U osnovnom smislu bi značilo „simpozij“ (συμπόσιον), da se grupa ljudi sastaje, druži i pije. Filozofu Platonu i njegovom opusu „Symposion“ rasprave o naturi, ljubavi itd. u dialoškom obliku imamo za zahvaliti, da pod tim nazivom dandanas razumimo (i) znanstvenu raspravu na odredjenu temu.
Da simpozij ni u osnovnom ni u sadašnjem smislu trenutno nije moguć, ne tribam objasniti. (U slučaju, da ovo gdo šte za dvajset ili pedeset ljet, ada, za buduće generacije: živimo u pandemiji.)
Povodom 25-ljetnoga postojanjaje Hrvatski centar u Beču planirao održati simpozij na temu „Mali manjinski jeziki i jezične varijacije u urbanom prostoru“ na protuliće (maj) 2020. ljeta, ča se je iz poznatih uzrokov pak odrinulo na jesen (oktobar). No, situacija se kroz jesen opet zaoštrila i vrimena su još izazovnija. Tako je i Hrvatski centar odlučio pojti novim, hrabrim putem i održati planirani simpozij na predvidjeni termin, 22. oktobra, i to online odnosno u hibridnom obliku.
Teme pojedinih referatov su bile s jedne strani dost šarolike, a na drugu stran je bilo zanimljivo viditi, kako se neke stvari ipak poklapaju, kako se neka pitanja nadovezuju a naravno i kade su razlike med “malimi jeziki”.
Pred svim kroz ov komparativni karakter simpozija, pogledom na Arbanase u Zadru, balkanske Sefarde, lužičke Sorbe, moliške Hrvate a naravno i gradišćanske Hrvate u urbanom kontekstu, bilo je po prvom dijelu simpozija jasno, da urbana sredina po sebi u tom smislu nije “opasna” za male jezike, nego je čisto suprotno. Upravo ta urbani kontekst daje nove perspektive i nove načine, u ki se more baratati timi jeziki, je koristiti i tematizirati. Naravno, da su za to potribne i odredjene društvene strukture. Ada, antipodi selo – grad zapravo ne bi smili postojati, barem ne u pitanju jezika. Prosljedno je pitanje, ko se je za mene stavilo po simpoziju: ku ulogu ima socijalno i društveno unapredjenje u gubitku jezika, odnosno je li je to kako povezano. Tako je Julian Nyča iz Berlina napomenuo, da je kod Sorbov za prepoznati jasna konotacija med dizanjem socijalnoga statusa pojedincev i asimilacijom. To bi svakako tribalo istraživati, naravno opet u komparativnom obliku u pogledu i u prispodobi s drugimi jeziki.
Tako šarolike kako su bile teme bila su i mjesta, iz kih se je predavalo: od Berlina do Beča, od Zagreba prik Zadra, sve do Beograda. Zahvaljujući tehniki – ka je bila skroz kooperativna – se ugodalo, ne samo skupiti predavače/ice iz nekoliko dijel Europe na jedno “mjesto“, nego ovim oblikom simpozija imali su i ljudi mogućnost sudjelivati, ki morebit u analognom obliku ne bi bili dospili. To je svakako pozitivna stran i posljedica ovoga načina priredbe, iako se mora ustanoviti i priznati da popratne diskusije u ovom obliku nisu tako “plodne” kako bi znamda bile u analognom svitu. Ali morebit k tomu triba još malo časa, da se svi naučimo na ov način diskusije.
Drugi i večernji dio simpozija se je održao u hibridnom obliku, dakle mali dio publike je bio nazočan u Hrvatskom centru, a predavanja su bila dostupna putem live-streama. Tema ovoga dijela je bila većjezičnost u širjem smislu.
Elton Prifti od Bečanskoga Sveučilišća (Institut za romanistiku) je na temu “Die Mehrsprachigkeit in der Romania in Geschichte und Gegenwart: einige theoretische und praktische Überlegungen” pokazao i dokazao, da je većjezičnost zapravo norma odnosno prevladava, a ne monolingualno društvo, kako se probilo (kao poželjni konstrukt, ne u realnosti) kao posljedica ideje i konstrukta nacionalnih držav u 18. i 19. stoljeću i osnivanja tih držav tokom 20. stoljeća. „Povijest človičanstva je povijest migracije.“ Dakle, konstrukcija „jedna nacija – jedan narod jedan jezik“ ne odgovara realnomu svitu. Uprav postojanje malih jezikov je dokaz za to, i ta konstrukt pelja ad absurdum.
Praktičan pristup, kako baratati većjezičnošću, dala je za kraj simpozija Zwetelina Ortega (ka jur ljeta dugo znanstveno podvara i prati jezični odgoj u dičjoj grupi “Viverici”) – od instituta Linguamulti: “Mehrsprachigkeit im familiären Kontext – Möglichkeiten und Herausforderungen”. Uprav ovo zadnje predavanje je bio “most” i korak u praksu i u većjezičnu budućnost, ka ali leži i u naši ruka.
Ov jednodnevni simpozij je bio svakako temelj za daljnje diskusije i rasprave, a i sam u sebi je bio većjezičan, jer se je komuniciralo na 4-5 jezikov. Dakle, ufajmo i veselimo se na sljedeće simpozije – i u osnovnom i u platonskom smislu.
Post scriptum: Teme predavanj na simpoziju:
• Lucija Šimičić (Zadar) & Klara Bilić Meštrić (Zagreb): Arbanasi: jezični otok i/ili gradski kvart?
• Jelena Filipović (Beograd): Balkanski Sefardi i njihov jezik: jezičke ideologije prema jevresko-španskom jeziku kroz istoriju
• Julian Nyča (Berlin): Beyond Lusatia – Sorbian cultural and linguistic activities outside traditional spheres
• Marta Račić (Zagreb): Moliškohrvatski dijalekt – suvremena uporaba u urbanom okruženju
• Katharina Tyran (Beč): Gradišćanskohrvatski u Beču: strukturalna i politična pitanja u pogledu na transmisiju jezika
• Key-note: Elton Prifti (Universität Wien, Institut für Romanistik): Die Mehrsprachigkeit in der Romania in Geschichte und Gegenwart: einige theoretische und praktische Überlegungen
• Zwetelina Ortega (Linguamulti): Mehrsprachigkeit im familiären Kontext – Möglichkeiten und Herausforderungen (vidi: https://www.youtube.com/watch?v=BN1y7xHvEU4 )
