Asher Anshel. Povida se, da je on predstavio Gijecu cijelomu svitu. A zač? On je uz svoje zvanje slikao i pisao hagadot. Giječanska hagada je nastala 1770. ljeta. Na prvoj strani se vidu dvi figure. Oni kažu Mojzeša s tablicami deseterih Božjih zapovidi. Hagada se čita na seder vičeri. Ona prikazuje historičnu pripovitku seljenja Izraelitov iz Egipta.

Po priključenju 1938. ljeta se skoro ništ nije na cimitoru uništilo. Početkom sedamdesetih se je giječanski Novi kaštel prenačinio u etnografski muzej. Tadašnji direktor, dvorski savjetnik Mais, se je zanimao za povijest. Kad je vidio skoro porušeni cimitor, je dao cimitor novo sanirati. Počeo se je baviti grobi i pozvao je svojega prijatelja dr. Vielmettija. Skupa smo mi sve kamene počeli registrirati i tako je nastala Gijeca kamenit arhiv. Ja sam giječanskoj općini jako zahvalna, da se skrbi za ov cimitor. Tako moru pohodniki, ki išću svoje preoce, najvećim dijelom grobe najti.

najzad karti / zurück zur Karte

Sinagoga Raušer

Klaus Derks über die Synagoge Gattendorf

Prvi dokaz naseljena Židovov u Raušer je 1727. ljeta, kada vidimo, da se je doselilo 6 muži, vjerojatno sa svojimi obitelji u Raušer. Pozadina naseljenja je bila akcija imenom „Familiantengesetze“ od cesara Karla VI., ku je on naredio u nasljedni zemlja Moravske i Pemske ljeto dan pred tim.

„Familiantengesetze“ su bili različni zakoni i jedan od njih je bio zakon, da se smi samo najstarji sin židovske obitelji oženiti i to samo onda, ako je jur otac umro. Posljedica je bio eksodus u druge kraje, kot u Gornju Ugarsku ili u zapadnougarske komitate,  kade ovi zakoni nisu valjali. Tako su došli prvi Židovi u Raušer. Centar ovoga naseljenja je bio „Schloßberg’sche Judenhof“.  To je on areal za nami, ki siže od kaštela do one plave zgrade, imenom „Zsenyi‘schen Curie“.  Simo su se prvi Židovi  doselili ili bolje rečeno su se naselili i su bili pod obrambom grofa Esterházyja. Na ovom mjestu je moralo bit jako usko, jer su živili i službeniki vladarov i rukotvorci kaštela ovde.

Kašnje su bili Židovi po cijelom selu naseljeni. 1739. ljeta se je napravio cimitor za Židove. 1754. ljeta je bilo naselje tako veliko, da se jur moglo utemeljiti autonomnu zajednicu. Zajednica je imala jednu školu, jedan cimitor i jednoga mesara, ki je isto bio kantor.

Sinagoga je imala samo mjesto za 70 ljudi i je nastala po času premala. Tako se je zajednica odlučila, graditi novu sinagogu. 1862. ljeta je bila sinagoga gotova. Unutri je imala koruš, mjesto za sto stolcev za molitvu, a tolikimi su mogli i siditi. Blagoslovio je ju poznati rabi Isaak Mannheimer. U toj dobi je imala židovska zajednica 200 kotrigov, ča je bio najveći broj. Ipak nije bila dost velika, da bi mogli  namjestiti jednoga rabija.

Sinagoga Raušer/Gattendorf. Foto iz arhiva BFG-a.

Dogovorilo se je, da giječanski rabiji preuzamu peljanje matrikulov u raušerskoj vjerskoj zajednici i da dojdu po potriboći u Raušer. Raušerska vjerska zajednica ali nikad nije bila filijala giječanske zajednice. Po 211 ljeti židovskoga žitka u Raušeru je žitak završio 1938. ljeta.

U tom vrimenu zajednica ali već nije bila velika. Čuda Židovov se je odselilo u Beč, Bratislavu ili u druga sela u okolici. U Raušeru su živili samo još 22 Židovi, od kih su mogli čuda emigrirati. Obitelj mesara Jelenka su umorili u logoru Žilina 1942. ljeta. 1941. ljeta je općina pridobila sinagogu i ju upotribila kot skladišće. 1947. ljeta je bečanska vjerska zajednica restituirala sinagogu. 1996. ljeta su sinagogu morali zrušiti, kad je Savezni ured za spomenike nije podupirao u očuvanju sinagoge. Samo stupi su se mogli spasiti i oni su jedini spominak, ki je ostao od sinagoge. Danas stoju u ulaznoj dvorani osnovne škole.

najzad karti / zurück zur Karte

Sinagoga Matrštof

Michael Feyer über die Synagoge Mattersburg

Moje ime je Michael Feyer. Ja se uprav nahadjam u Židovskoj ulici u Matrštofu. Do 1938. ljeta je bilo ovde 60 trgovin židovskih vlasnikov, ki su živili u blizini ili veljek prik trgovine. Zapravo je ali bio pravi centar sinagoga, ka je ovde stala, kade sada stoji spomenik za židovsku općinu. U osmom stoljeću su se prvi Židovi naselili na ovo područje.

1496. ljeta je pobignulo nekoliko Židovov iz Bečanskoga Novoga Mjesta i se je doselilo simo ili u ostalih šest općin, ke su se zvale po hebrejsku: Schewa Kehilot. Obitelj Esterházy je dozvolila naselje, ali Židovi su morali za obrambu platiti. Nekoliko dokumentov kaže, da su nekoliko puti prosili za sniženje poreza. Ali bio je još jedan drugi uzrok: Prik stoljeća im nije bilo dozvoljeno kupiti grunat i zemljišće. Tako su bili prisiljeni fiksirati se na trštvo. Tako je i vladarska obitelj profitirala. Dozvolili su im i izgradjenje sinagoge. Sinagoga je bila jako skromna, pokidob gvišno nisu imali dost pinez.

Zgrada je po tradiciji bila podiljena na tri dijele s malo cifrastimi ornamenti. Ta skromnost se je našla i unutar zgrade. Zidi, od kih postoju još črnobijele fotografije, su bile suro-bijelo ojapnene s dodatnimi cifrastimi linijami ukrašene. Ali kot rečeno: Uglavnom jako skromno. U sredini zgrade se je nalazila takozvana bima – hebrejska rič, ka znači pozornica. Tokom maše se je Tora vrgla na pozornicu i onde se je jedan odlomak Tore čitao.

13. marca 1938. ljeta, dana takozvanoga priključenja, su nacionalsocijalisti poharali sinagogu. Cijelo pohištvo se je ukralo i otprimilo. Slična akcija se je dogodila u trgovina židovske zajednice. Židovi su imali samo nekoliko tajedan lazno napustiti Matrštof. Matrštofski nacionalsocijalistični načelnik, Franc Giefing, je obisio na fasadu sinagoge bijelu zastavu, ča zlamenuje: Matrštof je slobodan od Židovov. 1940. ljeta se je sinagoga dignula u zrak.

Društvo „Wir erinnern – Begegnung mit dem jüdischen Mattersburg“ si je postavilo zadaću, da se opet spomene židovske zajednice u Matrštofu i postavio se je spomenik, ki se je otkrio 2017. ljeta od predsjednika Republike Aleksandra Van der Bellena.

najzad karti / zurück zur Karte

Židovski cimitor Kobrštof

Erwin Hausensteiner über den jüdischen Friedhof Kobersdorf

Evo se nahadjamo na židovskom cimitoru Kobrštofa. Iskopali su ga u 16. stoljeću, kad je prvi židovski stanovnik – imenom Gerstl – zapravo bigunac iz Šoprona došao u Kobrštof. Bio je sin tadašnjega rabija Šoprona, Jakoba Gerstla. Vjerojatno je i na ovom cimitoru pokopan. Povjesničari izvješćavaju, da je židovska općina Kobrštofa jur u 16. stoljeću bila puno izgradjena – to znači sa sinagogom, cimitorom, mikvom i svimi institucijami, ke je tako židovska općina tribala. Na cimitoru kažu svi natpisi na grobni kameni prema istoku. Slično je u sinagogi, kade gosti isto gledaju prema istoku, u takozvanu tora-nišu.

Oko 90 procentov grobnih kamenov je iz japnenopješćanoga kamena, zbog toga i natpisi mnogih već nisu za pročitati. Danas se nahadja na cimitoru Kobrštofa još oko 600 grobnih kamenov. Postoju i jako posebni. Na primjer imaju neki korunu s reljefom, da se posebno spomene mrtvih. 2014. ljeta je počeo projekt, da se napravu snimke svih grobnih kamenov zemljišća. Oko 150 su prevodili na nimški jezik. Židovske općine svih „Siebengemeinden“ su bile vrlo ortodoksne i tako imaju i grobi hebrejski natpis. Od snimljenih kamenov se moru oko 150 čitati. Daljnjih 150 natpisov su zgubljeni, jer se zbog posljedic vrimena nećedu već moći čitati.

1938. ljeta po proganjanju židovskoga stanovničtva se cimitor nije razrušio. Ostao je kot prlje. Ali pokopov već nije bilo. Zadnji pokop se je održao 1938. ljeta. Pokidob su bili svi Židovi prognani, potom već nije bilo pokopa. Po 1945. ljetu se je cimitor prepustio svojoj sudbini. Potpuno se je podivljao i zarastao, i kot se vidi – su mnoga stabalja počela rasti. Neka su po 70 ljeti impozantno velika nastala. Ovo ali nije takozvani lozni cimitor, kot ga mediji koč opisuju. Ovo je prirodno nastalo kroz čas, jer se zemljišće nije obdjelalo.

najzad karti / zurück zur Karte

Sinagoga Kerestur

Adalbert Putz über die Synagoge Deutschkreutz

Kad je 1671. ljeta došlo prvih 28 židovskih obitelji, pred svim iz Beča i Dolnje Austrije, u Kerestur na mjesto, na kom je vladala obitelj Esterházy, su se naselili na istočni rub sela prema kaštelu.

Pokidob je narastao broj židovskih biguncev iz Austrije, su tribali sve već gradilišćev. Za to se je ponudio travnik, ki je bio med glavnom ulicom i Lange Gasse i ki je bio do 200 metrov širok. Esterházyjeva uprava je dala gradilišća izraelitskoj vjerskoj zajednici, ka je je dalje prodala doseljenikom. Tako je došla židovska općina Zelem u centar Kerestura. Michael Esterházy je 1720. ljeta dozvolio židovskoj općini u zaštitnom pismu izgraditi sinagogu, vlašći cimitor i košer mesnicu. 1746./47. ljeta je postavljen prvi hram, kot su ga zvali ljudi, ada prva sinagoga Kerestura. Je li je bila točno na ovom mjestu, ne znamo. Imam samo referenciju iz 1759. ljeta, ka veli, da je stan kršćanske obitelji stao sa̅m na travniku. Znamda je ali hram jur ipak bio dozvoljen.

Kašnje, u drugoj polovici 18. stoljeća kot i prvoj polovici 19. stoljeća, je došlo većkrat do velikoga ognja. Tako i u židovskoj četvrti, ka je bila gusto izgradjena. Kod sinagoge je stala hutica uz huticu, ča je tomu peljalo, da su stani bili čudakrat žrtve ognja. Tako su i najstarji dokumenti židovske općine pogorili, tako već nije pismenih dokumentov iz početka židovskoga naselja. 1834. ljeta je opet izgorio centar Kerestura, kade je isto stari hram, ada izgorila stara sinagoga. 1834./35. ljeta su morali ada novu sinagogu postaviti. Kad je bila nova izgradjena, došao je rabi Menachem Katz-Proßnitz u Kerestur i je peljao općinu na ortodoksan način.

Hram Kerestura na livo. Foto iz arhiva BFG-a.

Hram, ki je ovde stao i koga su onda izgradili, nije bio na granici židovske četvrti, ka je išla do Mittelgasse. Ovde, kade je sada cesta, je bio još jedan red stanov. 1938. su naciji u par tajedan prognali Židove iz Kerestura: U maju je bio Kerestur bez Židovov. Nedilju, 16. februara 1941. ljeta, su srušili sinagogu. Kako je meni miner, ja sam ga upoznao, povidao, je to bila masivna, velika, impozantna zgrada, ku su morali duplasto eksplozivom okovati, da se sruši. U tom času su jur počeli židovsku četvrt, ku je tadašnji načelnik zvao „šlompava tvorevina”, odstraniti. Tako je dio za stanom rabija, ki je graničio na cestu, bio poravnan.

Po boju su okolo hramovoga trga postavili plot i spomenik. Ostalo je to do 1971. ljeta, kada je izraelitska vjerska zajednica prodala mjesto trgovačkomu lancu KONZUM. Ta je 1971. ljeta izgradio na mjestu sinagoge trgovinu, ka je bila do 1995. ljeta otvorena.

najzad karti / zurück zur Karte

Židovski cimitor Lakimpuh

Michael Schreiber über den jüdischen Friedhof Lackenbach

U pozadini se vidi židovski cimitor Lakimpuha. Ovo je najveći cimitor u Gradišću i ima 10.000 m². Cimitor ima 1.800 grobnih kamenov. Lakimpuh je bio jedan od poznatih „Siebengemeinden“. To su bile općine, kade su živili Židovi pod obrambom vladara Esterházyja. Pod njevom obrambom se je u 18. stoljeću napravio ov cimitor.

Zanimljivo je, da je počeo jur židovski žitak u Lakimpuhu jur sredinom 16. stoljeća. U toj dobi se je kaštel izgradio pod vladom Erasmusa Teuffela u Lakimpuhu. To je prouzrokovalo migraciju od Židovkinj i Židovov iz susjedskih sel i okolice u Lakimpuh, jer su oni iskali blizinu vladaru. Najstarji grobni kamen na cimitoru datira ljeto 1729. Koncem istoga stoljeća, naime 18. stoljeća, se je dogodio na cimitoru strašan dogodjaj i to oskrunjenje mrtvacev.

Bilo je to u dobi rabija Schlomo Salman Lipschitza. Jedan muž je iskopao novo pokopane mrtvace, je je svlikao i je pokusio prodati robu. Njega su uhapšili i došlo je do procesa i konačno do smrtne osude.  Pokopi su se do 1938. ljeta održali pod peljanjem pogrebske zajednice Chewra Kadisha. Zanimljivo je, da su ovde Židovke i Židovi iz drugih sel isto zakopani.

Po priključenju 1938. ljeta je bio cimitor nadalje intaktan. U novembru 1940. ljeta se je u blizini cimitora načinio ciganski zaustavni logor. Romi i Sinti, ki su onde umrli, su se isto pokopali na židovskom cimitoru. Danas je ali ta dio zgradom razdiljen. Na cimitoru se nalazi nekoliko znamenitih grobov. Istaknuti kanim dva grobne kamene: grob Markusa Mordechaija Scheyja i njegovoga mladjega brata barona Philippa Freiherr Scheyja. Markus Schey je bio praotac velikoga austrijskoga literata, naime Arthura Schnitzlera. Obadvi figure su u njegovom romanu „Der Weg ins Freie“ igrale uloge. Roman se publicirao 1908. ljeta, a u osamdeseti ljeti se je načinio film. Cimitor je dandanas u jako dobrom stanju. To leži na tom, da se je sredinom devedeseti ljeti generalno sanirao, a dvajset ljet kašnje opet sanirao. Za cimitor se skrbi općina Lakimpuh.

najzad karti / zurück zur Karte
Grafika: Alex Wukovits.

Sinagoga Livka

Ruth Patzelt über die Synagoge Lockenhaus

Nahadjamo se ovde u Livki, u centru sela. Ovo mjesto ima posebno značenje za livčansku židovsku povijest, jer je ovde u blizini stala do 1938. ljeta livčanska sinagoga, ka se je 1880. ljeta uzidala. Ovo je i mjesto spominjanja, jer ovde stoji od 2008. ljeta spominak livčanskih žrtvov šoe.  Ovde se je i nalazilo 1938. ljeta mjesto za deportacije livčanskoga židovskoga stanovničtva. Židovsko stanovničtvo je po prvi put spomenuto 1802. ljeta. Bilo ih je onda pet Židovov . Oko 1840. ljeta se je doselilo nekoliko židovskih obitelji iz Lakimpuha, Solunka i Beča. Koncem 19. stoljeća je živilo onda ukupno 30 peršon židovske zajednice u Livki.

U toku ekonomske krize po Prvom svitskom boju se je nekoliko obitelji odselilo iz Livke, naime u Mödling, Bortu i u druge židovske općine Gradišća. 1938. ljeta je završio židovski žitak u Livki. Toga ljeta je bilo oko 10 do 15 Židovov u Livki. Nje su deportirali u Beč. Livčanska židovska općina ali nije bila samostalna vjerska zajednica. Zajednica je bila dio izraelitske vjerske zajednice Solunka, i kašnje onda dio židovske zajednice Rohunca. Livka nima židovski cimitor. Svi pokojni židovske zajednice su se u Lakimpuhu zakopali. Sinagoga se je 1880. ljeta na inicijativu Mayera  Isidora Stössela izgradila i se je financirala privatnimi sredstvi.

Razglednica Livke. Sinagogu smo markirali. Foto iz arhiva BFG-a.

Obitelj Stössel je bila jedna jako ortodoksna obitelj i sinagoga se je uzidala uz obiteljski stan. Bila je jako velika zgrada s visokimi kruglimi obloki, ke se vidu još na stari razglednica. Postoji još jedan stari kipic, ki pokaže sinagogu sa strani dvora. Kako sinagoga iznutra izgleda nije poznato. Iz pripovitkov se zna, da je imala sinagoga galeriju za žene i da se je nalazila u dvoru mikva. Od sinagoge ništ nije ostalo, pohištvo su ukrali ili otprimili. Povida se, da su Toru mogli spasiti i otprimiti u Beč. Ali u Beču je zgorila u kristalnoj noći 1938. ljeta. 1938. Su zadnje Židove u Livki deportirali u Beč. Zgrada i sinagoga su se oduzeli. Selski NSDAP je namjestio u sinagogi i u stanu obitelji partijsku centralu. Konfiscirali su i druge stane. O bojnom vrimenu je nažalost malo ča poznato, jer su se izgubili svi akti u Livki. Po boju je općina sve zgrade privatno prodala.

najzad karti / zurück zur Karte

Židovski cimitor Borta

Ursula Mindler-Steiner über den jüdischen Friedhof Oberwart

Mi se nahadjamo na bortanskom židovskom cimitoru. Cimitor je znamenit, jer je još jedino originalno mjesto židovskoga života kot je prlje bilo. Nasuprot cimitoru postoji sinagoga samo još kot zgrada. Aktivnu funkciju sinagoge je izgubila. Mi ne znamo točno od koga ljeta postoji cimitor. Svi izvori ča drugoga velu. Ali to ča moremo reći je, da je najstarji grob iz ljeta 1896., a namladji grob iz 1950. ljeta.

Ča se nadalje zna, je to, da je egzistirala jedna Chewra Kadischa, jedna takozvana židovska zajednica za pokope. Ona se je skrbila za sve rituale dokle se utemeljila vjerska zajednica u Borti. Općina Borta je za vrime nacionalsocijalizma arizirala židovski cimitor. Danas je židovska zajednica Graca odgovorna za bortanski židovski cimitor. Izviditi se more, da već ne postoji samostalna židovska zajednica u Borti. Cijelo južno Gradišće pripada u ovom poslu Gracu. Kad židovski cimitor još nije bio izgradjen, su se Židovi pokopali na lutorskom cimitoru. Zač je ali ov cimitor ovako poseban? Jedna posebnost je, da su svi grobni kameni napisani na najprnjoj strani kamena.  Natpisi su u najvećem dijelu na nimško-hebrejskom ili ugarsko-hebrejskom jeziku. Oni kameni, ki imaju i hebrejski tekst, su jako kratko držani. To znači, da ne moremo ovde najti klasične židovske grobe, ki imaju na svojem kamenu dužički biografski pregled pokojnoga. Dodatno se zna iz izvorov i dokumentov, da je postojala multivjerska pratnja, ka je sprohadjala ljude pri pokopi u Borti.  Ovo je isto ča posebnoga.

Ovo je zato relevantno, kad nam ovo povida, kako je bila orijentirana židovska zajednica u Borti.  Bila je ovo jedna neologna zajednica, znači jedna zajednica, ka se je lučila od ortodoksije. To se vidi na grobi, natpisi i na simboli na groba. Posebno istaknuti kanim tri grobe. Prvi grob je grob Gàbora Kohna. Imenovan je kot jedan Honvèd-borač. To znači da je za vrime revolucije 1848/49. ljeta Borta još pripadala Ugarskoj. Tako je Kohn bio borac za domovinu. Borio se je za Ugarsku, a to je bilo obitelji jako važno. I oni su to dokumentirali na njegovom grobu na ugarskom jeziku, tako da je razumljivo i za ljude, ki nisu Židovi. Ovo se sada more različno interpretirati. Na jednu stran se to more razumiti kot posebni naglasak. Obitelj je kanila naglasiti, da se je Kohn borio za svoju zemlju.

Skroz antisemitizam se je Židovom predbacivalo suprotivno, naime da se ne maru za zemlju u kojoj živu. Drugi grob sliši Gustavu Löwyju. Na tom kamenu vidimo dva simbole: kantu i kotlinu. – simboli Levitov. Löwy je isto zanimljiva osoba, kad se je narodio u Solunku i kad tako sliši prvoj generaciji bortanske židovske zajednice. On je bio aktivan član židovske zajednice i je potpredsjenik, kad se je  vjerska zajednica utemeljila 1930. ljeta. Treti grob je grob jedne žene, imenom Else Fleischer, rodjena 1902. ljeta. Grob je tipičan po tom, jer su na bortanski cimitori pokopani ne samo Bortanci i Bortanke nego i ljudi, ki su umrli u špitalju – tako i gospa Fleischer. U Borti je postojao dosta rano špitalj. Znači ona je zapravo iz Pinkafelja, ali je umrla i pokopana u Borti.

najzad karti / zurück zur Karte

Sinagoga Novi grad

Karl Heinz-Gober über die Synagoge Güssing

Mi stojimo ovde u centru židovskoga godanja u Novom Gradu. Naime mi se nalazimo na onom mjestu, kade se je nahadjala sinagoga. Kot se vidi stoji ovde dandanas općinski stan, ki se trenutno renovira. U slučaju Novoga Grada se more reći, da su prve židovske obitelji oko 1700. ljeta došli simo u ovu općinu. Bili su pod obrambom vladarske obitelji Batthyány i doprinesli su duhovnomu i ekonomskomu porastu u ovoj općini.

Jur 100 ljet kašnje, okolo 1800. ljeta, je ovde u Novom Gradu živilo 300 Židovov. Broj stanovničtva je u onoj dobi jako narastao i tako je sredinom 19. stoljeća živilo 766 duš u Novom Gradu. Oko 1740. ljeta se je izraelitska vjerska zajednica Novoga Grada odvojila od rohunačke općine, morebit jer se nisu mogli ujedinati, kim smjerom – liberalnim ili ortodoksno-fundamentalnim – neka idu. Izviditi pravi razlog je jako teško.

Sinagoga se je financirala pinezi obitelji Batthyány, ka je bila jako otprta prema Židovom. Hram se je izgradio 1837. i 1838. ljeta. Točno 100 ljet kašnje, naime 1938. ljeta, su došli naciji na moć i to je značio konac židovske općine. U „kristalnoj noći“ u novembru toga ljeta su antisemiti kanili važgati sinagogu. Pokusili su ju dvakrat, ali zgrada nije nikada gorila.

Po boju 1945/46. ljeta se je stavilo pitanje, komu objekt sliši, kad kupni ugovori nisu valjali u novoj Republiki. Rasprave se nisu peljale s bečanskom izraelitskom vjerskom zajednicom, nego s onom u Gracu i su se rastezale do 1950. ljeta. Konačno su se mogli ujedinati. Općina je bila pripravna legalno kupiti sinagogu. Troja ljeta kašnje, 1953., su sklopili kupni ugovor. Jur u onom ljetu je počela općina zgradu oživiti, jer su nakanili izgraditi novi općinski stan. Tako se je i dogodilo, naime 1955./56. ljeta. Ona zgrada, ku imamo pred nami, se uprav renovira.

najzad karti / zurück zur Karte

2 Comments

Piši komentar

Your email address will not be published.