Stinjački špektakl
Denas je javila Austrijanska Unesco-komisija, da će zeti Stinjačku svadbu u nje popis nematerijalnog kulturnog jerbinstva. Kulturna inicijativa Stinjaki – slatkom kraticom KiS – je stavila molbu, da bi se njeva seoska tradicija pri piru zela u popis. Tim je 133 tradicijov u nacionalnom Unesco-popisu. Stinjačka svadba je s tim i prvi gradišćanskohrvatski element na toj listi – druga manjinska jerbinstva su: slovenska poljna imena, ziljski kiritof i nošnja, jezik Roman i jačke Lovarov.
Uz mladence (par) nosu pri Stinjačkoj svadbi posnašnica i staćilo centralne uloge – oni nosi specifičnu nošnju i peljaju ceremoniju pira. Posnašnice nošnja ima nekoliko slojev i različne farbe, trake i vrlo umjetni vijenac, zvana toga nosi Stinjačke čižme. Na staćilu je važna krljača sa ždralovim perom i umjetnimi kiticami, tako KiS pri svojoj Unesco-molbi.
Jutro rano počnu rituali. Bitne štacije su pojti po posnašnicu i vabljenje za zaručnju, crikveno vjenčanje, a vrh je onda tanac pred krčom. Onde svi gosti pira tancju i jaču pirovne jačke, a stanovničtvo sela nije samo pasivan dio toga špektakela. Staćilo se baca flošami. Ki junak to nebi rado djelao?
Glazbena etnologica Ursula Hemetek piše u tekstu, ki je priložen molbi, da svadbeni ritual u Stinjaki kaže kontinuitet i promjenu – očigledno, da je važno za zajednicu, da se pri konzerviranju nekih elementov istodobno prilagodi na društvene promjene. Slavistica Katharina Tyran je pismeno istaknula, da kroz jačenje i tipične tance pri piru i mlade generacije, ke znamda već ne koristu jezik u svakidašnici, dojdu u kontakt s tipičnim dijalektom Stinjakov.
Coverfoto: Lyida Kölbl-Zsivkovics